Ratne kronike: Paprikaš iz rova (poglavlje 37.)

 

Ratne kronike: Paprikaš iz rova 

U ratu se čovjek smanji na osnovne potrebe: toplinu, sigurnost i sitost. No, postoji i ona četvrta potreba, često zanemarena u vojnim priručnicima – potreba za dostojanstvom i prividom normalnosti. Ne krši se pravila zbog buntovništva, već zbog instinkta za održanjem zdravog razuma. Moj "jezik ljubavi" je briga za drugoga, a moja "neposlušnost" zapravo su kreativna adaptacija na nemoguće uvjete. Dok zapovjednici vide položaj, ja vidim priliku za dom. Dok drugi vide ranjenu životinju, ja vidim lijek za bolesna crijeva svojih suboraca. Jeli to vrhunski čin empatije upakiran u improvizirani vojnički lonac ili samo sebičan čin da sebi ugodim ?

Paprikaš na rubu pameti: Kako je jedna kokoš izliječila naša crijeva 

Ivanovac je te zime bio mjesto gdje se vrijeme mjerilo samo dolaskom smjene i brojem ispaljenih granata. Onaj tko nikada nije osjetio slavonsku zimu u rovu, ne zna što je prava hladnoća. To nije ona hladnoća koja te natjera da obučeš deblju jaknu; to je ledena ruka koja ti se zavuče pod kožu, u kosti, i ne pušta te čak ni kad se pokriješ s tri deke. No, ja sam u taj rov na prvoj liniji obrane ušao lakši za trideset kilograma. Barem sam se tako osjećao.

Sve je to bilo zbog onog famoznog kupanja u zamrzivaču. Taj apsurdni, improvizirani wellness usred ničega učinio je čudo. Nevjerojatno je koliko malo tople vode i sapuna može resetirati ljudsko biće. Kao da sam s onom prljavštinom isprao i pola straha koji se nakupljao danima. Čovjek se nakon pranja osjeća ponovno rođenim, kao da je dobio novi sloj kože, otporniji na sve što ga čeka. A čekao me rov. Istureni položaj. Mjesto gdje si ti prvi na udaru, gdje između tebe i neprijatelja stoji samo nekoliko stotina metara brisanog prostora i tvoja budnost.

Ovaj put, sudbina mi je namignula. Dobio sam, kako smo mi to zvali, "kamilicu" od položaja. Iako je svaki rov u Ivanovcu nosio rizik da postane tvoj grob, ovaj je imao neku čudnu auru sigurnosti. Nalazio se na rubu sela, uz jedan poljski kanal, na spoju livada i šumaraka prema Paulin Dvoru. Našu satniju su zapovjednici mudro rotirali. Sustav je bio jasan: svatko mora proći najteže, srednje i one "lakše" položaje. Bilo je to pravedno, jer ništa ne ubija moral brže od osjećaja da netko drugi stalno izvlači deblji kraj.

No, ta "kamilica" bila je privid. U ratu je sigurnost samo najljepša laž. Ako krene pješački napad, tvoj položaj na rubu šumarka postaje meta broj jedan. Ako se neprijateljski tenkist probudi loše volje ili minobacački vod odluči "preorati" polje, tvoj će rov postati sabirni centar za stotine tona željeza i eksploziva. Jedina stvarna prednost bila je u tome što je neprijateljski snajper ovdje bio u deficitu. Nekoliko starih, gorostasnih stabala i mali, gusti šumarak stvarali su prirodni zaslon. Uz to, malo brdašce s jedne strane i kosturi razrušenih kuća s druge strane štitili su nas od izravnih pogleda, ali i od krhotina zalutalih metaka. Tu smo mogli biti mrvicu opušteniji. Nije nas moralo biti deset; četvorica su bila dovoljna da drže liniju.

Naravno, zapovjednici su nam stalno "jahali" po glavi: "To što ne vidite njih, ne znači da oni ne čekaju da vi zaspite. Fokus mora biti jači nego na najtežem položaju!" I bili su u pravu. Upravo zbog te relativne komocije, mi smo bili njihove oči. Mogli smo se izvući iz rova, dopuzati do jednog brežuljka koji je služio kao savršena osmatračnica i vidjeti ono što drugi, ukopani dublje u selo, nisu mogli. Bili smo backup podrška, tihi promatrači koji su čuvali leđa cijeloj satniji.

