Feliks- 4 Seasons: Kako sam napisao downtempo pjesmu i onda je zamalo ugušio vlastitom tjeskobom

 

Kako sam napisao downtempo pjesmu i onda je zamalo ugušio vlastitom tjeskobom

Slušajte, stvari stoje ovako. Napisao sam pjesmu pod nazivom "4 Seasons" pod imenom Feliks. To je trebala biti lagana downtempo stvar. Znate onaj tip glazbe uz koji ljudi u skupim stanovima piju vino i prave se da nemaju egzistencijalnu krizu dok gledaju kroz prozor? E, to. Ima tu ambientala, ima onaj prljavi trip-hop kick koji vas udara u potiljak kao zakašnjeli podsjetnik na sve ono što ste trebali reći, a niste. Ali ima i jedan veliki problem. Taj problem sam ja.

Kako sam uspio ugušiti vlastitu pjesmu i zašto biste je svejedno trebali čuti 

Vidite, ja imam taj poremećaj – nazovimo ga "Sindrom prepunog kovčega". Kad god sjednem napisati tekst, ja ne pišem stihove. Ja pišem elaborate. Umjesto da pustim tu krasnu, prozračnu elektroniku da diše, ja je zatrpam riječima. Osjećam se kao Father John Misty ili naš dobri, vječno tjeskobni Arsen Dedić, koji je zapeo u liftu s ritam mašinom i odlučio da je baš sad trenutak da objasni cijeli svoj psihološki karton. Glazba teče, moli za milost, pokušava završiti na pristojnih četiri minute, a ja se i dalje držim za mikrofon kao da će me netko strijeljati ako prestanem izbacivati slogove. 

>>>SLUŠAJ NA SPOTIFY<<< 

>>>SLUŠAJ NA APPLE MUSIC<<<  

Sezonska tjeskoba u četiri čina

Pjesma zapravo nema strukturu. Nema tu refrena koji će vam ući u uho dok čekate u redu u banci. Nema onog pre-chorusa koji gradi tenziju, nema bridgea koji bi vas odveo na neko ljepše mjesto. To je samo marš kroz četiri godišnja doba moje vlastite glave.

Počinje u zoru, kad je dan na početku (When the day is at the start), ali umjesto kave, ja pijem "jeke srca". Jer tko ne voli malo introspekcije prije nego što sunce uopće izađe?

Zatim dolazi ljeto, ono podnevno svjetlo (When the light is overhead) koje bi trebalo biti veselo, ali meni samo služi da primijetim sve one "tihe riječi koje su ostale neizgovorene". To je moj specijalitet: nositi terete koje sam trebao davno odbaciti, dok me downtempo ritam pokušava uvjeriti da je sve u redu. Nije u redu.

Jesenji filteri i zimska tišina

Kad boje počnu blijedjeti (When the colors start to turn), ja ne gledam lišće. Ja prosijavam lekcije koje sam naučio. A naučio sam uglavnom to da se vatra pali tek kad sve ostalo počne umirati. To je taj moj optimizam – blag i ugodan kao požar u podrumu.

I na kraju, zima. Kad zemlja zatvori oči (When the earth has closed its eyes), ja i dalje stojim tamo, pod srebrnim nebom, i čekam da se pojavi neka istina iz tišine. Kao kantautor koji je potpuno zaboravio da publika postoji. Ja ne gledam u vas. Ja gledam u daske na podu pozornice, pokušavam uspostaviti dijagnozu sa zastorom i nadam se da će me taj spori, uporni ritam spasiti od mene samog prije nego što pjesma iscuri do kraja.

Zašto bi itko ovo slušao? (Iskreno, ne znam)

Ako volite glazbu koja zvuči kao da je netko uzeo vašu tjeskobu, provukao je kroz nekoliko analognih filtera i dodao joj dovoljno basa da vam trese rebra dok razmišljate o smislu postojanja – onda je "4 Seasons" za vas.

To je elektronika za ljude koji previše razmišljaju. To je glazbena pozadina za onaj trenutak u 3 ujutro kad shvatite da ste samo skup atoma koji pokušava objasniti samom sebi zašto mu je hladno oko srca, čak i kad je radijator na maksimumu.

Napisao sam previše teksta. Opet. Glazba je završila, ja još uvijek pričam, a Feliks vas čeka s druge strane zvučnika.

Ajmo sada biti ozbiljni 

Kad se ogoli do kosti i makne sav moj cinizam, ovaj tekst zapravo nije ništa drugo nego pokušaj hvatanja koraka s unutarnjom alkemijom koju nitko od nas ne može zaustaviti. Pjesma koristi strukturu godišnjih doba ne kao kalendarsku odrednicu, već kao metaforu za vječno ponavljanje istih unutarnjih procesa gdje nema finalne pobjede ni jasnog kraja, već samo ciklus koji nas tjera da se iznova budimo i suočavamo s onim što smo postali. Sve se vrti oko tišine kao dijagnostičkog alata; od onog ranog jutarnjeg osluškivanja jeke vlastitog srca do zimske nepomičnosti kad svijet konačno zatvori oči. To je proces u kojem proljeće služi za grubu orijentaciju po već poznatim kartama naših strahova, dok ljeto pod onim teškim, okomitim svjetlom služi kao vaga na kojoj mjerimo što još uvijek vučemo sa sobom, a što smo uspjeli odbaciti usput. Jesen u ove stihove unosi prijeko potrebno prosijavanje lekcija, sugerirajući da se prava vatra pali tek kad sve staro počne odumirati, da bi na kraju zima sve to stopila u jednu jedinu istinu koja može isplivati samo kad vanjska buka potpuno nestane. Zapravo, "4 Seasons" je molitva jednog modernog promatrača koji je shvatio da ne može utjecati na vrijeme, pa mu ne preostaje ništa drugo nego stajati pod srebrnim nebom i svjedočiti vlastitom postojanju kao da je riječ o običnoj meteorološkoj pojavi.