Redateljski "Sveti gral"- Zašto nam filmove o krunici uvijek snimaju isti ljudi?
Nedavno se u mojim digitalnim krugovima zakotrljala vijest o novom projektu posvećenom kršćanstvu u Hrvata. Inicijatorica je žena iz crkvenih redova, puna entuzijazma, čista srca i plemenite namjere. No, čim je spomenuto ime koje se "podrazumijeva" za takve teme – Jakov Sedlar – u meni se javio onaj dobro poznati oprez.
Kad redatelj postane veći od filma (i zašto je to opasno)
Da se odmah razumijemo: Jakova cijenim. Čovjek mi može biti otac, ima životno iskustvo i neosporan profesionalni put. Ali kao hrvatski branitelj koji je s 18 godina, 1991., dragovoljno uzeo pušku u ruke, imam pravo na jednu vrstu budnosti. Moja startna pozicija nije 1941. niti 1945. Za te godine pitam svoje djedove – jednog partizana, drugog domobrana – i neka oni svjedoče svojoj povijesti. Moja povijest je stvaranje moderne Hrvatske, a temelji te države su kršćanstvo i Domovinski rat.
Upravo zato me brine taj "odabir na prvu loptu". Kad god se radi film o našim svetinjama, prst automatski pokazuje na Sedlara (ili donedavno Vrdoljaka). Problem je u tome što je Jakov, dijelom i svojom krivnjom, postao "nepoželjan redatelj" sklon fundamentalizmu. U današnjoj Hrvatskoj, gdje se "mladi izdanci" skrivenih komunista natječu tko će više popljuvati domoljublje, Sedlar im dođe kao naručen. On im je savršena meta preko koje se obračunavaju s desnicom – i onom ispravnom i onom devijantnom.
Gorki primjer toga je film o mom poznaniku Marijanu Gubini i njegovoj potresnoj knjizi 260 dana. Ta se priča vrti od 2011., a hype oko filma je trajao prekratko i ostao na margini medija. Zašto? Isključivo zbog stigme redatelja. Žao mi je Marijana; njegova je sudbina ostala zatočena u sjeni lika i djela Jakova Sedlara. Umjesto da svijet plače nad sudbinom logoraša, mediji seciraju redatelja. Ja si to, kao autor, nikada ne bih dopustio.
Između svetinje i samostrela – Zašto si sami pucamo u nogu?
Priznajem, Sedlar popunjava povijesne rupe koje nitko drugi ne smije ili ne želi taknuti. On nas međunarodno promovira i na tome mu, u teoriji, hvala. No, moramo biti pošteni i pogledati nepobitne činjenice. Jakov ima tri ključna problema koja umjetnost, a bome ni moderna publika, teško praštaju:
Stigma isključivosti: On je postao sinonim za radikalizam, što automatski podiže zidove kod "neutralne" publike.
Tehnička umornost: U ovim godinama mu se potkradaju pogreške u kadriranju i naraciji koje kvare umjetnički dojam.
Nadmenost nastupa: Taj "faca" stav iz 90-ih, kad je vodio HNK i bio odlikovan kao da je osobno zapovijedao Olujom, stvorio mu je oklop kroz koji ne prolazi kritika.
Tu dolazimo do onoga što me najviše boli kao branitelja i vjernika. Kod ljudi poput Sedlara i Bujanca vidljiv je isti obrazac: njihova je namjera u startu možda poštena i plemenita, ali je realizacija toliko traljava i agresivna da postignu kontraefekt. Umjesto da privuku ljude istini, oni stvaraju još dublji jaz i osudu u javnosti. Zbog takvog nastupa, prosječan promatrač dobiva dojam da su domoljubi isključivi ljudi s kojima nema dijaloga.
Javni prostor nije nogometno igralište. Na tribinama je dopušteno psovati, urlati i ispucati frustracije – to je ventil. Ali snimanje filma o Crkvi ili državi nije ispucavanje u gomili; to je kirurški zahvat na nacionalnom biću. Mi kao da sami sebi pucamo u nogu jer ne razumijemo da društvene mreže i mediji zahtijevaju moderan nastup i paze na detalje. U ovom poslu nije bitna osobina redatelja, nego proizvod koji mora biti isturen naprijed, čist i neupitan.
Postoji i ta neobična ironija: obojica su izrazito glasni domoljubi, a ni jedan nije bio u Domovinskom ratu. Sedlar je snimao i vodio HNK, Bujanec je bio u stranačkoj mladeži, HOS-u ali u Zagrebu. Kao netko tko je s 18 godina osjetio blato rova, kažem: ako želiš biti tako ekstreman po pitanju rata, onda si barem trebao osjetiti težinu puške na ramenu. Ovako ispada da se obrana Domovinskog rata koristi kao štit i platforma za rehabilitaciju NDH. To je medvjeđa usluga Hrvatskoj ljevici.
Zar doista nema nikog drugog? Zar moramo biti laici koji silom guraju jednog čovjeka samo da se film uopće snimi? Ja sam za to da se radije ne snimi, nego da se snimi loše. Hollywood takve ljude "zakopava" preko noći zbog jednog trača, a mi im povjeravamo najosjetljivije projekte.
Imamo mi i druge, tihe profesionalce. Uzmite primjer Nevena Hitreca. Čovjek snima hitove poput Dnevnika Pauline B., a za njega kao osobu jedva znate – znate samo njegov vrhunski rad. On i otac mu Hrvoje bili su u ratu, ali to ne koriste kao batinu za mlaćenje neistomišljenika. Zašto se takvim ljudima ne daju ovi projekti? Njihov bi pristup bio umjereniji, bliži "zapadu", baš onako kako je Jakovljev sin Dominik uspio unijeti svježinu u njihove zajedničke radove.
Zaključak je jasan: ako Sedlar i mora raditi ovaj film, uz njega pod hitno mora biti savjetnik koji će ga vraćati u fokus i lupati po prstima na svaki pokušaj nadmenosti ili falsifikata. Tek tada film može postati ono što mu je bila prvotna namjera. Ne trebaju nam novi ideološki rovovi, nego film zbog kojeg ćemo se svi, i nakon čitanja ovog teksta, osjećati dobro i ponosno.
Primjedbe
Objavi komentar