Ratne kronike: Duge gaće i kortizol – Kako sam s 18 godina shvatio da rat nije videoigra (Poglavlje 30-)

 

Ratne kronike: Duge gaće i kortizol – Kako sam s 18 godina shvatio da rat nije videoigra

I eto me opet. Podrum „sigurne kuće“ u sredini Ivanovca. Ako pod pojmom „sigurna“ podrazumijevamo vlažnu rupu s plafonom koji se ljušti na tvoju glavu svaki put kad netko u blizini kihne ili, ne daj Bože, opali iz minobacača, onda je to bila prava utvrda. Unutra smo se nagurali kao sardine u konzervi kojoj je rok trajanja istekao još u bivšoj državi, ali s onim bizarnim, gotovo bolesnim osjećajem da smo konačno stigli kući. Ironično, zar ne? Dom ti postane mjesto gdje zidovi mirišu na ustajalu vlagu, tuđi znoj i miris starog oružja, a jedini pravi luksuz je to što ti krov trenutno ne prokišnjava od čelika.

Sinoć smo odradili tu famoznu primopredaju u kanalu. Naša prva isturena linija. To je ono mjesto gdje ti se čini da je neprijatelj toliko blizu da možeš čuti kako okreće stranicu novina, dok ti istovremeno mrzneš u blatu punih 24 sata, pitajući se koja je točno životna odluka dovela do toga da tvoja osamnaestogodišnja stražnjica sjedi u smrznutoj ilovači. Kad su suborci konačno izronili iz mraka da nas smijene, osjetio sam ono što narkomani valjda osjećaju kad dobiju fiks – čisto, nepatvoreno olakšanje koje ti prožme svaku stanicu. Ali, u ratu nema besplatnog ručka, pa ni besplatnog odlaska na spavanje bez malo kardio-vježbi pod stresom.

Čistina: Olimpijada straha

Trebalo je proći „čistinu“. Taj nesretni komad ledine između rova i prvih kuća u selu bio je moj osobni poligon za testiranje refleksa. Razmak između nas i onih „s druge strane“ bila je samo noć – mračna, gusta i neprozirna kao loš vojnički grah. Trčanje preko te čistine je poseban sport. To ti je kao da zaroniš u duboki bazen i roniš minutu bez daha; pluća ti gore, srce udara u rebra kao ludi bubnjar na teškim amfetaminima, a mozak ti vrišti: „Smanji se! Budi manji od trave!“ Svaki šušanj je bio metak, svaka sjena je bila cijev. Kad konačno dohvatim prvu kuću i osjetim ciglu pod rukom, to je onaj trenutak kad izroniš na površinu. Onaj prvi udisaj zraka ima okus pobjede nad vlastitom smrtnošću. A onda slijedi drugi zaron: šuljanje ulicom, stiskanje uz fasade koje su već odavno izgubile svoju estetsku vrijednost zahvaljujući gelerima, sve do našeg podrumskog dvorca.

Ritual pretvaranja u čovjeka

Tek kad sam se iskobeljao iz te teške, vlažne uniforme koja je težila kao da nosim cijeli Ivanovac na leđima, osjetio sam olakšanje. Skinuo sam se u ono veličanstveno vojničko zimsko rublje – onaj model „duge gaće s prorezom i majica dugih rukava“ u kojem nitko ne izgleda kao opasni ratnik, nego više kao pacijent koji je upravo pobjegao s odjela psihijatrije. Ali u tom trenutku, te duge gaće su bile skuplje od Armanijeva odijela.

Navukao sam svježe, debele vunene čarape – mali, topli komadić raja na zemlji – i uvukao se u vreću za spavanje. U tom trenutku, dok mi se tijelo topilo u vreći kao kocka maslaca na zaboravljenoj vrućoj tavi, prvi put sam postao svjestan kortizola. Nisam tada znao tu stručnu riječ; bio sam previše zauzet pokušajima da ne poginem, ali onaj čudni pritisak u potiljku koji te drži budnim kao da si popio pet litara najgore turske kave, počeo je popuštati. Osjetio sam kako mi se ramena spuštaju tri centimetra niže.

„Razboljet ću se gadno ako ovo potraje“, pomislio sam, buljeći u mračni strop podruma dok mi se iz usta još uvijek vidio lagani mraz. Bio sam klinac od 18 godina s mentalnim sklopom zlatne ribice koja je slučajno zalutala u bazen s gladnim piranama. Što ako rat bude ovakvim intenzitetom trajao godinama? Sjetio sam se djedovih priča o rovovima i onih članaka o vijetnamskom sindromu. „Rat ostaje u glavama ratnika kad dođu kući“, rekao je netko u nekom filmu, vjerojatno s cigaretom u kutu usana. Ja sam tada, u svojoj beskrajnoj aroganciji, mislio da sam imun. Mislio sam da je moja glava previše šuplja da bi u njoj išta ostalo trajno, pa čak i rat.

