Ratne kronike: Priča o prijateljstvu, gladi i jednom neobičnom ručku (Poglavlje 31.)

 

Ratne kronike: Priča o prijateljstvu, gladi i jednom neobičnom ručku

Kažu da čovjeka definira ono za čim najviše žudi. Netko sanja o moći, netko o dalekim morima, a ja sam čitav život sanjao o punom tanjuru. U onoj mojoj staroj Slavoniji, tamo gdje se zemlja crni od plodnosti, a ljudi mjere po tome koliko im je širok osmijeh i špajza, mene su zvali "gladuš". Bio sam onaj lik koji, dok žvače zadnji zalogaj ručka, već s laganom tjeskobom u očima razmišlja o tome što će biti za večeru. Često bi me uhvatili kako gledam u tuđe tanjure, ne iz pohlepe, nego iz nekog iskonskog straha da će hrana odjednom nestati s lica zemlje.

Apsurd je bio moj vjerni pratitelj od malih nogu. Bio sam neuhranjen do te mjere da su mi rebra služila kao ksilofon kad bih se počešao. Prijatelji su znali reći da ću nestati ako se okrenem bočno, a nitko zapravo nije dokučio da moja mršavost nije bila stvar mode ili brzog metabolizma. Bila je to tiha, uporna glad koja je postala dio mog identiteta onog dana kada je baka, jedini stup topline u mom djetinjstvu, zaklopila oči neposredno nakon moje petnaeste godine. S njom je nestao onaj miris zaprške koji me budio, miris domaćeg kruha koji je grijao dlanove i osjećaj da je svijet sigurno mjesto dok god se nešto krčka na štednjaku.

Ostao sam s djedom. Čovjekom kojemu je kuhanje bilo strani pojam, a pokazivanje emocija znak slabosti koji se ne oprašta. Naš je suživot bio poput hladnog rata u malom stanu: generacijski jaz dubok kao kanjon, njegova škrtost koja je graničila s umjetnošću i moj pubertet koji je vrištao za pažnjom, novom jaknom i mišićima koje nisam imao od čega izgraditi. Djed bi mjerio svaki novčić, a kuhinja je postala hladna i pusta. Dok su drugi u razredu mjerili tko ima bolju garderobu i tko se više razvio u ramenima, ja sam mjerio koliko mi je rupa ostalo na remenu i kako sakriti da mi se vrti u glavi od gladi dok tražim svoje mjesto pod suncem.

Da bih preživio buling, da bih sakrio tu rupu u želucu i duši, stvorio sam štit. Postao sam prgav, agresivan, onaj tip koji prvi reži da ga ne bi ugrizli. Bila je to moja kamuflaža za siromaštvo, način da nitko ne vidi koliko sam zapravo krhak ispod te prljave fasade. A onda je došao dom. Ujak i djed su me proslijedili tamo kao neželjeni paket, rješavajući se odgovornosti. Dom je bio vojni dril prije prave vojske. Hrana je tamo bila tek blijeda sjena onoga što ljudsko tijelo treba, porcije su bile matematički proračunate da te drže na rubu preživljavanja, a osjećaj odbačenosti bio je jači od svakog doručka. Radio sam kao pomoćni konobar na pola radnog vremena, trčeći između škole i smjena u nekom zadimljenom lokalu, samo da bih imao koju kunu u džepu za kakvu kiflu ili masni burek. Dok su se moji vršnjaci zabavljali, ja sam bio vječiti radnik u potrazi za kalorijom viška, zarobljen u strogim domskim uvjetima gdje je sloboda bila luksuz koji si rijetko mogao priuštiti.

"Glad nije samo nedostatak kalorija; to je onaj osjećaj da te svijet zaboravio nahraniti ljubavlju, pa se onda nadaš da će barem gulaš biti gust."

Zato, kad je počeo rat i kad sam obukao odoru Hrvatske vojske, ja nisam osjećao strah od granata. Osjećao sam olakšanje. Ironično, ali istinito – dok su drugi bježali od ratišta, ja sam ušao u njega jer sam tamo prvi put u životu osjetio što znači biti zbrinut. Kao branitelj, imao sam neku plaću, prve prave novce koji su me činili čovjekom, ali najvažnije od svega – imali smo kuhane obroke i pakete za doručak. Vojska je za mene bila hotel s pet zvjezdica. Ivanovac, podrum i limene zdjele koje zveckaju kao najljepša simfonija – to je bio moj oltar. Osjećao sam se kao radosno dijete, micao sam se guzicom dok sam jeo i pjevušio, jer mi je nakon četiri godine samostalnog mučenja s hladnim narescima netko napokon servirao toplo, mirisno jelo.

Prije svakog tog svetog trenutka, kad bi se miris kuhanog graha, kelja ili variva od mahuna počeo širiti podrumom, nastao bi tajac. Hrana nam je stizala iz Čepina, iz škole koja je služila kao improvizirana vojarna. Tamo su, u miru i tišini, kuhari pripremali ogromne porcije u velikim bijelim plastičnim bačvama. Uz varivo bi uvijek stiglo i meso – pohano ili pečeno, ponekad riba, a uz to obavezna salata i desert poput štrudle koji bi nas podsjetio na domove koje smo ostavili. Bez obzira na sav žamor i iscrpljenost nakon 24 sata u rovu, uvijek bismo se pomolili. Ja bih se čvrsto uhvatio za krunicu koja mi je visjela oko vrata, stezao bih je onim istim prstima koji su maločas držali pušku ili lopatu, i iskreno zahvaljivao Bogu što sam dio kolektiva, što nisam sam i, iznad svega, što nisam gladan. Taj osjećaj zajedništva za tim dugačkim, drvenim stolom u podrumu bio je jači od bilo kakve ideologije.

