Priručnik za ratne veterane: Istina s prve crte pješaštva (Poglavlje 10.)

 

Priručnik za ratne veterane: Istina s prve crte pješaštva

Postoje priče koje se pišu u uredima i one koje se urezuju u tabane. Moja priča pripada ovoj drugoj skupini, onoj koja je nastajala u prašini kolona i tišini rovova. Često razmišljam o tome kako povijest, u nastojanju da bude pregledna, ponekad postane nepravedna. U ratnim putovima naše brigade svi smo mi „sanitet“ ili „logistika“ ili „pješaštvo“, ali unutar tih riječi kriju se svjetovi koji se nikada nisu susreli.

Moja uloga u ratu nije bila vezana uz sterilne hodnike ili pozadinske baze. Ja sam bio pješadinac. Bio sam dio desetine, dio voda, vojnik među vojnicima. Moja se uniforma nije razlikovala od njihovih, moje su čizme gazile isto blato, a moja je puška bila jednako spremna. Jedina razlika bila je u onom dodatnom ruksaku – sanitetskoj torbi koju sam nosio uz sav svoj borbeni komplet.

U žaru borbe, dok je grmjelo, ja sam bio strijelac. Pucao sam i zaklanjao se kao i svaki drugi moj suborac. Tek u onom strašnom trenutku kad bi netko od nas zalegao, kad bi se začuo krik koji probija buku bitke, ja bih prestajao biti samo pješadinac i postajao bih bolničar. U tom blatu, pod kišom granata, nije bilo operacijskih sala. Postojao je samo taj moj ranac, moji prsti koji drhte od adrenalina i napor da zaustavim krv dok se zemlja oko nas tresla.

Dvije strane saniteta

Ovdje leži ona tiha bol koju papiri ne vide. Naš sanitetski sektor na papiru je bio jedinstven, ali u stvarnosti su to bila dva različita svemira. Dok sam ja u sklopu pješaštva prelazio kilometre, spavao na otvorenom i svaki trenutak bio izložen napadnom djelovanju, postojali su dijelovi saniteta koji su rat proveli u pozadini. Oni su čekali ranjenike u sigurnoj zoni, daleko od dosega neprijateljske vatre, u toplom i suhom.

I to je ta nepravda koja tišti. Kad se danas pogleda ratni put, i meni i njima piše isto – bili smo dio saniteta brigade koja je bila na prvoj liniji. Ali linija nije bila ista za onoga tko čeka u pozadini i za onoga tko puže kroz kanal s pješačkom satnijom.

Objektiv protiv rova

Slično je i s onim trenucima koje najviše pamtimo. Sjećam se operacije "Oluja" – onih 300 kilometara hoda u dva tjedna, onog umora koji ti se uvuče u svaku poru. Prošli smo taj teren, oslobodili ga, i tek tada bi se pojavili oni iz zapovjednih satnija. Poznajem čovjeka koji je tada imao zadatak uzeti kameru i snimati. Nije dotaknuo oružje, nije prespavao u rovu, nije osjetio neizvjesnost noći na otvorenom. Hodao je našim tragovima tek kad je teren bio čist.

Danas ga srećem u besprijekornoj časničkoj uniformi. On organizira tribine, predaje o ratu, šepuri se titulama elitne postrojbe. Njegov ratni put na papiru možda izgleda čak i sjajnije od moga, jer on je bio tamo gdje se povijest zapisivala, u zapovjedništvu. Njegova kamera je zabilježila pobjedu, ali moji dlanovi su zabilježili težinu te pobjede.

Put prema pravednosti

Ne pišem ovo da bih ikoga obezvrijedio. Svaki je kotačić bio potreban. Ali mudrost nalaže da stvari postavimo na svoje mjesto. Da se sustav dokumentiranja temeljio na bodovima težine akcije, na stvarnoj izloženosti pogibelji, danas ne bi bilo ove gorčine. Bod od 1 do 10, kratka zabilješka o težini terena – to bi bila vaga koja ne griješi.

Pješaštvo i svaki onaj tko je slično krvario zaslužuju tu razliku. Jer, na kraju, ostaje ljudski šarm te osobne priče: nismo svi bili jednaki, iako smo nosili iste oznake. Netko je nosio kameru, a netko je nosio pušku i nadu u sanitetskoj torbi, nadajući se da je danas onaj dan kad je neće morati otvoriti. To je istina koju nosim u sebi i koju želim ostaviti kao trag, ne kao optužbu, već kao svjedočanstvo o onima koji su doista bili na rubu izdržljivosti.

Teret tišine i cijena nepriznavanja

Upravo ovdje, u tim nijansama koje sustav nije prepoznao, leži korijen duboke boli s kojom se današnji branitelji suočavaju. Društvo nas vidi kao jednu masu, birokracija nas slaže u iste ladice, a mediji nas često prikazuju kroz istu prizmu. No, u stvarnosti, mi između sebe znamo – to nije isto. Taj osjećaj nevidljivosti onih koji su bili najizloženiji stvara tihu, ali razornu nepravdu koja s godinama ne blijedi, nego raste.

