Priručnik za ratne veterane: Cijena slobode i etiketa "neukosti" (Poglavlje 17.)

 

Priručnik za ratne veterane: Cijena slobode i etiketa "neukosti" 

Kada se danas osvrnem na godine koje su iza nas, ne mogu se oteti dojmu da se protiv hrvatskog branitelja vodi jedan tihi, podmukli rat koji nije prestao potpisivanjem mirovnih sporazuma. Taj rat se ne vodi oružjem, već narativom, medijskim spinovima i onim najgorim – intelektualnim prijezirom. Problem hrvatskih branitelja danas leži u vizuri onog dijela akademske zajednice i intelektualaca koji nas, načelno, vide kao podkapacitirane. Za njih smo mi ljudi koji nisu na njihovom intelektualnom nivou, bića s kojima je teško uspostaviti trajne, civilizirane odnose. Ta stigma nije nastala slučajno; ona je pažljivo njegovana, a svoj je vrhunac doživjela u izjavama onih koji bi nam trebali biti vrhovni autoriteti.

Nekadašnji premijer, a današnji predsjednik države, Zoran Milanović, koji u svojim nastupima često ne skriva jugonostalgične osjećaje i lijevo-liberalne pozicije, izjavio je jednom prilikom da su branitelji zapravo "seljaci koji su otišli u rat". Ta riječ "seljak" u našem hrvatskom narječju ima dvojako značenje. Svi mi znamo da seljak može biti izuzetno vrijedna osoba iz male sredine, čovjek koji se bavi stočarstvom, poljoprivredom ili agronomijom, netko tko hrani ovu zemlju. Ali postoji i onaj žargonski, pogrdni smisao – seljak kao neuki primitivac. Upravo je to značenje probolo srce braniteljske zajednice. Zamislite taj osjećaj: "vladar" države za koju si krvario, za koju si dao svoje najbolje godine i svoje zdravlje, javno te etiketira kao primitivca. 

Time on u prijevodu poručuje narodu: "A što su ti ljudi drugo i znali, nego uzeti pušku i boriti se kad već nisu bili za školu?"

To je zaključak koji boli više od rane: branitelj je onaj koji od života ionako ima malo, on je neškolovan i jedino što mu je preostalo da se dokaže jest da uzme oružje u ruke. S druge strane, po tom narativu, intelektualcima koji su na "višoj razini svijesti" tako nešto nikada ne bi palo na pamet. Najgore od svega je što je predsjednik bio na tragu puta da ta izjava postane općeprihvaćena istina, i upravo zato je toliko pekla.

Ja dolazim iz jedne takve, ratom oštećene obitelji. Odrastao sam u maloj sredini gdje mi nitko nije usadio naviku ili potrebu da se nakon srednje škole dalje školujem. To jednostavno nije bio naš narativ. Većina mojih suboraca dolazi iz sličnih priča – male sredine, neimaština, alkohol u kući kao bijeg od grubosti života, nebriga sustava. Da, istina je, skupina takvih "seljaka" je u većini preuzela hrvatsku vojsku i obranila domovinu. No, zar nije tako u svim vojskama svijeta? Ali ovdje imamo jednu opasnu zamku u narativu koju javnost namjerno previđa. Da nije bilo rata, ja bih najvjerojatnije završio fakultet, kao i većina mojih suboraca. Mi nismo bili glupi; mi smo bili spriječeni.

Umjesto da sjednemo u klupe i slušamo predavanja, mi smo uzeli puške. Dok su neki drugi, spretniji ili privilegiraniji, otišli na fakultete, nas je rat zatočio pet godina u rovovima. Ako si imao nesreću da budeš ranjen, kao što sam bio ja, dodaj tome još pet godina teškog oporavka, operacija i učenja kako ponovno hodati ili živjeti. Taj netko tko se izmaknuo, u tih je deset godina završio fakultet, magistrirao i započeo svoju profesionalnu karijeru. I sada, s odmakom od dvadeset ili trideset godina, sve se to zaboravlja. Danas se na nas gleda kao na neuke, dok su oni postali "elita".

