Hrvatska 1991. i Ukrajina 2022.
Dva rata, ista sudbina
Ovdje ću uzeti samo jedan primjer, Hrvatsku i Ukrajinu kroz sličnosti i različitosti. No, ovaj model je gotovo univerzalan primjer. Ukrajina i Hrvatska imaju dosta sličnosti pa mi je ta usporedba najbliža, iako sam dobro upućen i Sjeverno Američki sustav vrednovanja kao i Izraelski.
Domovinski rat u Hrvatskoj i aktualna agresija na Ukrajinu, iako vremenski razmaknuti tri desetljeća, dijele duboku egzistencijalnu nit. U oba slučaja riječ je o obrambenim ratovima za opstanak nacije protiv vojno nadmoćnijeg agresora. Dok je Hrvatska svoje iskustvo pretočila u sustav koji danas služi kao model, Ukrajina svoja rješenja gradi u jeku najtežih borbi. Razumijevanje sličnosti i razlika između branitelja i civila ovih dviju zemalja ključno je za pružanje adekvatne podrške stradalnicima.
Dinamika ratovanja: Od rovova do dronova
Osnovna sličnost obaju sukoba leži u njihovoj brutalnosti i fokusiranosti na urbane sredine. Opsade gradova, poput Vukovara i Mariupolja, postale su simboli otpora, ali i mjesta najvećih stradanja civila i branitelja. Ipak, tehnološki jaz je očit. Dok se Domovinski rat oslanjao na konvencionalno pješačko ratovanje i artiljeriju, Ukrajina proživljava prvi pravi tehnološki rat 21. stoljeća, gdje dronovi i digitalna inteligencija mijenjaju način na koji vojnici bivaju ranjeni, ali i kako preživljavaju na bojišnici. U oba sukoba, granica između vojnika i civila brzo je izblijedjela; mnogi su branitelji preko noći postali vojnici iz civilnih redova, noseći sa sobom specifičan psihološki teret nepripremljenosti na ratni užas.
Nevidljive rane: Psihološka trauma i obiteljska dinamika
Traumatska iskustva branitelja i civila u Hrvatskoj i Ukrajini gotovo su identična u svom korijenu. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ne pogađa samo izravne sudionike, već se kroz sekundarnu traumatizaciju prelijeva na cijele obitelji. Djeca ranjenih branitelja u obje zemlje odrastaju u sjeni rata, često preuzimajući ulogu njegovatelja ili suosjećajući s roditeljskim strahovima.
Razlika se očituje u prirodi izloženosti stresu. Ukrajinski civili i branitelji izloženi su "digitalnoj traumi" – mogućnosti da putem društvenih mreža u realnom vremenu gledaju stradavanja svojih bližnjih. Također, dok su u Hrvatskoj postojale sigurne zone, u Ukrajini moderni projektili čine cijeli državni teritorij potencijalnom zonom pogibije, što stvara stanje permanentne hipervigilnosti (pretjerane budnosti) kod cijele populacije.
Put prema iscijeljenju: Modeli rehabilitacije
Hrvatska je tijekom tri desetljeća izgradila institucionalni model rehabilitacije koji se temelji na Nacionalnim centrima za psihotraumu i veteranskim centrima. Naš se pristup oslanja na medicinsku rehabilitaciju u kombinaciji sa socijalnom integracijom, gdje udruge proizašle iz Domovinskog rata igraju ključnu ulogu u vršnjačkoj podršci.
S druge strane, Ukrajina rehabilitaciju provodi "u hodu". Zbog velikog broja ranjenika, fokus je na brzoj stabilizaciji i korištenju digitalnih platformi za psihološku pomoć. Dok Hrvatska danas nudi mirnodopski, stacionarni model oporavka, Ukrajina razvija mobilne timove i telemedicine koji pokušavaju spriječiti produbljivanje traume dok rat još uvijek traje. Hrvatska iskustva u radu s obiteljima nestalih i ranjenih danas su jedan od najvažnijih izvoznih "proizvoda" naše struke prema ukrajinskim kolegama.
Pravni status i društvena reintegracija
Pristup rješavanju statusa nakon ranjavanja u Hrvatskoj je strogo zakonski definiran kroz sustav HRVI (Hrvatski ratni vojni invalidi) i nedavno unaprijeđen Zakonom o civilnim stradalnicima. Hrvatski model teži dugoročnoj socijalnoj sigurnosti kroz mirovine, invalidnine i prednost pri zapošljavanju.
Ukrajina, potaknuta potrebom za masovnom mobilizacijom i brzim povratkom ljudi u radni proces, više se fokusira na digitalizaciju statusa (putem aplikacija poput "Diia") i brzu prekvalifikaciju. Cilj im je spriječiti pretvaranje branitelja u pasivne primatelje pomoći, potičući ih da postanu aktivni sudionici moderne ekonomije. Ipak, obje zemlje dijele isti izazov: kako pravedno obeštetiti civilne žrtve rata, čije su rane često jednako duboke kao i one vojnih stradalnika, ali su pravno ponekad teže dokazive.
Zaključak
Iako ih dijeli geografija i tehnološko doba, hrvatski i ukrajinski stradalnici prolaze kroz isti krug patnje, nade i oporavka. Iskustvo Hrvatske pokazuje da je put do iscjeljenja dug i zahtijeva sinergiju države, struke i obitelji, dok Ukrajina podsjeća svijet da se borba za dostojanstvo stradalnika mora voditi od prvog dana sukoba.
Riječ autora: Od osobnog svjedočanstva do stručnog osvrta
Sve što je napisano na stranicama koje slijede nije proizašlo samo iz literature ili promatranja sa strane. Temelj ovog priručnika je moja osobna priča – put koji sam prošao kao hrvatski branitelj u vihoru Domovinskog rata, ali i onaj, često teži, put koji je uslijedio nakon odlaganja oružja.
Smatram važnim započeti upravo iznošenjem vlastitog iskustva: od trenutaka na bojišnici i ranjavanja, pa sve do procesa reintegracije u civilno društvo i borbe za ostvarivanje prava i zdravlja. To iskustvo oblikovalo je moju perspektivu i omogućilo mi da razumijem nijanse koje su često nevidljive onima koji rat nisu proživjeli.
Nakon što s vama podijelim svoju osobnu povijest, priručnik donosi analitički osvrt na te događaje. Cilj tog osvrta je objektivizirati proživljeno, povezati ga s izazovima s kojima se danas suočavaju ne samo ukrajinski branitelji i civili, nego i drugi veterani, te ponuditi jasne smjernice za rehabilitaciju i rješavanje statusnih pitanja. Moja priča služi kao most – dokaz da su rane, iako duboke, dio procesa koji vodi prema novoj snazi i razumijevanju koje sada možemo pružiti drugima.
Primjedbe
Objavi komentar