Ratne kronike: Kako nas je Danielle Steel spašavala od granata 1992. (Poglavlje 34.)

 

Ratne kronike: Kako nas je Danielle Steel spašavala od granata 1992.

Trebali smo ići kući. Te riječi, "ići kući", u ratu imaju težinu tona olova, ali sjaje kao čisto zlato. Nakon dvadeset i četiri sata na isturenom položaju, gdje ti je jedini prijatelj vlastiti strah, i tjedan dana neprekidne vatre u Ivanovcu, obećana su nam dva dana odmora. Dva dana civilizacije. Tuš, čista posteljina, mama koja ne pita "jesi li ubio koga?" nego "jesi li gladan?". To je bio taj standard rezervnog sastava. Znali smo se šaliti na vlastiti račun da smo "vikend ratnici" s punim radnim vremenom u paklu, za razliku od onih mladih iz aktivnog sastava koji su na terenu bili mjesecima, dok im lica nisu postala siva poput maskirnih uniformi. Zapravo, svi smo dijelili istu sudbinu, samo je u aktivnom sastavu bilo više testosterona.

U našoj satniji prosjek godina bio je četrdeset. Ja? Ja sam sa svojih osamnaest i licem dječaka od petnaest stršao kao suncokret u polju maka. Bio sam onaj iritantni "gušter", pun adrenalina, s laganim poremećajem pažnje koji me tjerao da stalno nešto njuškam, i onom naivnom potrebom da se dokažem ljudima koji su mi po godinama mogli biti očevi.

"Stare kosti, Bog mi prosti!" – stenjao bi moj suborac, čovjek od pedesetak godina, držeći se za leđa u vlažnom rovu. Njemu nije trebala slava, njemu je trebao Voltaren i topli krevet. I taman kad smo se ponadali tom miru, stigla je zapovijed: "Nema kući. Stanje je kritično. Neprijatelj pritišće, nas je malo, njih je previše. Ostajete do daljnjega."

Tako je to. Nada je u ratu najbrža meta.

Našli smo se u toj "sigurnoj kući", čekajući novi raspored na istureni položaj. Imali smo cijeli sunčan zimski dan za sebe. Topovi su šutjeli, valjda su i oni na drugoj strani čistili cijevi ili spavali. Ta tišina je uvijek bila najgora – zvučala je kao duboki udah prije nego što ti netko opali šamar.

Mene, onako hiperaktivnog, nije držalo mjesto u podrumu. Taj podrum... to je bila kolektivna grobnica za žive. Vlaga, vonj znoja, straha i neopranih nogu. Odlučio sam istražiti "komšiluk". Oprezno, naravno, držeći se dvorišta jer su ulice bile poligon za snajperiste. Svaka kuća u krugu od dvjesto metara bila je spomenik ljudskoj gluposti – izrešetana, razvaljena, ogoljena.

I tada sam je ugledao. Jedna kuća, gotovo sravnjena sa zemljom, ali jedan zid radne sobe stajao je prkosno uspravno. I na njemu – polica. Savršeno posložene knjige, kao da su u nekoj knjižnici u centru Zagreba, a ne usred ovoga  pakla. Bio je to neki intelektualni kutak čovjeka koji je vjerojatno pobjegao glavom bez obzira, ostavljajući svoje blago.

Nisam birao. Zgrabio sam neku staru torbu i potrpao desetak knjiga s najviše police. Prekrio sam ostatak najlonom – proradio je u meni taj neki čudni civilni instinkt da sačuvam što se sačuvati da – i zbrisao natrag.

Vratio sam se u našu kuću, ali odbio sam sići u podrum. Bilo mi je dosta mraka. Otišao sam u prizemlje, u kuhinju koja je još mirisala na nekadašnji život. Bio je to čisti mazohizam ili luda hrabrost, ne znam. Svi su mi govorili da sam idiot, da granata prolazi kroz krov kao kroz sir, ali ja sam trebao svjetlo.

Napravio sam si "bunker" usred dnevne sobe. Okrenuo sam kauč prema zidu, naslonio madrace s bračnog kreveta kao dodatnu zaštitu od krhotina i uvukao se u vojničku vreću na mirišljavu posteljinu koju sam pronašao u ormaru. Svjetlost je obasjavala sobu koja je dopirala kroz obližnji prozor. Bio sam siguran. Barem u svojoj glavi. Taj prozor je bio jedini u kući koji je gledao prema štaglju u dvorištu, i tako ostao skriven od gelera i metaka. Obuzela me kratka radost dok se sunčeva zraka probijala kroz prozor i razarala duh smrti koji je tinjao oko nas. Na trenutak sam pomislio da sam kod kuće.

Izvadio sam prvu knjigu. Autorica: Danielle Steel. Naslov: Doba strasti.