Moj prijatelj psihijatar, čovjek moje generacije, jednom mi je rekao veliku istinu: "Dok si ti krvario, ja sam učio. Zahvaljujući tvojoj žrtvi, stvorio si sigurno okruženje u kojem sam ja mogao u Hrvatskoj završiti studij." To je ključ koji nedostaje u javnom govoru. Mnogi su zaboravili da smo mi, dok su padale granate, omogućili da se u velikim gradovima odvija gotovo normalan život. Mi smo omogućili našim vršnjacima da završe fakultete. I koja nam je hvala? Riječi predsjednika i njemu sličnih koji nas gledaju s visoka. To je udarac u trbuh, kvarno i bezobrazno.

Činjenica je da mi jesmo bili iz tvrdih sredina gdje je život bio grub. Naši roditelji su možda bili zakinuti za visoko obrazovanje, ali su bili snažni, čvrsti ljudi koji su mogli raditi u polju dvanaest sati na najjačem suncu ili sjekli šumu po čitave dane. Gradili su kuće vlastitim rukama iz blata, živjeli s malo novca i nosili se s enormnom količinom stresa koju niti jedan današnji "intelektualac" ne bi mogao preživjeti ni tjedan dana. Mi smo od malih nogu postali ratnici. Naučili smo preživjeti u prirodi s jednim sendvičem, spavati na otvorenom i funkcionirati pod pritiskom. Mi smo bili "napravljeni" da obranimo ovu zemlju. Da nas je branila ta intelektualna skupina koja nas danas proziva, izgubili bismo rat u prvih mjesec dana. To je istina koju nitko ne želi izgovoriti naglas.

A onda dolazi onaj najbolniji dio – poslijeratna politika. Predsjednik, lišen bilo kakvih teških fizičkih poslova i školovan po "Bečkoj" školi, danas nam docira. Upravo je ta politika, koju on personificira, nakon rata učinila sve da nas trajno onesposobi. Meni, a i mnogima drugima, doslovno je ukinuta mogućnost školovanja. Ja nisam htio u vojnu invalidsku mirovinu. Imao sam želju, imao sam žar – htio sam upisati medicinu, psihologiju ili filmsku režiju. Htio sam se nadograditi. Ali sustav me, pod palicom te lijeve politike, doslovno spremio u mirovinu. Htjeli su nas maknuti s puta, pasivizirati nas, a potom nam nakon nekoliko godina ti isti ljudi govore da smo neuki seljaci, da koštamo državu i da ništa ne radimo. To je apsurd koji vrišti do neba. Prvo ti slome krila, a onda ti se rugaju što ne letiš.

Gdje je u svemu tome bila država? Problem je što u ključnim trenucima nije djelovao odjel za nacionalnu sigurnost. Njihov zadatak je trebao biti psihološko-filozofsko-sociološko razmatranje ovog fenomena. Trebali su djelovati kao tampon zona, suzbijati lažne vijesti i educirati javnost o tome tko su zapravo ti ljudi u rovovima. Trebali su objasniti da branitelj nije socijalni problem, već potencijal koji je zbog rata stavljen na čekanje. Umjesto da dopuste da se stvori klima u kojoj smo mi "intelektualno zakinuti", trebali su vršiti demante na svaku uvredu i jasno postaviti stvari na svoje mjesto.

Također, mi kao braniteljska zajednica imamo odgovornost. Ako među nama postoji onaj "primitivni veteran" koji je stvarno pretjerao s glupostima, mi moramo biti prvi koji će se s njim suočiti. Ne smijemo dozvoliti da on postane ogledalo za nas sto tisuća časnih ljudi. Rješenje nije u šutnji, nego u isticanju uspjeha. Ne smije se dozvoliti da se branitelj obezvrijedi kroz njegovo neškolovanje, jer on ima obitelj koju je podignuo unatoč svim traumama. To je doktorski rad iz ljudskosti.

Mnogi od nas su se, unatoč svemu, snašli u drugim karijerama. Ti primjeri moraju biti u fokusu. Moja prijateljica iz brigade, vrhunski vojnik, nakon ranjavanja i prisilnog umirovljenja nije odustala. Završila je psihologiju i danas predaje na fakultetu, a radi i kao dječji psiholog u NK Dinamo. Ona je samo jedan primjer. Ja sam se također našao u drugim profesijama, radim kao trener i na filmskim setovima, ne dopuštajući da me rane definiraju kao nesposobnog. Što je s tim pričama? One se namjerno guraju pod tepih jer ruše sliku o "neukom branitelju".