Tog popodneva u Ivanovcu, nebo je bilo one neodređene sive boje koja najavljuje ili kišu ili minobacački napad. Obavili smo smjenu u polju iza kuće, očistili prostor od prašine i žbuke koju su protresle detonacije, i čekali ono najsvetije: kamion s hranom. Gajo, ljudina od čovjeka čiji su dlanovi bili kao lopate, a srce još veće, samo mi je namignuo dok sam meo podrum.

"Idemo, mali. Stigao je bijeli kit", reče on, misleći na onu ogromnu plastičnu bačvu u kojoj je krčkao grah.

Kamion je uvijek stajao na istom mjestu kod crkve, skriven iza jedne polusrušene kuće da ga ne pogodi granata. Ta dionica puta, tih stotinjak metara od našeg skloništa do kamiona, bila je kritična točka. Izlazili smo kao miševi, oprezno, raspoređeni po grupama od četvorice. Gajo i ja smo zgrabili tu bačvu. Imala je nekoliko desetaka kila, oštre rubove i kratke ručke koje su se usijecale u meso dlanova. Iza nas su išla još dvojica suboraca noseći kartonske kutije pune kruha, mesa, salate i onih dragocjenih štrudli koje su nam bile jedini luksuz.

"Slušaj," šapnuo je Gajo dok smo se pripremali za pretrčavanje ceste, "kad krenemo, sinkronizirano. Nemoj da nam se grah poljulja pa da nas izbaci iz balansa. Ako se prolije, nema repete."

Sagnuli smo se, blago povili koljena i zakoračili na brisani prostor. Cesta, kanal, mostić preko kanala i komad pješačke staze. Čistina na kojoj si neprijatelju kao na dlanu u pol bijela dana. I onda je počelo. Zujanje. Taj zvuk metka koji prolazi pored glave nije kao na filmu; to je onaj oštar, ljutit "zzzip" koji ti ledi krv jer znaš da je namijenjen tebi. Nismo znali pucaju li nasumično ili su nas nanjušili, ali meci su zujali kao roj bijesnih pčela.

Odjednom, usred tog očajničkog trka, začuo se tupi, vlažni zvuk. Plop. Pa opet plop-it.

Bačva je zadrhtala i postala nekako čudno teška s jedne strane. Pogledao sam dolje i ostao u šoku. Metak je prošao kroz plastiku točno po sredini bačve i izašao na drugu stranu. Kroz ulaznu i izlaznu rupu, poput krvi iz ranjenika, počeo je šikljati vreli, gusti grah. Naše blago, naš jedini pravi topli obrok, počeo je curiti u potocima po vrelom asfaltu.

Bez puno razmišljanja i bez ikakvih herojskih namjera iz holivudskih filmova, Gajo je instinktivno zabio svoj kažiprst u jednu rupu, a ja svoj u drugu. I nastavili smo trčati. Bila je to najbizarnija scena koju je to selo ikada vidjelo: dva vojnika u punoj spremi, pod paljbom, trče cik-cak preko ceste držeći prste u bačvi graha kao da zaustavljaju krvarenje na glavnoj arteriji. Trčali smo nespretno, posrćući, dok nam se grah cijedio niz prste, ali nismo puštali. Taj grah je u tom trenu vrijedio više od naših glava. Bio je to simbol svega što mi je u životu falilo – topline, sitosti i dostojanstva.

Uletjeli smo u dvorište kuće, a zatim u siguran zaklon podruma, zadihani, znojni i ljepljivi od zaprške. Ostali dečki, koji su nas čekali s pripremljenim žlicama, prvo su zanijemili gledajući nas kako stojimo kao dva kipa s prstima u plastici. A onda je krenuo urnebesan smijeh koji je tresao zidove podruma jače od bilo koje granate.

"Bravo heroji, ručak je spašen vašim čarobnim prstićima!" vikali su kroz suze, tapšajući nas po ramenima. "Ovo ide u ratni dnevnik – obrana graha pod svaku cijenu!"

Svi smo se smijali, ali nitko nije naglas izgovorio ono što nam je svima prošlo kroz glavu. Tek kad sam sjeo za stol, uzeo svoju limenu zdjelu i ponovno prstima dotaknuo krunicu prije nego što sam zagrabio prvi zalogaj, shvatio sam surovu istinu. Dvije rupe na bačvi bile su točno u visini naših trbuha. Da je metak išao samo deset centimetara lijevo ili desno, ne bismo mi krvarili grah po cesti. Gajo ili ja bismo se previjali po onom betonu s raznesenim crijevima, dok bi se život gasio u roku od nekoliko minuta.

U ratu život dobiva tu neku bizarnu, sirovu vrijednost. Sve pokušavaš okrenuti na humor, čak i vlastitu pogibiju, samo da bi ostao normalan u glavi. Raduješ se ručku koji te umalo koštao života, blagoslivljaš Boga na svakom zalogaju i osjećaš se kao u hotelu dok oko tebe sve nestaje u pepelu. Te male stvari – miris kuhanog variva koje smo poslije podgrijavali za večeru, žamor prijatelja u sigurnosti podruma i taj preživjeli, "prostrijeljeni" grah – činile su me življim nego ijedna nova odjeća ili novac ikada prije. Bila je to sudbina vječitog gladuša: riskirati sve za pun želudac, jer kad si jednom u životu doživio onu pravu, tihu glad koja te izjeda iznutra, znaš da se za toplu zdjelu isplati i metak zaustaviti prstom. To nije bila samo hrana; to je bio dokaz da smo još uvijek tu, da smo ljudi i da nas ni metak ne može spriječiti da barem na trenutak budemo siti i sretni.