Ali, dok je duh bio spreman, tijelo je polako otkazivalo poslušnost. Točnije, moja probava. Dva tjedna u komadu na terenu uzimaju svoj danak. Sustav prehrane bio je nemilosrdan za naša crijeva. Jedan dan si u sigurnoj kući, na toplom, jedeš nešto kuhano, žlicom. A onda iduća 24 sata, ili čitav tjedan, živiš na konzervama. Suhi obroci. Hladan grah iz limenke, paštete, mesni doručak u kojem se mast stvrdnula poput voska. Nakon deset dana takve prehrane, tvoj probavni sustav počne slati signale za uzbunu. Svi smo patili. Mučnine, grčevi, gastritis koji peče kao da si progutao žeravicu, i onaj najgori vojnički neprijatelj – zaštopan si i ne možeš vršiti veliku nuždu. Sjedili smo u rovu, gledali prema neprijatelju, a u glavi smo samo vrtjeli filmove o maminim juhama i toplom varivu.

A oko nas... apsurd. Život koji odbija stati. Kad su civili prisilno morali otići iz Ivanovca, ostavili su sve – od obiteljskih slika do stoke. Vojska je s vremenom pokušavala prebaciti preostale krave i svinje na sigurnije područje, ali perad? Perad je postala dio gerile. Kokoši, patke i guske su se razbježale po selu nakon prvih granatiranja. Životinje, baš kao i mi, brzo uče. One koje su preživjele postale su poludivlje. Naučile su bježati na zvuk fijuka, naučile su tražiti hranu ispod snijega.

Tako se jedna mala skupina od desetak kokoši nastanila u kanalu tik uz naš rov. Gledao sam ih satima. Bila je među njima jedna koka, velika, očito u godinama, koja je bila živi spomenik ratu. Bila je osakaćena – krhotina granate odnijela joj je jednu nogu, a krilo joj je stalno bilo mrvicu krvavo i obješeno. Mučila se, jadna, skakućući na onoj jednoj nozi, pokušavajući držati korak s ostatkom jata.

Gledao sam je i u meni se vodila borba. Prva misao: Jadnica, pati se, treba joj skratiti muke. Druga misao, ona iskrena i gladna: Ona je zapravo hodajući paprikaš. Treća misao: Ako ona ugine od zime, nitko neće imati koristi. Ako je ja skuham, četvorica branitelja će dobiti infuziju života.

"Darko," rekao sam suborcu, a glas mi je zvučao nekako previše veselo za sivi zimski dan u rovu, "mogao bih nam složiti pileći paprikaš!" Darko me pogledao kao da sam mu upravo predložio da idemo pješice do Beograda. "Ma daj, Srećko, pa kako? Čime? Gdje? Jesi ti poludio od ove hladnoće?" "Lako! Vidiš onu ranjenu koku? Ona je ionako otpisana. Samo mi treba malo vremena i par stvari," odvratio sam, ne skidajući pogled s nesretne peradi. Druga dvojica su se samo kiselo osmjehnula. Znali su oni mene. "Evo ga, opet Srećko izvodi svoje trikove. Sad će nas sve uvaliti u nevolju zbog jedne kokoši."

Ali ja se nisam dao smesti. Prvo sam otišao do onih polurazrušenih kuća. Šuljao sam se kroz ostatke nečijeg života, preskačući polomljene grede i cigle. U jednoj kuhinji koja je izgledala kao da je kroz nju prošao tornado, pronašao sam veliki, teški lonac. Bio je prljav, pun prašine i žbuke, ali čitav. Izašao sam van, našao bačvu s kišnicom i počeo ribati. Led iz obližnjeg potoka poslužio mi je kao žica za posuđe. Trljao sam dok aluminij nije počeo svijetliti na onom zubatog suncu.

Kokoš sam ulovio brže nego što sam mislio. Jadna, onako ranjena, nije imala šanse protiv slavonskog inata. Jedan brzi pokret, zavrtanje vrata – brutalno, da, ali to je život na selu, a pogotovo u ratu. Tamo nema mjesta za sentimentalnost, samo za pragmatičnost. U rovu sam izveo mali trik: umjesto da je čerupam satima i ostavljam tragove perja koji bi letjeli svuda, jednostavno sam joj ogulio kožu zajedno s perjem. Rez-dva, i meso je bilo spremno.

Dok su moji suborci sumnjičavo promatrali, ja sam se iskradao izvan samog rova, u onaj prostor iza kuća gdje me neprijatelj nije mogao vidjeti. Znao sam da su ljudi u jesen sadili vrtove. Krenuo sam kopati po smrznutoj zemlji. I gle čuda – priroda je čuvala blago. Izvukao sam nekoliko mrkvi koje su ostale u zemlji, par krumpira veličine šake, čak i glavicu luka koja se skupila od hladnoće, ali je mirisala intenzivnije nego bilo što iz dućana. Našao sam i malo kupusa. Sve sam to korjenasto povrće ubacio u lonac s piletinom i napunio vodom. Sve skupa je trajlo možda pols sata mog mentalnog izbivanja, što niej narušavalo fokus položaja prema neprijatelju. “ionsko smo imali te rupe u danu gdje i nije bilo pametno previpe se izlagati. noć je bila ta koja je predstavljala izazov.