Mora se stvoriti ozračje u kojem će se unaprijed predvidjeti kako se suočiti sa stigmom. To se zapravo lako rješava ako postoji politička volja i nacionalna svijest. Ovako, imamo situaciju da se na nas gleda kao na ljude s greškom, a mnogi moji suborci su se dodatno razboljeli upravo zbog takve medijske klime i osjećaja nepravde.

Ova priča nije poziv na podjele, nego poziv na dostojanstvo. Mi nismo bili seljaci u pogrdnom smislu riječi; mi smo bili i ostali kičma ove zemlje. Ako smo mogli naučiti kako preživjeti nemoguće, mogli smo naučiti i sve ostalo, samo da nam oni koji su tada učili nisu nakon rata zatvorili vrata učionica. Istina o hrvatskom branitelju nije u onome što mu nedostaje u indeksu, nego u onome što nosi u srcu i što je pokazao kada je bilo najteže. To je pobjeda koju nam nitko, pa ni predsjednik države, ne može oduzeti.

Zaključno, stigma o "neukom branitelju" nije plod slučajnosti, već neuspjeha državnih institucija da zaštite dostojanstvo onih koji su stvorili temelje ove zemlje. Država je morala formirati poseban odjel koji bi, kroz preciznu sociološku i psihološku analizu, javnosti jasno predočio istinu: mi nismo bili neškolovani zato što nismo mogli, nego zato što smo izabrali rov umjesto predavaonice kako bi drugi mogli studirati u miru.

Nedopustivo je da nas politika, koja nas je nakon rata prisilno gurnula u mirovine i uskratila nam priliku za naknadno školovanje, danas koristi kao metu za diskreditaciju. Rješenje je u sustavnom razbijanju stigme – država mora jasno kategorizirati braniteljski put kao legitimno opravdanje za izostanak formalnog obrazovanja, istovremeno promičući uspješne priče veterana koji su se ostvarili kao stručnjaci, treneri i intelektualci.

Moja poruka suborcima i drugim narodima koji prolaze kroz pakao rata je jasna: ne dopustite da vam mir oduzme ono što vam rat nije slomio. Ne pristajte na pasivizaciju i mirovine koje služe kao kavez. Zahtijevajte obrazovanje, a ne samo milostinju. Naša je obveza premašiti etikete koje nam lijepe oni koji su rat gledali iz daljine. Onaj tko je imao snage obraniti domovinu golim rukama, ima i kapacitet da njome upravlja – znanjem, radom i neustrašivim srcem. Naša pobjeda bit će potpuna tek kada društvo shvati da su ti "seljaci s puškama" zapravo bili i ostali moralna i intelektualna kralježnica naroda.

Znanstveni i stručni konsenzus: Između traume preživljavanja i salonskog elitizma

Kada se politički diskurs i ulične etikete maknu po strani, struka – kroz psihijatriju, psihologiju, sociologiju i suvremene psihoterapijske pravce poput logoterapije – nudi potpuno drugačiju sliku o fenomenu ratnih veterana. Znanstvena zajednica ne barata pojmovima „neukosti“ ili „podkapacitiranosti“, već kognitivnom i društvenom cijenom koju pojedinac plaća kada je prisiljen izabrati preživljavanje umjesto akademskog razvoja.

Ono što salonska elita vidi kao nedostatak formalnog obrazovanja, struka prepoznaje kao prisilnu mobilizaciju svih mentalnih i fizičkih resursa u svrhu obrane egzistencije naroda.

Psihijatrijski pogled: Neurobiologija stresa i blokirani kapaciteti

Psihijatrija na ovaj fenomen gleda kroz medicinsku i neurobiološku prizmu. Kada mlada osoba s osamnaest ili dvadeset godina, u ključnoj fazi kognitivnog razvoja i formiranja neuronskih mreža odgovornih za apstraktno mišljenje, bude bačena u ekstremne uvjete rata, njezin mozak mijenja prioritete.

