Ratne kronike: Povratak kući (Poglavlje 38.)

Ratne kronike: Povratak kući

Vojnički kamion TAM, onaj stari "tamić" s ceradom koja je vidjela i bolja vremena, tresao se cijelom svojom konstrukcijom dok smo napuštali okolicu Ivanovca. Unutra, u prikolici, vladala je specifična polutmina, ispunjena sjenama dvadesetorice muškaraca koji su sjedili zbijeni poput sardina u limenci. Sjedio sam na podu, leđima naslonjen na hladnu stranicu kamiona, osjećajući svaku vibraciju motora u svojoj kralježnici. Taj metalni zvuk, taj ritmični taka-taka-taka, bio je jedina glazba koju smo imali.

Zrak je bio težak. Mirisao je na vlažnu vojničku uniformu, na onaj ustajali znoj koji se uvuče u uniformu nakon četrnaest dana neprekidnog nošenja, na jeftini duhan „Croatia“ koji je žario u mraku, i na onaj oštar, prodoran miris nafte. No, u tom trenutku, taj smrad nije bio odvratan. Bio je to miris preživljavanja. Svaki udisaj tog teškog zraka bio je dokaz da smo još uvijek tu, da nam pluća rade, da nas srce gura dalje.

Iako je vani vladala ona prava slavonska zima – gola, bez snijega, s mrazom koji grize obraze i prodire kroz kosti – unutar cerade je vladala neka nadrealna toplina. Bila je to toplina naših tijela, toplina ljudi koji su se upravo vratili s ruba ponora. Četrnaest dana. Četrnaest dugih noći na prvoj liniji, gdje je svaka sekunda bila oklada sa smrću. A sada, nakon onog toplog kuhanog obroka kojeg smo nabrzinu pojeli prije pokreta, osjećaj u želucu bio je gotovo religiozan. Topla juha u tijelu vojnika vrijedi više od bilo kakvog odlikovanja.

Smijeh kao štit

Atmosfera u kamionu bila je... čudna. Da nas je netko promatrao sa strane, onako garave, prljave, s podočnjacima do pola obraza, pomislio bi da se vraćamo s nekog ludo dobrog slavlja. Smijeh je prštao na sve strane. Netko bi dobacio neku masnu foru na račun zapovjednika, netko drugi bi prepričavao kako se Dražen spotaknuo u mraku i zamalo opalio sam sebi u nogu, a mi bismo se kidali od smijeha.

Bio je to smijeh olakšanja. Smijeh ljudi koji su upravo shvatili da će sutra vidjeti svoje obitelji, da će leći u toplu postelju, da im nitko neće vikati „Gazi!“ ili „Zaklon!“. Slavili smo život na najsiroviji mogući način. U tom kamionu, dok se tresao preko rupa na cesti, nitko nije razmišljao o politici, o velikim ciljevima ili o strategijama. Razmišljali smo o kavi, o čistim čarapama i o miru koji traje duže od dva sata sna u komadu.

Dijagnoza nemira

Gledao sam svoja koljena. Uniforma na njima bila je siva od blata koje se skamenilo. Ja, „gušter“. Osamnaest godina i nula dana formalne vojne obuke. Uletio sam u ovaj rat kao u kakav tinejdžerski film, vođen onom mladenačkom žari koja ne poznaje strah jer ne razumije opasnost. Ali tih četrnaest dana me promijenilo. Vidio sam strahotu. Vidio sam kako se zemlja otvara pod granatama i kako se mirni ljudi pretvaraju u zvijeri.

No, dok su se drugi žalili na stres, ja sam u tom kamionu spoznao nešto što me prepalo: bio sam dobro. I ne samo to – ja sam u tom kaosu pronašao mir.

Sjetio sam se djeda. Godinama je sjedio na onom svom starom tronošcu ispred kuće, pušio i promatrao me kako jurim bez cilja, kako se pentram po krovovima, kako ne mogu sjediti pet minuta u miru. Govorio je, bez ikakve diplome, ali s mudrošću koju samo život daje: „Tebi, mali, treba ratno stanje da bi se smirio. Imaš taj nemir u krvi koji se ne gasi vodom, nego adrenalinom. Ti si pokvareni stroj koji najbolje radi kad je pod najvećim pritiskom.“

Stari prorok. Pogodio je sve. Shvatio sam da su me u Ivanovcu ubijala stražarenja. Ta statičnost, ta tišina noći u kojoj moraš satima nepomično ležati i buljiti u crni prostor ispred sebe – to je bila moja smrtna kazna. Moja pažnja bi tada vrištala, mozak bi mi radio tristo na sat, proždirući sam sebe jer nije imao kamo s tom energijom. Ali kad bi krenula akcija? Kad bi počelo fijukanje metaka i detonacije granata? Tada bih postao najmirnija osoba na svijetu. Moj „poremećeni“ mozak je tek tada nalazio svoju svrhu. Živio sam za tu adrenalinsku frku, za trenutak kad se sve svodi na „sad ili nikad“. Bio sam poremećen, znao sam to, ali sam bio funkcionalan.

