Ratne kronike: Kako sam s 18 godina preživio "nemogući" položaj u Ivanovcu
Kažu da je hrabrost samo nedostatak mašte ili, u mom slučaju, čista, nepatvorena naivnost osamnaestogodišnjaka koji još uvijek vjeruje da su meci nešto što se događa drugima. Veljača je u Ivanovcu te 1992. bila neobično topla, ali ne ona vrsta topline koja te zove na terasu kafića. Bila je to neka ljepljiva, teška južina koja je mirisala na izoranu zemlju, barut i onaj metalni okus straha koji ti se zalijepi za nepce pa ga ne možeš isprati ni onom rakijom koju su stariji suborci natezali kao vodu.
Naš položaj? Zamisli psa. Onog ponosnog avličara koji je podigao rep visoko u zrak dok paradira selom. E, taj vrh repa, onaj koji je najizloženiji i koji prvi nastrada kad krene šiba – to smo bili mi. Istureni položaj, tako daleko od ostatka tijela da sam imao osjećaj da smo se odvojili od same logike ratovanja. Dok je ostatak vojske bio tamo negdje, u relativnoj sigurnosti pozadine, nas desetak je čamilo u toj rupi, čekajući da nas netko primijeti.
Pogled preko ruba rova bio je lekcija iz nadrealizma. Livada oko nas nije bila livada. Bila je to površina Mjeseca, izdubljena kraterima neprijateljskih granata, sivo-smeđi podsjetnik na to da nas netko preko puta, u Paulinom Dvoru, jako, jako ne voli. Paulin Dvor je bio tu, na nekih dvjesto metara. Mogao si im čuti psovke ako bi vjetar dobro puhao.
Rov i staze koje su vodile do nas bili su ukopani duboko u polje, barem tri metra. Gledao sam te kanale i mislio: Čovječe, tko je ovo iskopao? Dok su moji suborci prije par tjedana ili mjeseci ovdje krvarili, netko je pod okriljem noći, dok su meci parali mrak, uspio izdubiti ove tunele na brisanom prostoru. To nije bio rad, to je bio čisti inat.
Prolazak do tog našeg "repa" bio je poseban ritual. Krenuli smo iz Ivanovca nakon ponoći, kao sjene. Prošli smo kroz prirodni kanal, pa pored dva položaja koja su izgledala kao luksuzni hoteli u usporedbi s našim. Bili su uvučeni u krošnje drveća, zaštićeni ruševinama kuća koje su im služile kao štit. Pravi mali dvorci od cigle i granja. Kad smo prolazili pored njih, suborci koji su tamo dežurali tapšali su nas po ramenima.
"Pazite se, dečki," šaputali bi. "Molit ćemo za vas," dodao bi netko drugi, onim glasom kojim se ispraćaju ljudi koje više ne očekuješ vidjeti na doručku.
Ja, onako neiskusan, sa svojih osamnaest godina i bradom koja je još uvijek bila više teorija nego praksa, samo bih kimnuo. Nisam bio svjestan kamo idem. Možda je to i bio moj najveći dar – ta blažena, glupa neinformiranost. Tek sam kasnije shvatio zašto su ona dvojica iz moje grupe, stariji i "pametniji", prije polaska bjesomučno trpali sol u čizme i trljali stopala. Htjeli su izazvati rane, infekcije, bilo što, samo da ne završe na ovom "repu". Tu je već dosta naših ostavilo kosti ili zdrav razum. Moja naivnost bila je i spas i prokletstvo. Kao što je jednom netko pametniji napisao: „Blago siromasima duhom“, jer oni ne znaju koliko je duboka rupa u koju uskaču.
Jutro je došlo brže nego što sam želio. A s jutrom je stigla i kava, ako se ona crna splačina tako može nazvati, i – naravno – pucnjava.
Neprijatelja smo gledali golim okom. To je taj apsurd rata. Gledate se, psujete si mater, a onda netko izvadi dalekozor pa si mašete. Mi njima srednji prst, oni nama isto. Kao neka bolesna verzija susjedskog pozdravljanja preko ograde, samo što ta ograda nije od drveta, nego od mina i bodljikave žice. Cijeli dan je izgledao kao beskonačan teniski meč u kojem su loptice bili meci, a nitko nikako da dobije set.
Vrijeme je prestalo postojati u onom obliku u kojem ga poznaju normalni ljudi. Bio sam u nekom svom vremplovu. Kortizol mi je bio toliko visoko da se sama materija oko mene savijala. Osjećao sam se kao da putujem brzinom svjetlosti dok sjedim u blatu. Pojavila se ta neka nadljudska snaga, fokus za koji nisam znao da ga posjedujem. Nisam bio umoran. Nisam bio žedan. Glad? Što je to? Bio sam samo oči i uši okrenute prema Paulinom Dvoru.