U uvjetima stalne životne ugroze, amigdala (centar za strah i preživljavanje) preuzima kontrolu, dok se resursi prefrontalnog korteksa – dijela mozga zaduženog za dugoročno učenje, koncentraciju i akademsko planiranje – preusmjeravaju na bazične instinkte obrane. Kasniji razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i popratne kognitivne poteškoće (poput problema s pamćenjem i fokusom) izravna su biološka cijena preživljenog užasa. Nazvati veterana neukim zbog toga što su mu kognitivni kapaciteti godinama bili zarobljeni u modu preživljavanja medicinski je i etički neutemeljeno.

Psihološka perspektiva: Mehanizam projekcije i situacijska inteligencija

Iz kuta psihologije, etiketa „primitivizma“ koju elita lijepi veteranima klasičan je obrambeni mehanizam projekcije. Osobe koje su u povijesnim trenucima izabrale sigurnost ili pasivnost često podsvjesno osjećaju krivnju ili moralnu neadekvatnost pred onima koji su pokazali iznimnu hrabrost. Obezvrjeđivanjem žrtve veterana i njihovim svođenjem na „ljude koji nisu bili za školu“, salonska elita racionalizira vlastiti bijeg kao znak superiorne inteligencije.

S druge strane, psihologija prepoznaje visoku vrijednost takozvane praktične i situacijske inteligencije, kao i mentalne čvrstoće (rezilijentnosti). Ljudi iz težačkih sredina, navikli na težak rad i pritisak, posjeduju izuzetnu sposobnost brzog rješavanja problema u krizama. Ta vrsta inteligencije ne mjeri se ocjenama u indeksu, ali je u ekstremnim uvjetima neusporedivo vrjednija od akademske teorije.

Sociološka analiza: Klasna segregacija i prisilna pasivizacija

Sociologija ovaj problem definira kao oblik klasnog i društvenog sukoba između privilegirane urbane elite i radničko-težačkog sloja koji u pravilu puni redove vojske u obrambenim ratovima. Kada politička vrhuška koristi pojam „seljak“ u pogrdnom smislu, ona provodi sociološku marginalizaciju s ciljem zadržavanja društvene moći.

Tragedija poslijeratnog razdoblja leži u tome što sustav nije zakazao slučajno. Umjesto integracije, društvo je provelo proces pacifikacije potencijalno buntovne veteranske skupine tako što ih je prisilno gurnulo u rane mirovine. Time im je administrativno oduzeta mogućnost društvene pokretljivosti i naknadnog školovanja, da bi ih se godinama kasnije optuživalo da su teret društva i da nemaju kvalifikacije. Riječ je o klasičnoj sociološkoj zamjeni teza gdje se žrtva sustava krivi za položaj u koji je nasilno smještena.

Logoterapijski smisao: Trijumf ljudskog duha nad nepravdom

Logoterapija, pravac usmjeren na čovjekovu potragu za smislom čak i u najtežim uvjetima patnje, naglašava da moralni legitimitet i životno iskustvo veterana predstavljaju vrhunski ljudski kapital koji se ne može poništiti nikakvom diplomom. Viktor Frankl je dokazao da preživljavanje krize i očuvanje ljudskosti u neljudskim uvjetima predstavlja najteži ispit koji čovjek može položiti.

Iz ove perspektive, uvrede političara nemaju moć definirati vrijednost veterana. Izgradnja obitelji, preživljavanje trauma i pronalaženje novog smisla kroz civilne karijere (poput trenera, umjetnika ili stručnjaka) predstavljaju praktični „doktorski rad iz ljudskosti“. Logoterapija poziva na transformaciju pretrpljene nepravde u pokretačku snagu koja odbija pasivnost i kavez mirovine, tražeći stalno usavršavanje i rast.

Obitelj kao prva linija obrane i živi dokaz obnove

Na kraju, dolazimo do obitelji, koja u ovom kontekstu drži ulogu najvažnije institucije. Obitelj je bila ta koja je primila ranjenog, traumatiziranog i razočaranog ratnika natrag u civilni život. Ona je prva i najvažnija linija obrane od društvene stigme. Dok je vanjski svijet, predvođen političkim elitama, branitelje pokušavao svesti na socijalne slučajeve i neuke primitivce, unutar vlastitog doma oni su morali ostati stupovi, očevi i supruzi.