Svrha pronađena u gubitku

Četiri godine. Toliko je prošlo od bakine smrti. S njom je otišlo sve što sam smatrao domom. Baka je bila moja majka, moj štit, moja toplina. Kad je ona umrla, djed se okrenuo sebi, svojoj tuzi i svojoj rakiji, a ja sam ostao sam na vjetrometini. Nitko me nije odgajao. Snalazio sam se sam, radeći kao konobar po zadimljenim rupama, šuteći dok su mi vršnjaci pričali o izlascima i novim autima. Išao u školu, kuhao i pospremao po kući.

Bio sam „ničiji“. Kod kuće su mi znali reći da mi je mjesto pored kante za smeće jer ničemu ne služim. Ta rečenica me pekla godinama. Osjećaj beznačajnosti, tjeskoba koja te guši dok se budiš u praznoj kući, s praznim novčanikom i još praznijom budućnošću – to je bio moj rat prije rata. Ta emocionalna zima u kojoj sam živio bila je gora od mraza koji nas je sad pratio prema Našicama.

I onda, ironija sudbine: rat mi daje svrhu. Ovdje nisam bio „ničiji“. Ovdje sam bio onaj koji drži liniju. Bio sam netko na koga se računa. Prvi put nakon četiri godine, osjećao sam da moje postojanje nešto vrijedi. Bizarno, zar ne? Zar sam morao otići u smrt da bih počeo živjeti?

 Razgovor s Jurom: O domoljublju i bježanju

Kamion je naglo usporio. Čuli smo prigušene udarce granata negdje ispred nas. Vozač je skrenuo u stranu, tražeći zaklon u jednoj šumi podno brijega. Motor je utihnuo, a mi smo ostali sjediti u tišini.

„Jura,“ šapnuo sam, „jesi li ti domoljub?“ Pogledao me onim svojim umornim očima. „Zašto pitaš, mali?“ „Pa, pitam se zašto sam ja ovdje. Znaš, moji vršnjaci... njihovi roditelji su im rekli 'ne može'. Njih nitko ne pušta u ovaj pakao. Mene nitko nije zaustavio. Mene nitko nije branio. Pitam se... jesam li ja tu jer volim Hrvatsku ili zato što bježim od toga da sam kod kuće nitko i ništa?“

Jura je polako ispuhnuo dim. „Slušaj me, Srele. Nemoj biti tako oštar prema sebi. Svi mi imamo svoje razloge. Svi smo tu zbog domovine, netko jer nema kamo, a netko jer se ovdje osjeća življe nego igdje drugdje. Ali na kraju dana, ti si tu. Mogao si se provlačiti, mogao si konobariti po gradu, mogao si otići u redovnu vojsku, na fakultet i čekati da sve prođe. A ti si odradio svoje na prvoj crti. To je tvoje domoljublje.“

Njegove riječi su me smirile. „Dobro, dobro...“ promrmljao sam sebi u bradu, dok se kamion ponovno pokretao.

Ulazak u Našice: Sudar dva svijeta

Put se odužio preko sat vremena. Svaki put kad bi kamion poskočio preko neravnine, osjetio sam kako mi se mišići lica sve više opuštaju. Onaj grč, onaj izraz „vječitog opreza“ koji sam nosio na frontu, polako je nestajao. Kažu da tajni agenti čitaju lica po borama – moje će bore biti duboke, ali barem će pričati priču o dječaku koji je preživio.

A onda, ušli smo u Našice.

Kamion je stao na velikom parkingu ispred suda. Iskočio sam iz prikolice i osjetio asfalt pod nogama. Bio je to čudan osjećaj – asfalt. Ne blato, ne smrznuta zemlja, nego čvrsti, gradski asfalt.

Gledao sam oko sebe. Glavna ulica bila je prepuna ljudi. Žene su hodale s vrećicama iz robne kuće, parovi su šetali, netko je mirno sjedio u kafiću i listao novine. Za njih je rat bio vijest na radiju. Za njih su detonacije koje su se čule u daljini bile samo šum u pozadini njihove svakodnevice.

Zrak u Našicama... bio je nevjerojatan. Mogao se rezati nožem. Bio je to zrak sigurnosti. Mirisao je na mir, na normalnost, na život koji teče bez obzira na to što se pedeset kilometara dalje ljudi bore za svaki dah.