Čučao sam u tom jednom sigurnom ulegnuću kanala i promatrao. Pucao nisam. Moja puška, neka stara raga koja je pamtila i bolje dane, zanosila je ulijevo toliko da bih, ako želim pogoditi neprijatelja, vjerojatno trebao nišaniti u neko drvo tri metra desno od njega. Nije imalo smisla trošiti municiju na umjetnički dojam.
A onda sam upoznao njega. Gospodina Tromblona.
Gledao sam kroz dalekozor kako im stiže pojačanje. Komešanje, kamioni, prašina. Javim ja to Juri, mom prijatelju i zapovjedniku desetine. Jura, stari lisac, nije gubio vrijeme. Javio je našoj artiljeriji da se tamo preko nešto kuha. I iduća dva sata? Pakao. Naši su tukli po njihovim položajima s takvim žarom da sam mislio da će se zemlja otvoriti i progutati nas sve zajedno.
Kad se prašina malo slegla, vidio sam "heroja". Neki tip, očito nadrogiran adrenalinom ili čistom glupošću, izvirio je skoro do pojasa iz njihovog rova. Čovjek se izravnao kao da je na modnoj pisti i opalio iz kalašnjikova. Ali na vrhu cijevi je imao nešto što je izgledalo kao neka čudna kapa.
"Tromblon," procijedio je netko pored mene.
Znao sam za njih iz JNA priča mog djeda, viđao ih po kasarnama, ali nikad nisam vidio tu "malu osu" na djelu. To je piskutava, reska eksplozija. Nije to onaj tupi bum haubice. Ovo je više kao da netko baci staklenku punu ljutih osa među vas. Šrapneli su se rasuli oko nas uz onaj prepoznatljivi zvuk rezanja zraka. Tip se "ojunačio" pa nas je kvrkao tim tromblonima idućih sat vremena. Bio je dosadan kao muha u kolovozu, ali smrtonosna muha.
Onda je pukao film jednom našem. "Srele, ajde sad ti," kaže Jura i pruži mi svoju pušku s montiranim tromblonom.
Pokazali su mi kako da se namjestim. "Pazi na trzaj, mali. Ako ne sjedne dobro u rame, iščupat će ti ga. Ako izgubiš ravnotežu, ovaj vrag će ti pasti pod noge, a onda smo svi u banani."
Namjestim se ja. Srce udara u rebra kao ludo, ali ruke su mirne. To je taj prokleti kortizol. Izvirim nakratko iz rova da uhvatim cilj, i što vidim? Vidim tromblon. Ali ne bilo koji, nego onaj koji leti ravno prema mojoj glavi.
Zvuči ludo, znam. Ljudi kažu da ne možeš vidjeti metak. I ne možeš. Ali tromblon? On se nekako lijeno, sporo kretao kroz taj gusti zrak veljače. Gledao sam ga kako putuje, crna točka koja raste. I onda, na pola puta, on počne – štucati. Kunem se, izgledao je kao stari fićo koji ostaje bez goriva. Očito je bio neki iz "vlastite proizvodnje" ili prestar, tko će ga znati. Pao je u polje desetak metara ispred nas. Nije ni eksplodirao. Samo je tupo udario u blato i ostao tamo, kao podsjetnik na to da u ratu i tehnika ima loš dan.
"E sad je moj red," pomislio sam.
Opalio sam. Trzaj me skoro vratio u djetinjstvo, ali izdržao sam. Moja "osa" je zazviždala kako treba. Odletjela je točno tamo gdje je trebala – usred njihovog rova. Dečki su me potapšali po ramenu. "Dobar, mali. Dobar pogodak."
Ali znate kakvi smo mi. Nema tu velike slavlja. Netko je samo promrmljao: "Džaba nam sve, kad nitko tamo ne jauče. Fulamo mi, fulaju oni, i tako u krug. Čista besmislica."
I bila je. Gledajući s ove distance, taj cijeli dan bio je vrhunac apsurda. Prošlo je dvadeset i četiri sata na tom isturenom položaju, a meni se činilo kao da sam tamo proveo tek jedan sat. Vrijeme se saželo u taj jedan dugi, neprekinuti trenutak fokusa.
Tek kad je stigla smjena i kad smo se povukli u sigurnost podruma jedne kuće, onaj oklop od adrenalina je pukao. Čim sam sjeo na rub kreveta, krenula je drhtavica. Ne ona od hladnoće, nego ona duboka, iz kostiju. Tijelo je napokon shvatilo gdje je bilo. Trajalo je to dobrih sat vremena – moje tijelo je doslovno otpuštalo sav onaj stres koji sam skupljao kao spužva.
Jura i Gajo su ušli u prostoriju. Vidjeli su me onako skvrčenog, kako se tresem dok mi zubi cvokoću. Samo su mi prišli i kimnuli. "Srele, dobar si," rekao je Jura. "Iznenađeni smo koliko si bio sabran. Nismo to očekivali od novaka."
To je bila moja medalja. Veća od bilo kojeg komada metala. Bio sam "dobar". Preživio sam rep psa.
Primjedbe
Objavi komentar