Glazba kao lijek: Od bojišta do plesnih podija Ibize i Las Vegasa
Iskrena priča o prijateljstvu, lošim vlasnicima klubova i borbi protiv mraka uz pomoć ritma koji ima dušu.
Dva fosila i zid buke
Bruno i ja imamo preko pedeset. U svijetu elektroničke glazbe, to nas ne čini veteranima, nego hodajućim fosilima – parom audio-arheologa koji prekapaju po ruševinama nečega što je nekad imalo smisla. Ali, unatoč godinama, glazba u nama ne pokazuje znakove demencije. Još uvijek se opasno "napržimo" na dobar zvuk. I dok smo proveli godine u sceni koja se pogonila raznim kemikalijama, nama to nikad nije bila poanta. Ostao nam je samo čisti, nepatvoreni adrenalin frekvencija – onaj osjećaj kad te zvuk pomakne bez ikakvih zabranjenih supstanci.
Naše prijateljstvo je mješavina dubokog bratskog poštovanja i vječne, ritualne svađe oko jedne jedine stvari: emocije u zvuku. Bruno je stari morski vuk. Karijeru je klesao kao DJ po jadranskoj obali, ali je više od desetljeća odradio po talijanskim klubovima – u zemlji koja zapravo cijeni kad je ritam veseo. Italija je njegova vječna ljubav, a on je revni učenik Funky Housea. Čovjek živi za onaj zvuk Shapeshiftersa iz 2004.: sunčano, blještavo i prepuno stvarne ljubavi. To je glazba s vokalima, dušom i nula posto mračnih, prijetećih sintisajzera. Zvuk koji te zagrli.
Ja sam, s druge strane, kućni majstor "čeprkaš". Sjedim u studiju i pokušavam nešto sklopiti. Moj put kroz Trip-hop, Downtempo i Synthwave često me odvuče na rub sjene. I tu kreću problemi. Tu Bruni pucaju živci.
Definicija: Vlasnik noćnog kluba je lik koji kupi Mercedes novcem koji je ukrao od ušiju vaše djece. On želi da je glazba "u crvenom" jer vjeruje da bol potiče žeđ. Lik nema pojma, ali ima ključeve ureda, pa svijet ostaje mračan i preglasan.
Kult "crvene zone" i miris pohlepe
Naša zajednička frustracija nije samo međusobno podbadanje; to je krik protiv onoga što je današnji noćni život postao, pogotovo u našem sokaku. Par puta smo probali izaći u Zagrebu, tražeći barem mrvicu dostojanstva koje smo godinama uživali na svjetskim plesnim podijima. Rezultat? Vratili smo se kući plačući, zapanjeni neznanjem likova koji vode igru.
Lokalni vlasnici klubova su posebna sorta. To su ljudi čiji kulturni horizont završava na periferiji Graza ili na sajmu u Trstu, ali su uvjereni da znaju sve o "vibri". Jedina strategija im je agresija. Inzistiraju da glazba bude "u crvenom", da zvučnici vrište dok ti uši ne prokrvare, jer u njihovoj uvrnutoj logici – bol znači profit.
"Šank je prazan! Nitko ne pije!" vrišti vlasnik na DJ-a. "Pojačaj to! Odvrni do kraja! Udari ih u mozak da počnu naručivati!"
To je rečenica koja ubija umjetnost. Gledao sam svjetske DJ-eve kako kolutaju očima dok ih neki "gazda", koji miriše na luk i jeftinu kolonjsku, tjera da pažljivo građen set pretvore u čistu buku. U tom trenutku DJ prestaje biti umjetnik i postaje, budimo iskreni, prostitutka za debelog klijenta. Radi protiv sebe, ubija vlastiti integritet, a sve samo zato što mu ovaj polupismeni lik s novim leasingom za Mercedes plaća gažu.
Dvadeset godina u rovu
Ne pametujem ja ovo bez pokrića. Moja perspektiva dolazi iz 20 godina provedenih u samoj jezgri noćnog života. Od Jadrana do neonskih kaveza Ibize i Las Vegasa, prošao sam sve. Bio sam onaj lik iza zavjese – organizator, domaćin koji pazi da su VIP gosti sretni čak i kad se raspadaju od vlastitih poroka. Hendlao sam osiguranje, vodio hostese i pazio da svaki detalj štima.
Na Ibizi, gdje sam proveo godine, naučio sam što znači pravi plesni podij. Tamo te glazba ne kažnjava; tamo te oslobađa. Čak i kad je mračno, sve pršti od unutarnje energije. Ljudi su sređeni, zvuk je vedar i zapravo vidiš osobu pored sebe. Vidiš joj oči, vidiš osmijeh. Takva glazba još živi na Ibizi, na Azurnoj obali i u dijelovima Italije – u tim zadnjim utvrdama zdravog razuma.
Vratio sam se ovdje i našao plesne podije ugurane u potpuni mrak, gdje se ljudi skrivaju jedni od drugih dok ih bičuju mračni tonovi Skrillexa i teški, dramatični trance sintisajzeri. Današnja generacija voli dramu. Žele taj "kalašnjikov" u glavu jer vjerojatno više ne znaju što bi s mrvicom svjetla. To me boli. Obojicu nas boli.