Je li se to moglo spriječiti? Jest. Vrlo jednostavno. Baš kao što u školi postoje ocjene, tako je i unutar brigade moglo postojati sustavno bodovanje ili kratka, jasna klasifikacija. Samo dvije rečenice u ratnom putu: „Bio je u zoni 1“ ili „Djelovao u zoni 2“. I točka. Sve bi bilo jasno. Svakome po zasluzi, svakome prema teretu koji je nosio.

Važno je razumjeti – ovo nije obezvrijeđivanje onih drugih. Ja duboko cijenim doktora koji je bio u pozadini; ja sam suborca na terenu "zakrpao", ali on ga je u sigurnosti operirao i trajno sanirao. Bio je karika u lancu koja je spasila život. Jednako tako, onaj tko je snimao ostavio nam je neprocjenjivo blago. Zahvaljujući njegovu oku i mirnoj ruci, danas imamo povijesne snimke koje čuvaju istinu o Domovinskom ratu u filmovima i na televiziji. Njegov rad je dokumentirao našu pobjedu.

No, unatoč tom uvažavanju, ostaje činjenica da mi, koji smo jače krvarili i čija su tijela bila štit pobjede, taj nedostatak jasne razlike teško podnosimo. To nije puka taština; to je pitanje psihološkog zdravlja. Kada se nakupe ti „sitni“ propusti u priznavanju stvarne žrtve, oni tvore veliku planinu nepravde. Upravo od te planine branitelji danas obolijevaju, i fizički i psihički. Taj teret nepriznate težine prenosi se dalje, tišti obitelji i boji našu svakodnevicu sjetom.

Istina ne treba hvalospjeve, ona samo treba – biti točno zapisana. Jer kad je svatko postavljen na svoje mjesto, mir se lakše pronalazi. Tiha jeka nepravde ono što sustav nije zapisao u ratne knjige, priroda je upisala u ljude. Kada birokracija izjednači rovaša i onoga u toploj pozadini, ona ne čini samo administrativnu pogrešku; ona udara u same temelje ljudskog poimanja pravde. Ta se nepravda, poput nevidljivog otrova, godinamataložila u onima koji su podnijeli najveći teret, a njezine posljedice danas promatramo kroz prizmu struke, od bolničkih hodnika do obiteljskih stolova.

Pogled psihijatra: Trauma nepriznate žrtve

Iz psihijatrijske perspektive, izostanak jasne distinkcije u ratnom putu nije samo pitanje ponosa, već izravan okidač za produbljivanje PTSP-a. Psihijatrija prepoznaje fenomen moralne ozljede – to je duboka rana na duši koja nastaje kada pojedinac svjedoči ili sudjeluje u događajima koji krše njegova temeljna moralna uvjerenja. U ovom slučaju, uvjerenje da će društvo i sustav prepoznati razliku između života u blatu i sigurnosti pozadine biva brutalno srušeno. Kada se najizloženiji ratnik osjeća nevidljivim, mozak to interpretira kao ponovnu izdaju, što otežava remisiju simptoma i pojačava osjećaj paranoje i izolacije.

Psihologija: Destrukcija samopoštovanja

Psiholozi upozoravaju na kognitivnu disonancu koja se javlja kod veterana prve crte. S jedne strane, vojnik zna što je preživio i koliku je cijenu platio, dok mu s druge strane društveni i administrativni okvir govori da je njegov doprinos identičan onome tko opasnost nije ni namirisao. Ovaj nesklad briše osjećaj postignuća i zamjenjuje ga kroničnim cinizmom. Onaj koji je bio najviše izložen povlači se u sebe jer osjeća da su mu sjećanja "ukradena" od strane onih koji su glasniji, a bili su manje ugroženi. To vodi ka socijalnom otuđenju jer se gubi povjerenje u društveni ugovor.

Psihoterapija: Procesuiranje potisnute gorčine

U terapijskom radu, veterani često ne plaču zbog samih granata, već zbog osjećaja bezvrijednosti koji je došao u miru. Psihoterapeuti ističu da je priznanje okoline ključan faktor u integraciji traumatskog iskustva. Ako sustav ne "validira" (ne potvrdi) težinu njihovog puta, trauma ostaje "sirova" i neprocesuirana. Terapija se ovdje fokusira na vraćanje dostojanstva kroz osobnu naraciju, ali taj proces otežava svakodnevica u kojoj se susreću s ljudima koji kite svoje ratne putove tuđim znojem i krvlju.

