Ratne kronike: Ples kornjača pod umjetnim suncem (Poglavlje 27.)

 

Ratne kronike: Ples kornjača pod umjetnim suncem

Kažu da se u ratu čovjek osjeća kao heroj. Lažu. U ratu se čovjek najčešće osjeća kao prekuhani njok.

Padala je ona sitna, dosadna slavonska zimska kiša. Nije to bio pljusak koji te opere, nego neka podmukla vlaga koja se uvlači u pore i misli. Kretali smo se u onim prevelikim vojnim kabanicama, pod kojima smo skrivali i puške i rance, pa smo u mraku izgledali kao pleme mutiranih hobita koji su umjesto u Međuzemlje zalutali u kaljužu istočne Slavonije. Dvadeset kilograma opreme na leđima radilo je svoje; svaki korak bio je borba s gravitacijom i ljepljivim blatom koje je usisavalo čizme uz onaj karakteristični zvuk šljap, kao da nam se sama zemlja izruguje.

Povremeno bi netko elegantno sjeo u to blato. Bez vriska, bez drame. Samo tiho, rezignirano "mrmljanje u bradu" koje je sadržavalo više psovki nego cijeli rječnik stranih riječi.

"Gdje je sad Zagor Te-Nay kad ga trebaš?" pomislio sam, osjećajući u ustima još uvijek onaj nadrealni okus večere koja je imala aromu papira iz stripa. Valjda je to bio standard za nas dragovoljce – hrana koja te priprema na to da postaneš crtani lik.

Nismo išli uobičajenim putem desno od crkve u Ivanovcu. Ovaj put su nas poveli glavnom cestom prema Divošu. Uz rubove kuća, tiho, kao da se ispričavamo što postojimo. Ispred nas, na samom izlazu iz sela, nadvijao se bedem od vreća pijeska, visok nekoliko metara. U mraku je izgledao kao zid neke drevne utvrde, jedina stvar koja nas dijeli od pogleda onih „s druge strane“.

Koreografija za kornjače i gnjurce 

Nebo je bilo živo. Svako malo, rafal svjetlećih metaka prošarao bi crnilo poput nekog poremećenog vatrometa, a svakih petnaest minuta upalila bi se signalna raketa. Ironično, kiša nam je bila jedini saveznik. Postoji to nepisano pravilo: kad sipi, detonatori na granatama znaju biti ćudljivi, pa artiljerija miruje. Sigurnost ti pruža nešto što te istovremeno čini mokrim do kosti. Život je pun takvih sitnih cinizama.

"Sad trk!" šapnuo je suborac ispred mene kad smo stigli do jednog dvorišta. "Brisani prostor. Uzvisina. Stotinu metara do kanala, tamo stajemo."

I potrčao je. Ali kako! Savijena koljena, čudan polučučanj, amortizacija buke – izgledao je kao mješavina ninja ratnika i pretilog patuljka. Nisam si mogao pomoći. Usred te zone smrti, uhvatio me moj vjerni suputnik – histerični smijeh.

„Smijeh je vrag koji tjera strah, ili je strah vrag koji priziva smijeh?“ – ne znam tko je to rekao, ali u tom trenutku, mi smo bili Snjeguljičinih sedam patuljaka na teškim drogama, jurcajući bezglavo preko livade.

Besplatne ulaznice za neprijateljski teatar 

I onda, naravno, BUM.

Nije bila granata. Bila je signalna raketa. Neprijateljska.

Nebo se rastvorilo. Odjednom je postalo narančasto i bijelo, jasnije nego u podne. Našli smo se nasred brisanog prostora, osvijetljeni kao na kazališnoj pozornici, a mi – glavni glumci u tragediji koja samo što nije počela.

U tom trenutku, moj mozak je odlučio otići na pauzu za kavu. Paraliza. Jedna sekunda koja traje kao vječnost. Što sad? Trčati kao zec ili postati dio pejzaža u blatu? Nitko me u od suboraca nije učio kako se ponašati kad postaneš živa meta pod umjetnim suncem. Tako mi i treba kada se guram u taj rat, pa sve napreskokce lovim putem.

Pzzza, pzzza, pzzza.

Tri metka. Snajper. Proletjeli su nekih pet metara ispred mene, zvučeći kao gnjevni stršljeni. Ta jeka metka ima specifičan zvuk – to je zvuk nečije namjere da te izbriše iz registra živih.

