Sunce u dvorištu bazilike: Susret sa sobom i Bogom u trenutku koji ne prolazi
Nedjelja je, siječanj 2026. godine. Zagreb je okovan mrazom, a zrak je onaj oštri, zimski, koji vas presiječe čim izađete na ulicu. U Palmotićevoj, tamo gdje ranjena Bazilika Srca Isusova još uvijek čeka svoje potpuno ozdravljenje pod skelama, život se preselio u dvorište. Skromni montažni prostor postao je utočište, ali mene je tog jutra nešto vuklo van, pod vedro nebo.
Iako je temperatura ispod ništice, sunce je granulo snagom koja prkosi kalendaru. Odlučio sam ostati u dvorištu, na tom tankom pravokutniku svjetlosti koji je obasjao hladni beton. Nisam bio sam. Oko mene nemirna djeca, rumeni obrazi i roditelji koji ih pokušavaju obuzdati. A tu sam i ja – čovjek u zrelim godinama, s dijagnozom ADHD-a u nogama i neprestanim rojem misli u glavi.
Borba s mirom i bijeg iz klupa
Za nekoga je sveta misa trenutak nepomičnosti, za mene je ona oduvijek bila poligon tihe borbe. Još od djetinjstva, školska klupa mi je bila najstroža kazna, a učionica tamnica iz koje sam jedva čekao istrčati na svježi zrak. Taj prvi udisaj slobode nakon sata fizike ili matematike bio je moj "ah" – trenutak povratka u život.
I danas, dok svećenik govori, moje misli bježe. Često to ispovijedam, taj svoj nemir, tu nesposobnost da budem "uzoran" vjernik koji mirno sjedi u prvoj klupi. No, dok sam stajao tamo na suncu, cupkajući i šećući tih dvadesetak metara lijevo-desno jer mjesta za sjedenje više nije bilo, dogodilo se nešto čudesno. Sunce mi je tuklo u lice, toplina se širila kožom, a ja sam se, jasnije nego ikad, teleportirao u prošlost.
Teleportacija u Našice: Sanjke, znoj i prisutnost
Odjednom nisam bio u Zagrebu 2026. Bio sam u sedmom razredu, u svojim rodnim Našicama. Osjetio sam onaj isti rezak zrak koji ledi nosnice i vidio našu utabanu snježnu stazu na brdu iza kuća. Adrenalin, dopamin, serotonin – sve je ponovno procvjetalo u meni. Sjećam se tog osjećaja: sanjke su brze, ja sam utopljen, prijatelji su oko mene, a škola je miljama daleko.
Tada sam živio u trenutku. Mašta nije bila bijeg od stvarnosti, nego njezino ostvarenje. Shvatio sam, stojeći u dvorištu bazilike, da je Bog bio sa mnom i tada na tom brdu, dok nisam znao ni jednu molitvu i dok još nisam nosio terete grijeha i bolesti. Bog nije bio u formi, bio je u prisutnosti.
"Ne brinite se, dakle, za sutra; jer će se sutrašnji dan brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." (Matej 6,34)
Ovaj biblijski redak često zvuči kao daleka utjeha, ali pod tim zimskim suncem postao je moja jedina istina.
Točka bezvremena: Između straha i palačinki
Moja je stvarnost danas teška. Bolest je tu, stvarna i gruba. Ona donosi tjeskobu: Što će biti sutra? Hoću li moći hodati? Hoću li ovisiti o drugima? To su oštri rubovi svijeta koji me svakodnevno ranjavaju. No, u tom trenutku na misi, dok je župnik prolazio pored nas "sunčača" i uz osmijeh dobacio: "Sunčate se, neka, ali tu ste gdje treba biti", strah je ispario.
Moje su misli bile na sanjkalištu, ali moje je srce bilo potpuno prisutno pred Isusom. Prošlost se povezala sa sadašnjošću kako bi mi šapnula da ne brinem za budućnost. Taj miris dima iz dimnjaka, hihot djece i zamišljeni miris majčinih palačinki na stolu – to je za mene Bog. Ne senzacija, ne grmljavina s neba, nego taj topli zagrljaj majčine utrobe usred hladne zime.
Zaključak
Otišao sam kući s mise puniji nego ikad. Nisam sjedio u klupi, hodao sam tamo-amo, grijao lice i dopustio mislima da lutaju po snijegu moga djetinjstva. I znate što? Čuo sam svaku riječ propovijedi. Upio sam svaku molitvu.
Shvatio sam da Bog ne traži od mene kiparsku nepomičnost, nego moju autentičnu prisutnost. Ja sam taj – nemiran, bolestan, zabrinut, ali okupan Njegovim suncem. U toj točki gdje se spajaju zima i toplina, bol i sjećanje, ja sam pronašao svoj mir. I to je sasvim dovoljno za danas.
Primjedbe
Objavi komentar