Ratne kronike: Lice rata u Ivanovcu- Zašto su neki trljali sol u vlastite noge? (epizoda 32.)

Ratne kronike: Lice rata u Ivanovcu- Zašto su neki trljali sol u vlastite noge?

Dan je polako oticao, onako lijeno i teško, kako to već biva u Slavoniji kad se ratište primiri, a ti znaš da je to samo zatišje pred novi krug pakla. Naše su obveze išle svome kraju, barem onaj dnevni dio "glumatanja normalnosti" u podrumima. No, kako se predvečerje spuštalo nad Ivanovac, u zraku se počeo osjećati onaj dobro poznati metalni okus treme. Spremali smo se za novih 24 sata boravka na isturenom položaju.

E sad, kad kažeš "isturio se", u vojničkom žargonu to obično znači da si jednom nogom već u tuđem dvorištu, a drugom na kori od banane. Ali ovaj put, zapovijed je bila "poseban specijalitet kuće". Idemo na najistureniju točku, desno od crkve, skroz do kraja onog rukavca koji se uvlači prema Paulin Dvoru. Tamo gdje neprijatelj ne spava, nego te osluškuje kako dišeš.

Čuo sam priče o tom mjestu. To nije bio položaj, to je bila kazna. Odmaknut od sela, usred ničega, na otvorenoj livadi gdje te samo magla i Božja milost mogu sakriti. Dečki su pričali da se tamo s neprijateljem gledaš doslovno oči u oči. Navodno smo bili toliko blizu da smo se mogli gađati jabukama iz ruke, kao klinci na susjedovim voćkama, samo što su te "jabuke" ovdje imale osigurač i grizle su puno jače. Ta čistina, taj brisani prostor... ulijevalo je to jezu i iskusnijima od mene.

A onda – pazi sad – zapadne to mene. Novaka. Guštera koji još uvijek pokušava shvatiti koja je strana puške opasnija. Prošla mi je misao kroz glavu, onako gorka i cinična: "Vidi ti stare kuke, kako su se vješto izmaknuli." Mislio sam da su nešto spetljali, neku administrativnu magiju, samo da ne idu na tu čistinu. Kasnije sam shvatio, ili sam se barem tješio, da su me možda i čuvali, misleći da me na "običnim" položajima čeka gora sudbina. Ali u ratu nema "prije reda". Smrt ne nosi sat, ona samo hoda uokolo i bira.

Želudac koji priča priče

Inače, ja sam ti onaj tip što ne razmišlja mozgom. Mozak je prevarant, on uvijek nađe logično objašnjenje za kukavičluk. Ja razmišljam trbuhom. Empata sam, osjećam ljude i prostore prije nego što progovore. Čim moj želudac počne kruljiti neku svoju mračnu simfoniju, znam da situacija nije onakva kakvom je prikazuju. Signali su bili tu, vrištali su, ali vojnik ne sluša želudac, on sluša zapovijed.

Spremio sam se. Polazak je bio predviđen iza ponoći. Duboki mrak je tada naš jedini saveznik, onaj crni plašt koji te skriva od snajpera i pogleda s druge strane livade. Čistio sam svoju "papovku". Gospode, ta puška je izgledala kao da je preživjela oba svjetska rata i nekoliko seljačkih buna usput. Truljava, drvena, stara stotinu godina... Gledao sam suborce kako duže "kalašnjikove", modernije igračke koje ulijevaju bar prividnu sigurnost, dok sam ja u rukama držao muzejski primjerak. Ali, hej, i muzejski primjerci ubijaju, zar ne?

U našoj satniji bilo je svega. Kao u nekom lošem filmu o neprilagođenima. Bilo je onih momaka koji bi srce izvadili i dali ga tebi ako treba, ljudi koji su ginuli za druge bez pitanja. Ali, bilo je i onih "umjetnika" koji su svaku krivinu hvatali kao da su na trkaćoj stazi. Nisu to bili dobrovoljci. To su bili ljudi koji su se morali odazvati na onih famoznih šest mjeseci mobilizacije. Jura i Gajo, moji mentori i zapovjednici, odmah su me uzeli pod svoje.

"Keka, pazi se njih," šapnuo mi je Jura jednom prilikom, pokazujući glavom prema petorici koji su stalno nešto petljali. "To su ti oni što će tebi kašljati u facu, samo da pomisliš da su na samrtnoj postelji, pa da ih poštediš straže. Gledaju samo kako da tebe okrive za svoje propuste."

Tajna iz šupe

Bili smo smješteni u jednoj seoskoj kući. Podrum je bio naš dom, naš bunker. Pored kuće je bilo sve ono što čini jedno pravo slavonsko gospodarstvo: štagalj, staja, šupa, pušnica. Ta dodatna zgrada bila je prilično velika, načeta granatama, ali još uvijek ponosno stajaše kao štit. Služila nam je kao "tampon zona" – stopala je metke i gelere koji bi inače završili u našim prozorima.

Budući da vode u kući nije bilo, nužda se obavljala "u prirodi", iza tih pomoćnih prostorija. WC u polju, pod zvijezdama, dok ti geleri zvižde iznad glave – romantično, zar ne?

Prolazio sam pored ostave za alat kad sam začuo šaputanje. Noć je bila bez oblaka, mjesec se baš onako bezobrazno ukazao, osvjetljavajući sve što ne bi trebalo biti viđeno. Oči su mi se već navikle na mrak. Vidio sam siluetu s cigaretom – onaj žar koji titra kao krijesnica u mraku. Vrata šupe bila su razvaljena od neke ranije eksplozije, taman toliko da provirim.

