Ratne kronike: Krštenje u ledenici- Kako sam pobijedio rat sapunom i kotlom za čvarke (Poglavlje 36.)

 

Krštenje u ledenici- Kako sam pobijedio rat sapunom i kotlom za čvarke

Postoji ta jedna riječ koja je obilježila naše rane devedesete na slavonskom blatu, riječ koja nije samo pojam, nego čitava jedna dijagnoza našeg stanja: podaprati se. To nije pranje. To je lingvistička i higijenska uvreda svakom dostojanstvu. Podaprati se značilo je, u onom našem polumračnom svijetu bez struje i nade, izvesti jadan, posprdan ritual – umočiti krpu u lavor mlake vode, protrljati pazuhe i prepone, oprati noge, pa sebi i drugima lagati da si čist. A u stvarnosti? U stvarnosti i dalje smrduckaš po ustajalom znoju, po onom metalnom mirisu straha koji se uvukao u svaku poru, po vlažnoj prašini iz rova koja ti se zalijepi za kožu kao drugi identitet. Kosa mi je postala toliko masna da sam imao osjećaj da nosim kacigu i kad skinem onu pravu, čeličnu. Svi smo se češkali. Postali smo vojska  koja sanja o bijelim pločicama i pari koja izlazi iz kade, dok nam se pod noktima crnila zemlja Ivanovca. Nije  bilo uvjeta za kupanje, a bilo je i jako hladno. Ujedno, ostali smo na prvoj liniji dulje nego je trebalo.

Teret koji ne silazi s kože

Inače, onaj takozvani „teren“ na prvoj liniji u normalnim je uvjetima trajao u komadu do pet dana, a onda bi se išlo na tri dana odmora kući, u civilizaciju, na maminu juhu i pravi krevet. Ali ovo... ovo je bila iznimna i teška situacija. 1992. godina, zima grize kao bijesan pas. Napadi neprijatelja bili su stalni, jaka granatiranja, konstantna pucnjava po Ivanovcu i oko njega. Nije bilo dovoljno vojske, a ni oružja. Ginulo se, ranjavani su mnogi, a neki su si jednostavno „skinuli“ uniformu jer nisu mogli podnijeti tu količinu stresa. Ljudi su pucali po šavovima brže nego njihove hlače na bodljikavoj žici. Nije nas imao tko zamijeniti jer su se linije po Slavonskom bojištu samo otvarale, a ljudi je falilo svugdje. Zbog toga smo zaglavili gotovo dva tjedna u komadu bez predaha. Dva tjedna u istim čarapama, u istom stresu, u istoj koži koja te počinje peći od nakupljene nečistoće. To već ozbiljno narušava tvoje fizičko, ali još više mentalno zdravlje. I tako trpiš, i čekaš da te ili pogodi geler ili spasi smjena koja nikako ne dolazi.

Svaki drugi dan išli smo na istureni položaj. To su oni rovovi na ničijoj zemlji, tamo gdje si meta na dlanu, gdje te kortizol šiba jače od zimskog vjetra. Unatoč hladnoći, znojio sam se kao u sauni. Ali to nije onaj zdravi znoj iz teretane; to je hladni, ljepljivi znoj od povišenog kortizola uzrokovan konstantnim iščekivanjem smrti. Kad se vratiš u onu našu „sigurnu kuću“, ne smiješ naložiti peć na drva. Danju bi neprijatelj vidio i najtanji pramen dima koji suklja iz dimnjaka, što bi odmah značilo precizno granatiranje naše jedine utvrde. Pa se treseš od hladnoće dok ti se taj smrtni znoj hladi na leđima, pretvarajući tvoju potkošulju u ledeni oklop sve do večeri, kada se konačno smjela zapaliti i vatra u peći.

