Ratne kronike: Duge noći u rovu- Borba protiv zime, snajpera i vlastitog uma (Poglavlje 35.)

 

Duge noći u rovu- Borba protiv zime, snajpera i vlastitog uma

Ivanovac, zima 1992. godine. Deset dana u komadu na prvoj liniji briše granicu između čovjeka i zemlje. Kad si toliko dugo u rovu, prestaneš biti vojnik s imenom i prezimenom; postaneš samo još jedan komad vlažnog tkiva koji pokušava ne postati dio smrznute slavonske ilovače.

Stres je konstanta, tupa pozadinska buka. Meci koji fijuču i granate koje se zabijaju u meku crnicu blizu rova s vremenom postanu poput lošeg vremena – nešto na što psuješ, ali na što oguglaš. No, postoji neprijatelj koji je lukaviji od snajperista i uporniji od minobacača. To je hladnoća. Ona zimska, panonska studen koja ti se uvlači u kosti polako, gotovo nježno, dok te potpuno ne paralizira.

Tijekom dana, adrenalin te drži. Ali kad padne noć i ona teška, grobna tišina zavlada linijom, ostaneš samo ti, mrak i ta sporovozna smrt koja ti gasi osjetila. Toliko se pothladiš da ti mozak počne otkazivati poslušnost. Utonuo bih u drijemež od nekoliko minuta, onaj plitki, grozničavi san koji ti se čini kao jedini spas da ne poludiš od te beskrajne crnine. A onda se trgneš, otreseš glavom i shvatiš okrutnu istinu: sad ti je još hladnije nego prije pet minuta.

Kretanje po rovu ili isturenom položaju bilo je gotovo zabranjeno. Svaki šum, svaki obris glave iznad razine zemlje bio je pozivnica za metak. Čak su i najosnovnije ljudske potrebe, poput nužde, postale taktički problem. Postojao je taj prirodni kanal povezan s našim rovom, neka vrsta prirodne odvodnje koja je vodila dalje u livadu. Hodao sam tih dvadesetak metara sagnut, a koljena su mi ispuštala onaj jezivi zvuk – kr-krc – pri svakom koraku, kao da su od suhog drveta, dok se ne bi malo zagrijala i „podmazala“.

Ali tijelo se bunilo. Često mi se uopće nije dalo pišati, iako je mjehur bio pun. Znao sam podsvjesno: ako izbacim tu toplu tekućinu iz sebe, gubim onaj zadnji atom unutarnje topline koji me drži na životu. Znaš onaj osjećaj kad se protreseš vani na hladnoći nakon nužde? Onaj brrr efekt? U rovu je taj drhtaj značio da si upravo predao dio sebe mrazu. Imali smo i stroga pravila – nitko nije smio srati drugome „na glavu“. Kanal je bio spas jer miris nije ostajao u rovu, a imali smo točno razrađenu metodu gdje se nužda obavlja kako nitko u mraku ne bi zagazio u tuđi, friški drek. Čak i u tom paklu, trudili smo se sačuvati to malo dostojanstva.

Moj spas, moj komad raja u tom blatu, bila je radna vreća za spavanje. Smrduckala je na vlažnu zemlju i znoj, ali bila je toplija od bilo čega drugog. U sigurnoj kući imao sam drugu, čistu i mirišljavu, ali ova „terenska“ je bila moj oklop. Svaki put kad bih išao na noćnu stražu unutar rova, ponio bih je sa sobom. Uvukao bih se u nju samo do pola, tako da su mi noge i čizme bile unutra, a preko leđa bih se samo ogrnuo. Ruke i ramena morali su ostati slobodni, spremni za pušku.

Čak sam u sigurnoj kući vježbao iskakanje iz nje. Legao bih na pod u tom položaju i pokušavao vidjeti koliko brzo mogu skliznuti van ako neprijatelj krene u napad. Išlo je glatko – isklizneš kao glista iz kože. Ta vreća mi je čuvala razum od osam navečer do sedam ujutro, dok sam piljio u mrak, isčekujući ili smrt ili sunce.

A zore... zore u Ivanovcu su bile najgore. Do šest sati temperatura bi bila tu negdje oko nule ili malo iznad, podnošljiva u svom zlu. A onda, kao da netko u nebeskom stroju otvori vrata ogromnog zamrzivača, zapuhao bi taj jutarnji povjetarac. Temperatura bi se u trenu srušila za još tri-četiri stupnja. Taj blagi vjetar nije hladio, on je trgao nosnice. Bio je to trenutak kada mi se plakalo od muke.