Uspjeh branitelja ne mjeri se indeksima, nego obiteljima koje su uspjeli podignuti i sačuvati. Kada čovjek prođe kroz pakao, vrati se u društvo koje ga omalovažava, a unatoč svemu tome uspije odgojiti djecu koja postaju pošteni, obrazovani i vrijedni ljudi – to je konačna pobjeda nad narativom o uništenoj i podkapacitiranoj generaciji. Obitelj je živi dokaz da težačka snaga i moralni kompas nisu nestali u rovovima.

Upravo kroz obitelj se ruši i mit o neukosti. Sinovi i kćeri hrvatskih branitelja danas završavaju te iste fakultete s kojih im se očevima rugaju. Oni su postali intelektualna snaga koja je izrasla iz žrtve svojih roditelja. Činjenica da je veteran iz tvrdog, radničkog okruženja osigurao svojoj djeci ono što je njemu rat oduzeo, predstavlja najveći mogući društveni i civilizacijski uspjeh. Obitelj je pretvorila ratnu traumu u generacijski napredak, ostavljajući salonske kritičare da se guše u vlastitom elitizmu, dok život i istina neumoljivo idu dalje.

Sažetak:

Ovo poglavlje razotkriva duboki društveni rascjep između hrvatskih branitelja i onog dijela intelektualne elite koji veterane percipira kao „podkapacitirane“ i neuke. Kroz osobnu ispovijest i analizu društvene klime, prokazujem opasan narativ koji je branitelje svela na „seljake koji su uzeli pušku jer nisu znali ništa drugo“. Tekst je krik protiv nepravde sustava koji je ratnike prvo iskoristio za obranu, a potom ih, umjesto obrazovanjem, kaznio prisilnom pasivizacijom i mirovinama, samo da bi ih kasnije proglasio teretom društva.

Ključne točke i poruke poglavlja:

Destrukcija etikete „neukosti“: Branitelji iz malih, tvrdih sredina nisu bili neuki po izboru, već zato što su njihovo vrijeme za fakultete progutali rovovi i bolnice. Dok su drugi studirali u miru koji su im branitelji omogućili, ratnici su deset godina života dali za opstanak nacije.

Politička izdaja i apsurd mirovina: Oštra kritika politici koja je, umjesto integracije i školovanja, branitelje gurnula u mirovine. Time im je oduzeta mogućnost napretka, da bi ih se kasnije u javnom prostoru vrijeđalo kao „skupe i neobrazovane“.

Mit o „višoj svijesti“ intelektualaca: Tekst naglašava da bi bez „ratničkog duha“ i izdržljivosti ljudi iz naroda rat bio izgubljen u mjesec dana. Intelektualna elita koja danas docira, duguje svoju slobodu upravo onima koje naziva primitivcima.

Neophodnost institucionalne zaštite: Predlaže se konkretno rješenje – osnivanje državnog odjela koji bi kroz psihološko-sociološku prizmu educirao javnost i demantirao lažne narative. Svaki izostanak školovanja mora biti prepoznat kao žrtva za domovinu, a ne kao intelektualni nedostatak.

Snaga transformacije i uspješni primjeri: Isticanjem priča poput suborkinje koja je postala psihologinja ili samog autora u novim profesijama, ruši se mit o neprilagođenom veteranu. Branitelj je potencijal, a ne problem.

Univerzalna pouka za budućnost: Poruka veteranima širom svijeta je jasna – ne dopustite da vam mir oduzme dostojanstvo. Države moraju prioritet dati obrazovanju ratnika, jer onaj tko je znao obraniti zemlju, posjeduje najveći kapacitet da je u miru izgrađuje.

Zaključna misao: Pobjeda nije potpuna dok god se branitelje tretira kao socijalne slučajeve. Istinska pobjeda nastupa onog trenutka kada društvo prizna da su ti ljudi bili i ostali moralna i intelektualna kralježnica naroda, čija je „škola života“ temelj na kojem počiva svaka diploma stečena u slobodi.

Rješenja:

1. Obitelj kao temelj identiteta i prva linija obrane

Obitelj je ta koja prva mora odbaciti narativ o "neukom" ili "nemoćnom" veteranu. Za mentalno zdravlje branitelja presudan je osjećaj pripadnosti i korisnosti.

