Priručnik za ratne veterane: Možeš ti to ratniče (Uvod/ Poglavlje 1.)

 

Priručnik za ratne veterane: Možeš ti to ratniče 

Uvod u poglavlje 

Ovaj priručnik nije plod kabinetskog istraživanja, već rezultat stapanja dviju borbi: one na bojištu i one koja je uslijedila nakon povratka u "tišinu". Kao hrvatski branitelj s iskustvom višestrukog ranjavanja i 70-postotnim invaliditetom, na sve obrambene ratne tragedije ne gledam kroz prizmu vijesti, već kroz prizmu prepoznatog bola. Između hrvatskog branitelja 1990-ih i današnjih ratnika koji brane svoj dom, stoji znak jednakosti u ontološkom smislu – obojica smo Davidi koji su stali pred Golijata, braneći ne samo teritorij, već pravo na postojanje.

Međutim, ovaj tekst nije namijenjen samo onima koji nose ožiljke na tijelu. On je upućen i obiteljima, tim nevidljivim stupovima koji često stradavaju od sekundarne traume, te stručnjacima na tom području. Struka mora razumjeti da veteran ne traži sažaljenje, već validaciju svoje nove stvarnosti. Moja iskustva u radu s djecom na jačanju otpornosti, kao i vođenje terapijskih vježbi na psihijatriji, naučila su me da trauma nije kraj puta, već radikalni preobražaj.

Sličnost između naroda koji brane svoj teritorij, leži u nepokolebljivom duhu, dok razlika proizlazi iz digitalnog doba – današnji ukrajinski veteran ili neki drugi, svoju traumu proživljava u "prijenosu uživo" na ekranu mobitela. Stručnjaci ovdje moraju biti više od kliničara; moraju biti prevoditelji između svijeta rata i svijeta mira. Ovaj priručnik služi kao taj prevoditeljski ključ – spoj sirovog iskustva, filozofske dubine i praktične psihologije, s ciljem da od žrtve stvorimo pobjednika koji ne samo da preživljava, već ponovno živi.

"Nije važno što su nam učinili, nego što mi učinimo od onoga što su nam učinili." — Jean-Paul Sartre

Zrcalo od čelika i stakla: Gdje se dotiču naši i njihovi ratovi  

Kada sjednem pred te ljude, ne gledam ih kao pacijente, već kao odraze u zrcalu koje je netko razbio prije trideset godina, a ja sam ga komadić po komadić sastavljao u sliku koju danas živim. Kao netko tko nosi 70-postotni invaliditet i tko je u jednom danu krvario na više mjesta nego što je mislio da je moguće, znam da sličnost između nas i današnjih ratnika nije u uniformi, nego u onom trenutku kada shvatiš da se svijet kakav si poznavao nepovratno urušio. Mi smo, baš kao i oni danas, ušli u taj rat kao improvizacija – vođeni srcem, a ne samo doktrinom. Ta sličnost u arhetipu "narodne vojske" stvara kod veterana specifičan ponos, ali i specifičnu ranu: osjećaj da smo dali sve za ideale koje mirnodopsko društvo često prebrzo zaboravi. Stručnjaci moraju razumjeti da taj čovjek ispred njih nije samo traumatiziran; on je razočaran u samu srž postojanja, jer je vidio koliko je civilizacija krhka.

Međutim, moramo biti pošteni i prema razlikama, jer tu leži zamka za svakog terapeuta. Naš rat je imao svoje tišine. Između bitaka postojali su vakuumski prostori bez informacija. Današnji vojnik živi u digitalnom paklu. Njegova trauma je multimedijalna; dok mu šijete ranu ili s njim razgovarate o otpornosti, on u džepu nosi mobitel na kojem u 4K rezoluciji vidi kako gori njegova ulica. To nije samo PTSP, to je stalna, pulsirajuća re-traumatizacija koja briše granicu između bojišta i sigurne zone. Također, njihova tehnološka razina ratovanja, ti dronovi koji te vrebaju s neba kao nevidljivi bogovi gnjeva, stvara osjećaj bespomoćnosti koji je drugačiji od naše bliske borbe. Mi smo se borili s ljudima; oni se često bore s algoritmima i čelikom koji pada s neba bez upozorenja.

Kao sportaš i umjetnik, naučio sam da trauma nije statičan objekt u glavi, već energija koja traži novi kanal. Kad sam na psihijatriji vodio vježbanje, vidio sam kako struka ponekad zaboravlja na tijelo, tretirajući ga samo kao "nosač glave". Ali za nas, ranjene, tijelo je prva linija obrane. Tu leži ključna sličnost koju moramo iskoristiti: i Hrvat i svi drugi vojnici  koji su uronjeni u rat,  imaju tu tvrdoglavost, onaj inat koji kaže "nećeš me slomiti". Moja uloga danas u školi, gdje djecu učim o snazi, a ne o jadu, zapravo je ista ona koju stručnjaci moraju preuzeti s drugim veteranima. Ne smijemo im nuditi sažaljenje – to je otrov. Trebamo im ponuditi ogledalo u kojem će vidjeti svoju snagu, čak i ako im nedostaje dio tijela. Sartre je jednom rekao da čovjeka ne određuje ono što su od njega napravili, nego ono što on napravi od onoga što su od njega napravili. Naš posao je da im pomognemo da od onih krhotina stakla naprave vitraj, a ne da se samo porežu na njih.