Gledam u taj mrak i pitam se kako itko normalan može izdržati ovo, a da ne poludi. Srećom, nismo bili stalno na samom rubu. Nas deset izmjenjivali smo se svakih sat do dva, ovisi o hladnoći , u maloj kolibi od granja, kartona i vreća pijeska koju smo podigli u središtu položaja. Tamo je bilo toplije. Tamo sam znao zadrijemati na tih pola sata, tek toliko da noćna dosada i besmisao piljenja u prazno prođu brže. Ostalo bih proveo stiješnjen uz suborce gdje smo tijelima grijali jedni druge, tresući se od hladnoće.

Pokušavao sam sve da ubijem vrijeme na straži. U mraku ne možeš čitati, ne smiješ paliti svjetlo. Razmišljao sam čak i o masturbaciji, čisto kao ideji da se ugrijem pokretom, ali čim bih zamislio prljave, smrznute ruke i svoje spolovilo koje se od hladnoće stisnulo i uvuklo u trbušnu šupljinu zajedno s mošnjama, javio bi se samo onaj „bljak“ efekt. Jedino što mi je preostalo bila je mašta i molitva.

Odlazio sam negdje drugdje. Pričao sam sebi divne priče o nekim toplim sobama, o mirisu doma, o ljetu koje se činilo kao sjećanje iz prošlog života. Maštao bih petnaest minuta, pa se prisilio na sabranost – detaljno bih osmotrio svaku stranu, svaku sjenu na livadi, provjerio pušku, pa se vratio ali ovaj put u razgovor sa Isusom. To su bile male puzzle koje su kupovale minute do jutra.

No, deseti dan me slomio. Bio sam „u crvenom“. Dehidriran, gladan, iscrpljen do kosti. Nisam htio pitati suborce kako se oni nose s tim, bojao sam se da ću ispasti slabić. Šutio sam i trpio, a to je bila greška.

To jutro, oko sedam, svijet se počeo vrtjeti. Jezik mi se petljao dok sam pokušavao nešto tiho reći suborcu. Osjetio sam kako mi se vid sužava. Teturao sam, a puška mi je jednostavno skliznula iz ruku i pala u blato. Gubitak osjeta u dlanovima bio je potpun.

„Kariću, kada si pio vode zadnji put?“ čuo sam glas suborca koji me uhvatio pod ruku da ne padnem na led i ne izvirim na brisani prostor gdje je snajper već čekao svoju jutarnju žrtvu.

„Ne sjećam se... davno... nisam ni mogao jesti...“ promrmljao sam u bunilu.

Vukao me prema onoj našoj kolibi. Unutra je mirisalo na ustajali duhan i vlagu, ali meni je to bio miris sigurnosti. Vidio sam ga kako u plastičnu čašu sipa vodu i u nju istresa vrećicu šećera za kavu iz onog našeg suhog obroka.

„Pij ovo“, zapovjedio je.

Prvi gutljaji te preslatke, metalne vode bili su kao elektrošok. Osjetio sam kako mi se snaga polako, u malim dozama, vraća u mišiće. Našao je moju čuturu i u nju istresao još jednu vrećicu šećera. Zatim mi je gurnuo jabuku u ruku. Bila je smežurana i hladna, ali sam je grizao kao da mi život ovisi o njoj. Gutao sam je poluživu, zajedno s onom paštetom i komadom starog, ledenog kruha koji se mrvio pod prstima.

Nisam više osjećao mučninu. Osjećao sam samo onaj životinjski nagon za preživljavanjem. Gledao sam u svoje prljave ruke i shvatio: bio sam gušter koji je u deset dana morao naučiti ono što drugi uče godinama. Jura i Gajo su bili u pravu – vojnik koji ne jede i ne pije nije hrabar, on je samo mrtvac na čekanju. Moramo znati balansirati tako da svoje potreba zadovoljimo i nahranimo organizam kao da se radi o minimalnim tehničkim uvijetima na poslu. Bez toga, vojnik sam sebe izbaci iz funkcije, što se meni upravo dogodilo, a to te može koštati života. Na ovakom položaju, nema mjesta za greške.

Tek što sam došao k sebi, počeo je uobičajeni jutarnji ritual. Prvo je snajperist „pozdravio“ sa zujanjem samo par centimetara iznad naših glava. Zatim je krenula rafalna paljba puškomitraljeza, ravno u naš rov, a par minobacačkih granata zatreslo je tlo pod nama, prikovavši nas za dno. Čuli smo i tenkistu u daljini kako „kašlje“ i ispaljuje projektil koji je razvalio pola kubika zemlje odmah iza naših leđa.

Sjedio sam tamo, u toj jadnoj kolibi, sa žlicom paštete u ruci i okusom šećera na usnama. Više mi se nije plakalo od muke. Upravo sam pobijedio svoju prvu veliku bitku – onu protiv vlastitog tijela koje je htjelo odustati.

Noć je prošla. Bio sam živ. A u ratu, to je bila jedina pobjeda koja se na kraju dana stvarno brojala.