Validacija žrtve: Supruge i djeca moraju biti oni koji će veteranu potvrđivati njegovu vrijednost. To se ne radi samo riječima, već prepoznavanjem činjenice da je onaj tko je preživio pakao rata i uspio ostati dobar otac i suprug, postigao veći uspjeh nego bilo tko s akademskom titulom, a bez ljudskosti.

Poticaj na edukaciju: Obitelj treba biti motor koji pokreće veterana na dodatno školovanje ili prekvalifikaciju, ne zbog papira, već zbog osjećaja osobnog rasta. Obrazovanje u zrelijim godinama je čin hrabrosti, a obitelj mora biti "vjetar u leđa" koji kaže: "Tvoje vrijeme tek dolazi."

Nulta tolerancija na poroke i pasivnost: Ljubav znači i postavljanje granica. Obitelj ne smije tolerirati bijeg u alkohol, kocku ili ljenost. Pasivnost je tihi ubojica veterana. Podrška znači poticanje na aktivnost – bio to hobi, volonterski rad ili novi posao. Svaki izlazak iz kuće i svaka nova vještina su pobjeda nad traumom.

2. Institucionalni okvir i "Odjel za istinu"

Država ne smije biti samo blagajnik koji isplaćuje mirovine, već aktivni partner u resocijalizaciji.

Centar za strateško komuniciranje: Nužno je uspostaviti tijelo koje će raditi na demantiranju lažnih vijesti i suzbijanju stigme. Ovaj odjel mora javnosti jasno predočiti sociološke razloge zašto su branitelji bili spriječeni u školovanju i naglašavati njihove uspjehe nakon rata.

Programi cjeloživotnog učenja: Umjesto slanja u prijevremenu mirovinu, država mora ponuditi vaučere za edukaciju, prilagođene godinama i interesima veterana. Edukacija mora biti dostupna, besplatna i društveno poticana.

3. Društvena afirmacija kroz nove profesije

Uspjeh veterana u civilstvu je najjači argument protiv bilo kakvog političkog podcjenjivanja.

Promocija uspješnih priča: Fokus javnosti mora se pomaknuti s "veterana slučaja" na veterane trenere, umjetnike, poduzetnike i stručnjake. To su ljudi koji su svoju ratnu disciplinu i otpornost na stres pretočili u vrhunske profesionalne rezultate.

Hobi i volontiranje kao terapija: Onima koji se ne žele vraćati u sustav formalnog obrazovanja, treba omogućiti prostore za kreativno izražavanje i volonterski rad. Osjećaj da tvoj rad nekome pomaže je najbrži put do izlječenja PTSP-a i osjećaja beskorisnosti.

4. Odgovornost medija: Psihološka analiza prije osude

Mediji u Hrvatskoj predugo su funkcionirali kao poligon za površne senzacije, često prenoseći incidente pojedinaca kao pravilo za cijelu populaciju.

Etika izvještavanja: Mediji imaju moralnu i profesionalnu obvezu da svaki "incident" ili društveni problem vezan uz veterana prvo razmotre kroz duboki psihološki i sociološki kontekst. Umjesto brzoplete osude i lijepljenja etikete "divljeg" ili "primitivnog" veterana, mediji bi trebali angažirati stručnjake koji će javnosti objasniti pozadinu – od neobrađenih trauma do sustavne zapostavljenosti.

Kreiranje pozitivnog diskursa: Umjesto poticanja podjela, medijski prostor mora postati mjesto gdje se fenomen branitelja analizira s poštovanjem prema žrtvi. Potrebno je aktivno tražiti i objavljivati priče o ljudima koji su se iz pepela rata podignuli u uspješne očeve, radnike i intelektualce. Odgovoran medij ne smije biti sudac, već most koji povezuje braniteljsku zajednicu s ostatkom društva, preventivno djelujući protiv stigme koja truje javni prostor.

Zaključno rješenje: Mentalno zdravlje veterana izravno je povezano s njegovom produktivnošću i načinom na koji ga okolina vidi. Kada obitelj pruži bezuvjetnu podršku, a država osigura pravedan narativ i priliku za učenje, branitelj prestaje biti "žrtva sustava" i postaje ono što je oduvijek bio – pobjednik. To je put na kojem nema mjesta za ljenost i poroke, već samo za rad na sebi, jer bitka za dostojanstvo se ne dobiva oružjem, nego karakterom i znanjem u miru.