Prva misao? "Piju alkohol!" Prišuljao sam se, spreman da ih malo podbodeš, ali ono što sam vidio... to ni u najluđim snovima ne bi smislio.

Bila su to ona dvojica "muljatora" na koje su me Jura i Gajo upozorili. Sjedili su na nekim prevrnutim bačvama, bosi. Čizme i čarape bačene sa strane. U rukama su imali sol. Trljali su tu sol u svoja bosa stopala. Gledao sam i nisam vjerovao. Zatim je jedan izvadio nož. Ne da bi se borio, nego da bi lagano izrezuckao kožu oko palca, malog prsta i pete. Tek toliko da proviri meso, da se oguli zaštitni sloj. I onda – opet sol. Trljali su je u te ranice uz tiho psovanje i bolne grimase.

Ostao sam zaleđen. Zar je strah toliko velik? Zar je želja za bijegom s linije toliko jaka da ćeš sam sebe sakatiti, trljati sol u rane samo da ne bi morao stati na tu livadu u Ivanvcu? Bio sam zatečen ljudskom bijedom. Otišao sam dalje u polje, obavio što sam imao, i u povratku se namjerno zakašljao – onako glasno, vojnički. Utihnuli su istog trena. Samo sam prošao, ne okrenuvši se.

Tišina u podrumu

Ušao sam u podrum. Jura i Gajo su bili tamo, popravljali neku opremu. Gledao sam ih, a u grlu mi je stajala knedla velika kao slavonska gruda zemlje. Htio sam reći. Htio sam "otkucati" tu dvojicu bijednika. Ali riječi nisu izlazile. Bilo im je blizu pedeset godina. Tromi, načeti alkoholom, ljudi koji su samo htjeli preživjeti tih šest mjeseci i vratiti se u svoje tople krevete, daleko od rovova. Na neki perverzan način, razumio sam ih. Razumio sam njihov strah, ali sam mrzio njihovu metodu.

Dva sata prije polaska na položaj, evo njih dvojice. Šepaju kao da su prošli kroz minsko polje bosi. Stali su pred Juru i Gaju, lica iskrivljenih od "boli".

"Zapovjedniče, ne možemo," zacvilio je jedan. "Upalile se noge... čizme tijesne, hladnoća, hodanje... ne možemo se osloniti."

U to vrijeme, žuljevi i smrzotine bili su standardna oprema svakog vojnika. Svi smo krvarili u čizmama. Ali pravilo je bilo jasno: pokaži stopala. I pokazali su. Stopala su im bila užasna – crvena, upaljena, iziritirana tom nesretnom solju. Izgledalo je kao teška infekcija.

Jura i Gajo su samo slegnuli ramenima. Vidio sam im na licima da znaju, ili barem sumnjaju.

"A ništa," rekao je Jura hladno. "Vas dva opet pošteda. Deseti put u tri mjeseca."

Zatim se okrenuo prema meni. "Keka, ideš na istureni položaj sa mnom. Umjesto jednog od njih. Mislio sam te poštedjeti te pozicije, jer si novi, ali vidiš i sam... desetkovani smo."

"Nema problema, Jura," odrezao sam. Kratko i jasno. Nisam htio ni pogledati onu dvojicu dok su navlačili čarape preko svojih "ranjenatkih" stopala. Gadili su mi se, ne zato što su se bojali, nego zato što je zbog njihovog "manikiranja" netko drugi morao podmetnuti leđa.

Hod prema livadi

Dok smo se probijali kroz noć, šuljajući se uz zidove kuća prema tom famoznom rukavcu, mrak je bio rijedak da sam vidio Jurina leđa ispred sebe kao po danu. Srce mi je lupalo u ritmu mojih koraka.

"Jura," šapnuo sam dok smo na trenutak zastali u sjeni jedne srušene ograde. "Ona dva... je l' moguće da onako nastradaju noge? Mislim, ono je izgledalo gadno."

Jura se okrenuo, a u onom malo mjesečine vidio sam mu onaj cinični osmijeh čovjeka koji je vidio previše.

"Keka, ne seri," šapnuo je, ali u glasu mu nije bilo ljutnje, samo neka umorna pomirenost. "Vidio sam ih i ja. Išao sam pišat minutu prije tebe i vidio sam tebe kako ih gledaš. Sve mi je jasno."

Zastao sam, zatečen. "Pa zašto si ih pustio? Zašto im nisi j... mater?"

"Neka ih tamo u kući," rekao je Jura, stavljajući mi ruku na rame. "Vidi, Keka... ja sam sigurniji kad si ti pored mene. I Gajo isto. Sigurniji sam s tobom koji si 'zelen', ali si tu s nama, nego s dvojicom koji bi mi u prvoj kriznoj situaciji pucali u leđa ili pobjegli i ostavili nas same. Od njih ionako nema ništa. Samo se pletu pod nogama i kradu hranu. Bolje da su u podrumu nego da zbog njihove panike na livadi netko pogine. Još mjesec dana i skidaju ih. Nek idu kvragu."

Nastavili smo dalje. Ta livada, taj "brisani prostor", odjednom mi se nije činio tako strašnim. Shvatio sam jednu veliku istinu koju te ne uče u priručnicima: Rat ne mijenja ljude. Rat ih samo razogoli.

Ona dvojica su u sebi oduvijek imali tu sol. Samo im je trebala prilika da je utrljaju u vlastitu kožu. A mi? Mi smo hodali prema položaju gdje se jabuke gađaju rukom, sretni što barem znamo tko nam čuva leđa – pa makar to bila i stara, truljava "papovka" i jedan umorni zapovjednik koji više vjeruje mojim uplašenim očima nego njihovim "slanim" ranama.