Osjetio sam kako mi se lice potpuno opušta. Ona brazda na čelu, ona ljutnja na roditelje koji me nisu branili, sve je to u tom trenutku nestalo. Jer u tim Našicama, onako prljav i garav, shvatio sam: ja više nisam bio „ničiji“. Bio sam netko tko je prošao vatreno krštenje. Bio sam netko tko vrijedi.

Krenuo sam prema kući, noseći u sebi onaj djedov mir. Rat me, paradoksalno, naučio kako da prestanem ratovati sa samim sobom.

7. Asfalt koji ne miriše na barut

Stajao sam na tom parkingu ispred suda, nogu raširenih kao da još uvijek pokušavam održati ravnotežu u jurećoj prikolici tamića. Suborci su iskakali oko mene, psovali poluglasno, ali s osmijehom, tapšali se po ramenima i namještali remenje pušaka. Taj zvuk – tupi udarac vojničke čizme o čvrstu, ravnu podlogu – bio je moj prvi pravi kontakt sa slobodom. U Ivanovcu je tlo bilo izdajica; ili je bilo ljepljivo blato koje ti želi ukrasti čizmu, ili smrznuta, nepravilna kora koja puca pod težinom i odaje tvoj položaj. Ovdje, asfalt je bio nijem. Siguran.

Pogledao sam prema robnoj kući. Ljudi su prolazili, a ja sam se osjećao kao duh koji je izronio iz kakve crne rupe. Jedna je žena, noseći mrežastu vrećicu s kruhom i litrom mlijeka, na trenutak zastala i pogledala me. U njezinim sam očima vidio mješavinu sažaljenja i straha. Možda je vidjela moju mladost, onaj neproporcionalni nesklad između mojih osamnaest godina i garavog lica koje je izgledalo kao da je netko preko njega preorao njivu. Okrenuo sam glavu. Nisam htio njezino sažaljenje. Ja sam u tom trenutku bio bogat – imao sam četiri dana života ispred sebe.

Krenuo sam pješice prema kući. Svaki korak bio je čudan. Mišići na nogama, naviknuti na stalni grč i spremnost na skok u zaklon, sada su se bunili protiv opuštenog hoda. Hodao sam polako, upijajući grad. Našice su blistale u toj hladnoj, zimskoj sivoći. Prozori na zgradama bili su cijeli. Nije bilo najlona umjesto stakla, nije bilo rupa od gelera na fasadama. Ta normalnost me boljela više od ičega. Kako je moguće da se ovdje, samo pedeset kilometara dalje, život odvija kao da se ništa ne događa? Kao da moji dečki upravo u ovom trenutku ne gledaju kroz nišan, s prstom na obaraču, dok im se para iz usta ledi na cijevi puške?

 Ljutnja koja grije bolje od rakije

Dok sam prolazio pored poznatih kafića, u meni se ponovno javila ona ljutnja koju sam osjetio u kamionu. Gledao sam kroz staklo jednog lokala. Unutra su sjedili dečki mojih godina. Smijali su se, dlanovima lupali po stolu, možda komentirali neku curu ili nogometnu utakmicu. Njihovi su roditelji bili tu. Njihove su majke ujutro pekle palačinke, a očevi im prigovarali zbog ocjena ili neuredne sobe.

Moji roditelji... oni su bili negdje drugdje. Daleko. Gradili su svoje nove svjetove u kojima za mene, "nusproizvod" njihove propale mladosti, nije bilo mjesta. U tom trenutku, dok sam koračao s puškom koja mi je tukla o bedro, shvatio sam surovu istinu. Ja nisam ovdje samo zato što volim ovu zemlju. Ovdje sam jer je rat bio jedino mjesto koje me nije pitalo čiji sam. Vojska me primila onakvog kakav jesam – pogubljen, ljut i ničiji. Država je zažmirila na moju mladost jer joj je trebalo ljudi za rovove, a ja sam sebe rado dao, samo da pobjegnem od onog osjećaja bezvrijednosti kod kuće.

Bio sam ljut na njih, na roditelje koji me nisu zaustavili. Svaki roditelj koji voli svoje dijete bi vrištao, prijetio, zaključao vrata, samo da ga spasi od "trbuha rata". Moji su šutjeli. Ta njihova šutnja bila mi je gorča od pelina. Ali onda sam se sjetio Jurinih riječi: "Ti si tu gdje treba biti." I ta je misao polako gasila požar ljutnje. Ako su me oni odbacili, ovi ljudi u kamionu su me prihvatili. Postao sam dio nečeg većeg. Postao sam netko tko štiti te iste ljude u kafiću koji me ni ne primjećuju.