Estetika u srcu kaosa

Ja sam, naravno, bio ona posebna vrsta budale. Dok su se svi ostali, vođeni čistim instinktom za preživljavanje, zbijali u podrumu oko jedne jadne grijalice na lož-ulje koja je jedva grijala jedan sobičak, ja sam sebi složio krevet u prizemlju kuće. Zašto? Zbog nekog mog vizualnog dijela ljepote. Patio sam za tim da budem u dnevnom boravku koji je još uvijek ličio na dom, unatoč propuhu i opasnosti. Ispaštao sam zbog te svoje ljubavi prema estetici; bilo mi je hladno, spavao sam u jakni, ali barem nisam bio stisnut kao sardina u vlažnom podrumu. Moj ADHD mozak, taj neukrotivi stroj koji uvijek traži neku „krivinu“ ili novi projekt, radio je tristo na sat. Htio sam civilizaciju u središtu pakla. Gledao sam svoje suborce, Gaju i Juru, kako se stišću uz peć tek kad padne mrak i kad napokon smijemo naložiti vatru. Noć je bila naša jedina sloboda – tada dim postaje nevidljiv, a mi postajemo ljudi.

Moja oaza intelektualne snage bila je jedna razrušena kuća desetak metara dalje. Tamo je stajala polica s knjigama, nekim čudom netaknuta od gelera, prekrivena najlonom koji ju je čuvao da ne istrune. Tamo sam bježao kad bih htio zaboraviti gdje sam. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruku, tražeći u rečenicama neki red koji u našim životima više nije postojao. Ali pored te kuće, otkrio sam nešto što će postati moj najveći ratni projekt: pomoćnu kućicu s ogromnim kotlom za spravljanje čvaraka.

Inženjerija prljavog vojnika

To je bio onaj klasični slavonski kotao za svinjokolju. Veliki bakreni trbuh usađen u limeni okvir koji služi kao peć. Pored je bio bunar, a pored kućice naslagana su bila nacjepana drva. Sinapsi su mi se spojile u sekundi. Pogledao sam taj kotao, pa bunar, pa onu staru, zahrđalu „ledenicu“ u kutu prostorije. Ledenica – onaj duboki zamrzivač za meso koji je u svakom slavonskom kućanstvu bio simbol blagostanja i sigurnosti. Bila je prazna, isključena, mirisala je na staru mast i zaboravljena ljeta.

„Zašto ne bih ugrijao vodu u kotlu, a ledenicu iskoristio kao kadu?“, pomislio sam. Bila je to suluda ideja. Inovativnost ili totalni gubitak razuma? Vjerojatno oboje.

Našao sam rupicu na dnu ledenice, onaj ispusni ventil za odmrzavanje. Zapalio sam svijeću i s vrelim voskom pažljivo začepio taj otvor. Donio sam kantu vode iz bunara i ulio je unutra da vidim pušta li. Ni kapi. Drži! Našao sam u kupaonici glavne kuće komad sapuna i neki šampon koji je još uvijek mirisao na borovinu. Izribao sam tu metalnu utrobu dok nije prestala vonjati na svinjske polovice.

Čekao sam predvečerje. Čim je sunce zašlo, naložio sam vatru ispod kotla. Dok je vatra počela pucketati i pjevati svoju prvu pjesmu, sjeo sam pored ložišta s knjigom u ruci. Toplina vatre me polako otapala, prodirala kroz moje slojeve odjeće – one dvije veste, dva prsluka i debelu jaknu zbog koje sam izgledao kao Michelinova maskota. 

Bio je to nadrealan prizor: osamnaestogodišnji gušter, novak 132. brigade, čeka da proključa voda za čvarke kako bi se okupao u zamrzivaču, dok se u daljini čuje potmula grmljavina haubica.

Ritual povratka među žive

Kad je voda u kotlu proključala, počeo sam proces. Desetak kanti vrele vode pomiješao sam s hladnom vodom iz bunara unutar ledenice dok nisam dobio savršenu temperaturu. Skinuo sam se. Taj osjećaj golotinje na frontu je neopisiv. Kad skineš tu tešku uniformu, te prljave, znojne slojeve koji te definiraju kao ratnika, ostaje samo tvoja krhka, bijela koža. Osjećaš se kao sinonim za bespomoćnost. Goli smo svi jednaki – nema činova, nema hrabrosti, samo meso i kosti. Sjetio sam se Schwarzeneggera u filmu Red Heat, kad se onako mišićav i go tuče u onoj ruskoj sauni i izleti na snijeg. „Znači, sve je okej“, pomislio sam s dozom cinizma, „ako on može biti heroj bez gaća, mogu i ja bar sat vremena u ovom zamrzivaču.“

Pušku sam naslonio uz ledenicu, metak u cijevi, nadohvat ruke. Čudan je to suživot: sapun, knjiga i jurišna puška. Uronio sam u toplinu.