Sociologija: Stvaranje lažnih elita i društveni rascjep

Sociolozi u ovom fenomenu vide opasan proces stvaranja "lažnih elita". Kada birokracija ne filtrira ratni put, pozadinske strukture, koje su često imale više vremena i resursa za umrežavanje, postaju društveni lideri i glasnogovornici rata. Time se stvara sociološki apsurd: oni koji su najmanje osjetili rat, najviše ga interpretiraju u javnom prostoru. To dovodi do rascjepa unutar braniteljske populacije i do gubitka povjerenja mlađih generacija u povijesnu istinu, jer osjećaju da je slika koja im se prezentira "ušminkana" i neiskrena.

Logoterapija: Kriza smisla i egzistencijalni vakuum

Logoterapija se fokusira na čovjekovu potrebu za smislom čak i u najvećoj patnji. Za ratnog veterana, smisao njegove žrtve usko je vezan uz istinu. Kada sustav izbriše razliku između pješaštva i pozadine, on veteranu oduzima "smisao njegove patnje". Ako je sve isto, onda puzanje kroz blato podgranatama gubi svoju jedinstvenu vrijednost u očima društva. Logoterapeuti bi rekli da ovdje nastaje egzistencijalni vakuum – duboki osjećaj praznine jer se životna žrtva tretira kao birokratska brojka, što izravno vodi u depresiju i osjećaj besmisla postojanja u takvom nepravednom svijetu.

Obitelj: Prva linija sekundarne traumatizacije

Na koncu, najveću cijenu plaća obitelj. Supruge i djeca pješaka, izviđača  tenkista, i nekih sličnih s prve crte ne žive s "birokratskim prosjekom", već s čovjekom čiji su živci istrošeni do kraja. Oni vide drhtaj ruku i besane noći koje papir ne bilježi. Nepravda o kojoj govorimo ulazi u domove kao gorčina i razdražljivost. Kada veteran osjeća da je prevaren od države za koju je krvario, on tu frustraciju, često nesvjesno, donosi za obiteljski stol. Obitelj postaje poligon na kojem se lome koplja nepriznate žrtve, postajući tako tiha žrtva sustava koji je zakazao u najjednostavnijem zadatku – govorenju istine.

Sažetak:

Ovo poglavlje donosi svjedočanstvo o nevidljivim, a dubokim razlikama unutar istih postrojbi Domovinskog rata. Kroz osobnu priču pješačkog bolničara – koji je istovremeno bio i borac na prvoj liniji i onaj koji pod paljbom spašava živote – osvjetljava se problematika generičkog vođenja ratnih putova.

Glavne točke problema:

Prividna jednakost: Birokracija i javnost jednako tretiraju branitelja koji je proveo 300 km u napadnom djelovanju (pješaštvo) i onoga koji je obavljao logističke ili administrativne zadatke u sigurnoj pozadini.

Psihološki teret nepravde: Nedostatak precizne dokumentacije o stvarnoj izloženosti pogibelji dovodi do osjećaja obezvrijeđenosti, što rezultira dubokim psihofizičkim oboljenjima kod najizloženijih branitelja.

Miješanje uloga: Svi dijelovi brigade (sanitet, zapovjedništvo, logistika) nužni su za pobjedu, ali njihova izloženost vatri i uvjeti života na terenu drastično se razlikuju.

Rješenja:

Kako bi se izbjegle povijesne greške i osiguralo da svaki vojnik dobije priznanje prema stvarnom teretu, predlažu se sljedeći modeli za buduće vojne organizacije:

Sustav zoniranja (Zonsko dokumentiranje): Ratni put ne smije sadržavati samo naziv postrojbe, već jasnu klasifikaciju zone djelovanja.

Zona 1: Izravno napadno djelovanje, prva crta, stalna izloženost vatri.

Zona 2: Neposredna blizina ratišta, potpora i logistika u dometu djelovanja.

Zona 3: Pozadinska logistika, zapovjedna središta u sigurnim zonama.

Bodovanje težine akcije (Skala 1–10): Uvođenje objektivnih bodova za svaku operaciju na temelju trajanja, intenziteta borbe i uvjeta na terenu (npr. stalno kretanje vs. stacionarno djelovanje).

Diferencijacija uloga unutar struke: Jasno razdvajanje "saniteta u pješaštvu" (borac-bolničar) od "saniteta u stacionarnim objektima". Iako oba spašavaju živote, uvjeti i rizici kojima su izloženi nisu i ne mogu biti vrednovani isto.

Kratki deskriptivni izvještaji (Filtar istine): Umjesto dugih opisa koji zatrpavaju zapovjednike, uvođenje obvezne dvije rečenice u ratni dnevnik za svakog pojedinca: „Sudjelovao u proboju, izložen izravnoj paljbi“ ili „Logistička potpora u oslobođenom području“.

Zaključak: Priznanje doprinosa onih u pozadini ne smije biti nauštrb istine onih na prvoj liniji. Pravedna kategorizacija nije samo administrativno pitanje, već temelj nacionalnog poštovanja i očuvanja mentalnog zdravlja onih koji su dali najviše.