E sad, nastao je problem. Vatra. Imali smo dvije male plinske bočice za grijanje konzervi. Upalio sam prvu, plamen je počeo lizati dno lonca, ali se nakon pola sata samo začulo ono tužno pffft. Prazna. Druga je izdržala sat vremena. Ručak je bio tek mlak, a meso tvrdo poput gume. "Eto ti tvog paprikaša," dobacio je jedan od momaka. "Jest ćemo sirovu koku i oprano povrće."

Ali ja se nisam predavao. Imao sam tajnu zalihu – nekoliko paketa onih velikih, debelih svijeća koje smo dobivali za osvjetljenje bunkera u rovu. Kroz bunker nije isijavala svjetlost jer je praktički bio hermetički zatvoren. Mješavina zemlje, vreća s pijeskom i stabala. Postavio sam lonac na nekoliko cigli koje sam donio iz ruševina. Ispod lonca, u onaj mali prostor, zgurao sam dvadesetak upaljenih svijeća. One ne daju jak plamen, ali daju konstantnu, tihu toplinu. Znao sam da ne smijem ložiti vatru – dim bi se vidio kilometrima, a mi bismo postali meta za vježbu neprijateljskom topništvu. Ali svijeće... one su bile nevidljive u bunkeru.

I tako se to krčkalo. Satima. Jedan sat, pet sati, deset sati. Prošao je čitav dan i stigla večer. aLonac je polako ispuštao miris koji je počeo dominirati rovom. Bio je to miris koji nije pripadao ratu. To je bio miris civilizacije, sigurnosti, doma. Svijeće su dogorijevale, ja sam ih mijenjao novima, poput dežurnog ljekarnika koji pazi na dragocjeni serum.

U kasnu večer, ono što je trebalo biti ručak, pretvorilo se u kasnu večeru. Ali kakvu večeru! Kad sam skinuo poklopac, para je ispunila rov. Meso se odvajalo od kosti, povrće se pretvorilo u gusti, aromatični saft. Izvadio sam četiri porcije u limene posude.

Jeli smo u tišini. Prvi gutljaj te tople, masne tekućine bio je šok za organizam. Osjetio sam kako mi se probava doslovno zahvaljuje. To nije bila samo hrana; to je bio lijek. Toplina se širila iz želuca kroz cijelo tijelo, sve do vrhova prstiju koji su konačno prestali trnuti. Gledao sam lica svojih suboraca – onaj kiseli osmijeh s početka priče zamijenio je izraz čistog, dječjeg blaženstva.

"Bravo, genij!" – te riječi su mi značile više od bilo kojeg odlikovanja. Uživao u toj potvrdi da vrijedim. Moj "jezik ljubavi" je bio uvijek potvrda da nisam roba s greškom, unijeti tračak normale tamo gdje je sve nenormalno. Iako su moji postupci zaprsvo bili nenormalni. Da, ja sam bio onaj koji "uvijek nešto izvodi", onaj koji ulazi u blage prekršaje vojne doktrine, ali u tom trenutku, moj "prekršaj" je spasio moral cijele grupe. Naša crijeva su bila izliječena, naš duh podignut.

Taj rov u Ivanovcu te je večeri bio najljepši restoran na svijetu. Nismo marili za granate koje su povremeno parale nebo i padale oko rova. Bili smo siti, zagrijani i povezani nečim jačim od same uniforme. Ostalo nam je hrane i za doručak, pa smo je ponijeli sa sobom, a dio smo ostavili smjeni koja je došla u kasnu večer.

Kad smo konačno dobili zapovijed za odlazak na petodnevni odmor, osjećao sam se kao pobjednik. Strahovali smo da će nas ostaviti još dva tjedna, ali sreća je bila na našoj strani. Odlazio sam s prve linije ne samo fizički lakši zbog wellnessa, nego i duhovno snažniji. Dokazao sam sebi i drugima da se čovjek ne mora odreći svoje ljudskosti ni u najmračnijem rovu. Ponekad je za to dovoljno samo malo inata, šaka smrznute mrkve i dvadesetak svijeća koje tinjaju u mraku. No, i dalje sam slovio za onog pomaknutog koji izvodi "kerefeke".