„Ah...“

Nije to bio samo uzdah; bio je to krik olakšanja koji je izašao iz same srži mojih kostiju. Ta obična topla voda počela je resetirati čitav moj sustav. O ovome bih danas mogao predavati na satu psihologije – kako ti mali, banalni alati u nemogućim uvjetima čovjeka vraćaju u život. To je bio wellness duše, duha i tijela. Toplina je ulazila u moje smrznute kosti, otapala onaj grč u želucu koji nosim još od prvog dana na prvoj liniji. Djelovalo je terapijski; kao da se ponovno rađaš, kao da izlaziš iz majčine utrobe, siguran i zaštićen u tom metalnom sanduku.

Ribao sam se do krvi. Skidao sam slojeve blata, ali i slojeve onog nevidljivog jada koji ti se nataloži na duši kad gledaš srušene kuće i strah u očima prijatelja. Svaki put kad bih se polio svježom toplom vodom iz kotla, osjećao sam se kao da skidam deset kilograma tereta sa svakog ramena. Sat vremena sam točao u toj vodi, na trenutke drijemajući uz vatru koja je još uvijek sukljala ispod kotla i grijala tu malu prostoriju. Bio je to najdivniji trenutak u mom kratkom vojničkom životu. Kako male stvari u ovom besmislu rata postaju goleme, a ono što smo u miru uzimali zdravo za gotovo, ovdje postaje svetinja.

Naravno, negdje u pozadini mozga kljucala je briga. Što ako zapovjednik satnije bane unutra? Hoće li mi čestitati na inovativnosti ili me kazniti zbog neodgovornog ponašanja? Vjerojatno ovo drugo, jer sam ionako već imao glas da „sa mnom nešto nije u redu“ jer stalno izvodim neke svoje pokuse. Moja potreba da si ugodim u nemogućim uvjetima kosila se s vojnom stegom, ali taj moj „poremećaj u ponašanju“ bio je moj jedini štit protiv ludila.

Povratak u stvarnost

Kad sam napokon izašao, obrisao sam se čistim ručnikom koji sam pronašao u glavnoj kući. Mirisao je još uvijek na omekšivač. Osjetio sam grižnju savjesti što rovarim po tuđim ormarima, ali viša sila nije pitala za dopuštenje. „Oprosti mi, nepoznata vlasnice“, pomislio sam, „ali tvoj ručnik mi je večeras spasio razum.“ Te devastirane, napuštene kuće bile su naši tihi saveznici, davale su nam ono što nam vojska nije mogla dati – mrvicu topline doma.

Obukao sam sve novo i čisto. Donje rublje, duge čarape, čistu majicu. Osjećao sam se kao leptir koji je upravo izašao iz neke prljave kukuljice. Izjurio sam u dvorište, a noć je bila tiha. Trčao sam do naše sigurne kuće skakućući kao Dorothy iz Čarobnjaka iz Oza, pjevušeći u sebi jer sam se osjećao nepobjedivo.

Uletio sam u sobu gdje je Jura upravo zakurio peć u kuhinji. Prostorija je mirisala na drva i suhe čarape. „E, još sutra idemo u rov, a onda pet dana pauze“, rekao je Jura mirno, ne znajući da pored njega stoji čovjek koji je upravo prošao kroz najvažniji wellness tretman u povijesti ratovanja. „Uf, dobro je“, rekao sam, uvlačeći se u krevet. „Samo da ne dobijem opet onaj teški istureni položaj. Tamo se gine kao zec na livadi.“

Zaspao sam s takvom radošću kao da rat sutra završava. Ta voda u ledenici bila je moj osobni egzorcizam, moj način da kažem svijetu da me još nisu slomili. Svijet je i dalje bio u plamenu, Ivanovac je i dalje bio opkoljen, ali ja sam mirisao na sapun i borovinu. I u tom trenutku, to je bila jedina pobjeda koja mi je trebala. Svaka kap te tople vode bila je jedan metak ispaljen u lice očaju. I dok su drugi sanjali o kraju rata, ja sam sanjao o idućem loženju kotla. Jer dok god možemo stvoriti mrvicu ljepote u blatu, još uvijek smo živi.