Gledam naslovnicu, gledam svoje prljave ruke i pušku naslonjenu na zid. "Pa majku mu" pomislim, "zar od svega na svijetu ja nađem ljubiće?". Prelistam ostale knjige– sve same Daniele Steel. Žensko štivo. Priče o bogatima, lijepima, o dvorcima, aferama i suzama u svili. Nije baš za ratnike.

Ali, kad nemaš ništa, i Danielle Steel je Hemingway.

Krenuo sam čitati. Priča me usisala. Zaboravio sam na Ivanovac, na tenkove, na to da mi je osamnaest i da bih mogao poginuti prije nego što se uopće obrijem kako treba. U tom mom malom bunkeru, bio sam u Parizu, u nekom luksuznom hotelu, a ne u slavonskom blatu.

I dok sam ja polako tonuo u tu nadrealnu romansu, upadaju Gajo i Jura. Vide mene, vide moj "arhitektonski pothvat" s madracima i onaj moj blaženi izraz lica. Prvo su se nasmijali, onako vojnički podrugljivo, ali kad su osjetili miris svježe posteljine i vidjeli sunce koje se probija kroz prozor – a ne vlagu podruma – vrag je odnio šalu.

"Primaš li cimere? Dolje stvarno smrdi," rekoše gotovo u glas. Za pet minuta soba je postala gradilište. Donijeli su s kata debeli, teški tepih koji su prostrli po podu da ih ne vuče studen, a onda je krenulo pravo utvrđivanje. Dovukli su madrace iz susjedne spavaće sobe, ali nisu stali na tome. Rasturili su hodnik i dovukli neke police i jedan masivni ormar koji su silom nagurali uza zid, točno iza mjesta gdje su odlučili spavati. Napravili su pravi zid unutar zida, barikadu od iverice i odjeće koja je trebala zaustaviti eventualne krhotine. Kad su završili, soba više nije bila dnevni boravak, nego mali, tapecirani dvorac usred ruševina.

Do večeri, cijeli je vod bio "zaražen" knjigama. Sjedili smo u tom improviziranom dnevnom boravku, tri odrasla muškarca s prstima na obaraču, gutajući rečenice o zabranjenim ljubavima. Analizirali smo likove s takvom ozbiljnošću kao da radimo plan za proboj.

Sljedećeg noći kad smo se morali vratiti u rovove, slika je bila nadrealna. Scena: prva linija, snajper šiša iznad glave, tenk se čuje u daljini kako turira, a mi... mi razmjenjujemo "ljubiće".

"Ej, Kariću! Kod koga je Pet dana u Parizu?" vikao je jedan suborac iz susjednog rova, dok je neprijateljski rafal kidao granje iznad njega. Ja sam postao knjižničar. Vodio sam evidenciju. Bio sam najvažniji čovjek u brigadi jer sam jedini znao tko je kome dužan nastavak sage o obitelji i strasti.

Bio je tu jedan stariji suborac, ljudina od pedeset ljeta, kojem je to vjerojatno bila prva knjiga koju je uzeo u ruke još od osnovne škole. Gledam ga, on leži u blatu, naslonjen na vlažni zid rova, puška mu u krilu, a u rukama – Danielle Steel. "Jesi vidio, mali, što onaj Tom Harper uradi onoj Kate u Doba strasti?" urla on prema meni s deset metara udaljenosti, dok mu meci zvižde oko glave. "Znaš li ima li nastavak? Ne smijem poginuti dok ne vidim hoće li se uzeti!"

I to je bila poanta. Ta banalna, slatkasta proza postala je naš štit. Dok smo čitali o tuđim, izmišljenim problemima, naši stvarni problemi – smrt, hladnoća, nedostatak streljiva – postali su podnošljivi. Smijali smo se smrti u lice govoreći jedni drugima: "Nemoj poginuti dok mi ne vratiš knjigu!"

Psihološki gledano, bili smo u stanju kolektivne regresije. Vratili smo se u neko djetinje stanje mašte jer je stvarnost bila previše oštra za naše "stare" i moje premlade kosti. Danielle Steel nam je dala iluziju da postoji svijet gdje je najveći problem tko će s kim plesati na balu, a ne hoće li ti geler raznijeti koljeno.

Bio sam "dragocjeni teret". Čuvali su me jer sam nosio torbu s knjigama. Postao sam simbol normalnosti u svijetu koji je potpuno poludio.

 Čovjek će naći način da preživi čak i kad mu sve oduzmu. Naći će ljepotu u najgoroj literaturi, naći će mir na starom madracu naslonjenom na zid i naći će humanost u šali o smrti.

Rat nas je pokušao pretvoriti u strojeve, u aktivni i rezervni sastav, u brojeve i mete. Ali Danielle Steel – ma koliko to cinično zvučalo – pomogla nam je da ostanemo ljudi. Jer samo čovjek može biti toliko blesav da usred pakla brine o tome hoće li se Kate i Tom na kraju poljubiti.