Rat oko "Kalašnjikova"
Čak ni u miru mog studija, Bruno me ne pušta na miru. On mi je najgori kritičar. Onog trena kad čuje da sam ubacio neki oštriji sint u aranžman, lik poludi. "Evo ga, opet taj tvoj kalašnjikov, Felikse! Opet popuštaš trendovima!"
Ja mu pokušavam objasniti tehničku stranu. Pravi Funky House – ono što on voli – zahtijeva produkcijsku moć koju kućni studio jedva može dotaknuti. Za taj zvuk s dušom trebaju ti svjetski vokali, živi instrumenti i prostor koji diše. Ja imam svoj softver i maštu. Moj "kalašnjikov" je samo podloga koja mi drži ritam u svijetu koji je izgubio melodiju.
Ali Bruno se ne da. Za njega je to izdaja. On želi sunce. Želi vokal koji vrišti ljubav, a ne sintetičku dramu koja zvuči kao ratište. I tako se "koljemo" godinama, dva starca s balkona Muppet Showa, sraćkajući po svemu što nije na razini života kakvog smo nekad vodili.
Mirovna ponuda: Pjesma zvana "Bruno"
Na kraju mi je dosadilo njegovo kvocanje. Odlučio sam mu dati ono što želi, ali na svoj način – onako kako to pravi prijatelji rade. Napisao sam stvar i nazvao je, vrlo kreativno, "Bruno".
Aranžman je čisti, besramni tribute sretnom Funky Houseu. Izbacio sam mračne tonove, utišao "kalašnjikov" i vratio se korijenima. Tekst pjesme je zapravo opis naše vječne svađe – opisujem scenu gdje on pušta moju muziku, okreće se i urla na mene iz DJ kabine: "Zašto mi donosiš ovo mračno sranje?!"
To je pjesma o ljubavi prema glazbi koja više ne stanuje u našim klubovima. To je stvar o vremenu kojeg više nema, ali još uvijek živi u tih par decibela koje nam nitko ne može uzeti. Kad sam mu poslao demo, čovjek se rasplakao. Nije to bio plač od tuge, nego od prepoznavanja. Znao je da ja znam. Znao je da smo, unatoč godinama i onim "gazdama" s Mercedesima, i dalje ona ista djeca koja se naježe na prvi "four to the floor" beat.
Presuda: Posljednji otok otpora
Dakle, koja je poanta? Možda to da je svijet stvarno otišao u mrak. Možda su plesni podiji postali bunkeri, a vlasnici klubova su i dalje isti oni lešinari koji kvalitetu glazbe mjere količinom prodanog Pelinkovca. Ali dok god imamo jedan drugoga da se svađamo oko sintisajzera, živi smo.
Napisati pjesmu frendu je vjerojatno najgluplja i najpatetičnija stvar koju odrastao muškarac može napraviti. Ali u eri gdje je sve "u crvenom", iskrena, funky stvar je jedini preostali oblik pobune. Bruno će i dalje kvocati, ja ću i dalje ponekad upaliti svoj kalašnjikov, ali barem znamo tko smo.
Samo dva starca koji i dalje odbijaju plesati u mraku koji su nam drugi sagradili.
Mali postscript: Glazba kao taktičko povlačenje
Postoji i ona druga strana priče, s manje šljokica, a više ožiljaka. Kad sam otišao u vojnu mirovinu – vukući sa sobom kolekciju zdravstvenih problema i ratnih rana koje vole vrištati usred noći – imao sam dva izbora: ostati doma i pustiti da me PTSP pojede živog, ili naći novi ritam.
Izabrao sam ritam. Glazba i putovanja postali su moje neslužbeno dopunsko zdravstveno. Sezonski poslovi po klubovima Europe i Vegasa bili su moja terapija. Ispalo je da kad hendlaš red u VIP-u ili se natežeš s DJ-em oko basa, stare rane ne kucaju tako glasno.
Borio sam se za ovu zemlju, da. Ali onda sam morao naći mjesto gdje se od toga mogu odmoriti. Izlazak izvan granica onoga što sam branio omogućio je mojem mozgu da odluta u neke druge ritmove. To je bilo moje taktičko povlačenje u Funky House i teretanu. Dok su se drugi veterani gubili u mraku sjećanja, ja sam se gubio u svjetlima Ibize.
Čudna je to medicina – težak bas, izlasci sunca u 5 ujutro i utezi. Ali upalilo je. Spasilo me od ludila. Ako je PTSP onaj "kalašnjikov" sintisajzer u mojoj glavi, onda je dobra Funky stvar filter koji pegla oštre rubove.
Zato, kad Bruno urla na mene da mi je muzika premračna, on ne ocjenjuje samo stvar. On mi provjerava puls. I dok god u meni ima funka, znam da sam dobro.
P.S. Sad kad sam konačno složio stvar dovoljno "svijetlu" da zadovolji Brunine visoke kriterije, red je da podržim i njegov biznis. Ako želite izgledati onako dobro kako ova stvar zvuči, škicnite njegovu kolekciju majica ovdje: supercroatian.com.
Primjedbe
Objavi komentar