Ratne kronike: Sjećanja iz rova 1992- Kako smo preživjeli jutro u Ivanovcu
Noćni teatar apsurda
Kiša je napokon prestala, ali to nije donijelo olakšanje. U Slavoniji, kad kiša prestane, ona ne nestane; ona se samo transformira u ljepljivu, sivu maglu koja niče iz zemlje kao neka loša namjera. Sjedili smo u tom kanalu, našem improviziranom domu, koji je bio dovoljno dubok da nas sakrije, ali dovoljno vlažan da nas polako pretvara u fosile. Moje osamnaestogodišnje lice bilo je skamenjeno. Ne od hrabrosti, nego od hladne kipe koja nam je cijelu noć ispirala kosti. Vilica mi je bila u onom poznatom "ratničkom grču" – to je onaj stadij kad ti se mišići lica toliko stisnu da zaboraviš kako se uopće artikuliraju riječi.
Cijelu noć smo stražarili. To je poseban oblik mučenja. Buljiš u to crno ništa ispred sebe, prema Paulin Dvoru, i čekaš da to ništa postane nešto. Problem s mozgom je taj što on ne podnosi prazninu. Ako mu ne daš sliku, on će je izmisliti. Tako tvoj vlastiti um postaje tvoj najgori neprijatelj u rovu. Svaki grm postaje odred specijalaca, svaka sjena je nož koji ti se prikrada. Projiciraš demone u mrak dok ti se zjenice ne rašire do granice pucanja. Logika kaže: "Nitko nije toliko lud da napada po ovom blatu." Ali nelogika, taj stalni podstanar u ratnoj glavi, šapuće: "Baš zato će doći."
Srce bi mi odjednom zalupalo, onako mahnito, kao preplašena ptica u kavezu. To se dogodi kad te umor počne vući u san, onaj slatki, opasni drijemež, a onda se trgneš jer ti se učini da si čuo škljocaj metala. I onda opet mahnito tražiš kroz nišan. Tražiš obris, tražiš pokret, tražiš potvrdu da si još uvijek živ i da je neprijatelj još uvijek tamo gdje bi trebao biti – u tvojim mislima.
Sunce kao okidač
A onda je granulo sunce. Zimsko, jutarnje sunce koje se prosulo po onoj mokroj zemlji. Zemlja se počela isparavati, stvarajući neku čudnu, onozemaljsku auru oko naših položaja. Izgledalo je kao da se sama priroda puši od muke. To sunce nam je bilo sve. Grijao si lice na onim slabim zrakama kao da su najfiniji kamin u nekom dvorcu. Osjećao si kako ti se mozak polako otapa, kako se osjećaj života vraća u ukočene prste.
I naravno, čim je postalo ugodno, netko je odlučio da je vrijeme za ubijanje. Zip-zip-zip-zip. Četiri snajperska metka. Precizna, suha, bezobrazna. Zabila su se u nasip rova točno iznad naših glava, prosipajući nam svježu zemlju po ramenima.
"Evo, i momak se probudio," prokomentirao je netko od nas šestorice. "Biti će da mu je kava bila hladna pa je ljut." Smijali smo se. To je onaj apsurdni, šuplji smijeh ljudi koji su previše umorni da bi se bojali. Nasmijali smo se vlastitoj muci jer, realno, što ti drugo preostaje? Naš "susjed" s druge strane bio je umjetnik svog zanata. Poznavao je svaki milimetar našeg rova. Mjesec dana nas je držao na nišanu, mjerio nam pokrete, učio naše navike. Bio je to čudan, intiman odnos između onoga tko ubija i onoga tko ne želi biti ubijen.
Jedan od mojih suboraca, valjda u naletu onog specifičnog vojničkog prkosa, gurnuo je praznu konzervu graha na rub rova. Blank! Tank! Dva zvuka. Prvi je bio pogodak u konzervu – točno u srijedu. Drugi je bio zvuk metka koji je okrznuo njegovu kacigu jer se na sekundu previše izložio. "Opaaa," rekao je on sasvim mirno, kao da je upravo izbjegao kap kiše, a ne komad olova koji mu je trebao prosuti mozak. Vratio je kacigu na sredinu glave i nastavio se smijati. "Samo se ti zafrkavaj sa susjedom. Vidiš da je nadrkan jutros," dobacio mu je drugi.