Prije nego što sam totalno potonuo, odradio sam svoj mali, mazohistički ritual higijene. Hladna voda na dlanove, pa po licu. Šok. Zatim brza akcija: prepone, pazuh i noge koje su mirisale na vlažni jarak. Taj dodatni udar hladnoće bio je kao elektrošok za sustav, ali nakon njega sam uletio u vreću i – ništa. Nisam se tresao kao prošli put. Tijelo mi je očito poslalo službeni dopis mozgu: „Slušaj, debilu, ovo je sad naš život. Adaptiraj se ili crkni.“ Adaptirao sam se.

Buđenje u stvarnost

Zaspao sam oko dva ujutro, uvjeren da sam zaslužio barem tjedan dana toplica. Činilo mi se da sam samo trepnuo, da je prošlo točno tri sekunde, kad osjetim nečiju tešku ruku na ramenu. „Keka, ajmo ustajanje! Kratko postrojavanje i radni zadaci za sljedećih 24 sata!“

Jura. Naravno, Jura. Čovjek koji je valjda rođen u čizmama, s uredno podmazanom puškom i popisom zadataka u ruci umjesto krunice. Ja sam ga gledao onim zamagljenim očima, naivno vjerujući da smo mi sad „slobodni“. Da ćemo sljedećih 24 sata provesti kao turisti na egzotičnom odmoru, samo s malo manje sunca i puno više vlage. Kako sam samo bio glup.

Previdio sam sitnu, zanemarivu činjenicu da je cijeli Ivanovac zapravo prva linija. Nema tu „iza“. Postojali su istureni rovovi, točke razgraničenja gdje se gledaš preko nišana, ali i ovo selo je bilo prva crta. Dobili smo 24 sata da pojedemo nešto što nije iz konzerve i da se malo zagrijemo, ali budnost je morala biti na nivou nindže na speedu. To nije bio Čepin, gdje si mogao odšetati do kafića i glumiti frajera. Ovdje si bio meta čim bi provirio kroz prozor.

Portret jednog balavca

Opet sam bio naivan, lakomislen i, iskreno, potpuno neprilagođen situaciji. Zrela odgovornost mi nikada nije bila jača strana; više sam bio sklon eksplozivnim reakcijama, nelogičnim potezima i incidentima koji bi svakog normalnog zapovjednika natjerali na prijevremenu mirovinu. Bio sam previše nezreo da shvatim da rat nije samo „malo opasnije kampiranje“. Meni je sve to još uvijek izgledalo kao neka uvrnuta videoigrica. Ma neće ništa biti. Sve je ok. Malo ćemo se sprdati i idemo kući.

Zadaci su nam bili „vrhunski“:

• Straža u polju: Po dvojica, dva sata u rovu iza kuće. Čisto da ne zaboraviš miris zemlje.

• Higijena kuće: Jer su se bakterije i gljivice razmnožavale brže od neprijateljskih planova. Čišćenje je bilo obavezno da ne pocrkamo od neke kuge prije nego nas geler dobije.

• Logistika i preživljavanje: Priprema ručka i smišljanje načina kako obavljati osnovne ljudske potrebe uz što manje rizika da postaneš rupa u statistici.

Pokušavao sam shvatiti red, ali moj mozak je stalno tražio prečace. Gledajući te druge dečke, shvatio sam koliko sam zapravo „puknut“. Većina ih je odradila tih dvanaest mjeseci redovne vojske u JNA, protiv koje se sada i borimo. Imali su onaj mirnodopski dril, naučili su taktiku, naučili su kako biti dio stroja. Ja? Ja sam došao ravno iz srednjoškolske klupe, preskočio sve upute za upotrebu i bacio se ravno u vatru. Nisam imao pojma o vojnoj taktici, a još manje o tome kako se odgovoran vojnik ponaša.

Bio sam hodajući kaos koji je u svakoj tragičnoj situaciji tražio materijal za vic. Dok su drugi ozbiljno analizirali smjer vjetra i mogući napad, ja sam razmišljao o tome kako mi ove duge gaće čudno stoje na listovima. Bio sam totalni autsajder u vlastitoj uniformi, naivan do boli, ali s nekim čudnim osjećajem da sam baš tu gdje trebam biti – čak i ako nisam imao pojma što zapravo radim.