Tenkovska misa i krunica
Zatim je miris jutarnje kave zamijenio miris baruta i spaljene cigle. Taaaa-dammm! Prva tenkovska granata pogodila je ostatke kuće dvadesetak metara dalje. To nije zvuk koji čuješ ušima; to je zvuk koji osjetiš u jetri, u bubrezima, u korijenu zuba. Ta-dammm! Druga detonacija, ovaj put desetak metara od nas. Zemlja se zatresla tako snažno da sam imao osjećaj da smo se nas šestorica, kao neki sinkronizirani plivači, odvojili od tla i ponovno se vratili na njega u istom trenutku. Treća je granata fijuknula iznad nas uz onaj jezivi zvuk fuuuuš i nestala negdje u daljini, promašivši sve.
I onda ponovno, nekoliko zip, zip, zip... snajperskih metaka koji su ovaj put grizli samu unutrašnjost našeg kanala. Kopao je dublje, tražio nas u tom blatu. Nekim čudom, olovo nas je promašilo, zabijajući se tupo u mokru zemlju umjesto u naše meso.
Bio je to koordinirani ples smrti. Tenk te gađa da te istjera iz zaklona, da te natjera da se pomičeš, a snajperist čeka tvoj refleksni skok. Svaki tvoj pokret u tom blatu bio je praćen kroz optiku. Bili smo u klopci, pod suncem koje je sada djelovalo kao reflektor u policijskoj stanici.
U tom trenutku, dok mi je u ušima zujalo od detonacija, a komadi zemlje (koji su odletjeli pedeset metara u zrak) polako padali po nama kao neka crna, teška kiša, izvukao sam krunicu. Dao mi ju je suborac u onom kamionu koji nas je dovezao na prvu liniju. Stisnuo sam onaj drveni križ toliko jako da mi se urezao u dlan. Bol u dlanu mi je pomogla da se fokusiram. "Dragi Bog nas čuva. Nema druge," pomislio sam. To nije bila teološka rasprava, to je bila čista matematika preživljavanja. Statistika kaže da smo trebali biti mrtvi, krunica u dlanu je govorila da nismo.
Slavonska razglednica i "Tako to ide"
Najstariji među nama, čovjek koji je rat proživljavao kao neku dosadnu birokratsku proceduru, samo se ustao. Nije se saginjao. Odšetao je do naše male, improvizirane kolibe u sredini kanala. "Evo, sad su imali svoj show," dobacio je preko ramena. "Sad naši susjedi idu na doručak. Sad će žderati, piti rakiju i lagati jedni drugima kako su pobili ne znam koliko 'ustaša'. Bit će jako važni sami sebi dok ne zaspu od alkohola. Ja odlazim odspavati, do podneva nam ni muha neće doći."
Legao je na pod kolibe, pokrio se onom vlažnom vrećom i samo mahnuo: "Trgnite me za sat vremena." I znate što? Bio je u pravu. Rat ima svoj vozni red, svoju bizarnu rutinu. Nastupila je tišina. Ona duboka, teška tišina koja se javlja samo nakon velikog buke.
Gledao sam oko sebe. Zimski pejzaž Slavonije bio je predivan. Šumarci, livade okupane suncem, mir koji je vrištao s razglednice. "Pozdrav iz Ivanovca," mislio sam. "Evo nas u prirodi, na svježem zraku." Uhvatio me onaj težak, olovni drijemež. Onaj osjećaj kad ti se tijelo gasi jer više ne može podnijeti adrenalin. Suborac me potapšao po ramenu, onako ljudski, toplo. "Hajde i ti unutra. Zagrij se malo u vreći. Čuvat ću ja ovaj sat vremena."
Ušao sam u tu kolibicu. Mirisalo je na vlagu, stare vreće za spavanje i strah koji se počeo hladiti. Dok sam tonuo u san, zadnja misao mi je bila o onom snajperistu. Možda i on sad negdje doručkuje. Možda i on ima krunicu. Možda je cijeli ovaj svijet samo jedan veliki kanal u kojem svi čekamo da sunce grane, da nas malo zagrije prije nego što nas opet netko pokuša pretvoriti u prašinu.
Tako to ide. U Ivanovcu, 1992., dok sunce grije, a zemlja se isparava kao duša koja ne zna kamo bi otišla.
Primjedbe
Objavi komentar