Bacio sam se u blato. Moja kabanica i ranac su se pobrinuli da to ne bude nimalo graciozno. Ležao sam tamo s licem u mulju, ustima razvučenim u neki fiksni, adrenalinski kez. "Okreni se na leđa, budalo," pomislio sam, "bar ćeš vidjeti što te ubilo."

Pokušao sam se zarolati. Znate li kako izgleda kornjača kad je okrenete na oklop? E, to sam bio ja. Ranac me držao fiksiranim. Koprcao sam se u toj kaljuži, psujući i opremu i rat i vlastitu nespretnost, sve dok se raketa napokon nije ugasila.

Mrak je ponovno postao moj najbolji prijatelj. Trznuo sam se, pokušao ustati, ali ranac me opet povukao nazad. Pljus! Još jedna tura blata za lice. Tek iz drugog pokušaja, bočno, uspio sam se odlijepiti od slavonske crnice i potrčati onih zadnjih dvadeset metara do kanala.

Uletio sam u zaklon kao strijela i zabio se u leđa suborca ispred sebe. On je poslužio kao amortizer, a sekundu kasnije, još trojica su se naslagala na mene. Bili smo kao srušene domino pločice u maslinasto-zelenim kabanicama.

"Lagano i tiho," šapnuo je Jura, dok smo hvatali zrak.

Ležao sam tamo, osjećajući kako mi srce udara u rebrima kao zarobljena ptica. U tih nekoliko minuta, naučio sam više nego u dvanaest godina škole. Naučio sam da sekunda neodlučnosti košta glave. Naučio sam da herojstvo nije odsustvo straha, nego sposobnost da se smiješ vlastitoj kornjači na leđima dok snajperisti vježbaju gađanje na tebi.

Kako kaže stara pjesma: „Mladost je prebrza, a smrt prespora.“

Ili je obrnuto? U kanalu, dok se cijediš od kiše i blata, to uopće nije važno. Važno je samo da si još uvijek tu, dovoljno ludo hrabar i dovoljno sretno nespretan da dočekaš iduće svitanje.

Ležali smo tako naslagani jedni na druge, isprepletenih nogu i pušaka, dok nam se disanje polako sinkroniziralo s tišinom noći. Adrenalin se polako povlačio, ostavljajući za sobom onaj tupi okus metala u ustima.

— Jesu nas vidjeli? — ispalio sam poluglasno, više za sebe, dok mi se blato sušilo na obrazu. — Mislim, ona raketa... onaj snajper... Jesu nas stvarno nanšanili ili su gađali onako, reda radi?

Znao sam matematičku stranu priče. Bili su svega par stotina metara dalje. Da je netko doista odlučio da ja te večeri prestanem biti osamnaestogodišnjak i postanem statistika u crnoj kronici, ne bih sada razmišljao o okusu Zagorovog stripa. Bio bih rupa u blatu.

— Pucali su jer im se pucalo — procijedi netko iz mraka pored mene, glasom koji je zvučao starije od svih nas zajedno. — Čista dosada, mali. Vidjeli su sjene, pa odlučili malo protegnuti prste. Omaklo im se.

Ta spoznaja me pogodila jače od onog snajperskog metka. Postoji nešto duboko uvredljivo u tome da tvoj život visi o niti nečije dokolice. Nije to bio dvoboj titana, nije to bila epska bitka iz knjiga; bila je to samo partija ruskog ruleta u kojoj je netko drugi vrtio bubanj jer mu je bilo dosadno dok čeka da kiša stane.

Kako te život brzo uči. U sekundi prođeš ili padneš na ispitu hrabrosti, a da zapravo i ne znaš tko ti je bio ispitivač. Refleks, iskustvo, ona luda sreća koja prati pijance i budale – sve ti to treba u istom trenu. To je ta tanka linija koja dijeli pravog vojnika od onih manekena u uniformama što se šepure po pozadini. To je razlika između heroja i onih „mudrijaša“ koji rat gledaju na televiziji, dok mi ovdje, u kanalu, učimo da je preživljavanje ponekad samo pitanje nečijeg lijenog kažiprsta.

„Svijet je pozornica na kojoj svatko igra svoju ulogu“, napisao je davno Shakespeare. Zaboravio je samo dodati da su u našem komadu reflektori zapravo signalne rakete, a aplauz su rafali koji ti zvižde oko ušiju.

— Pokret — zapovjedi Jura tiho.

Ustao sam, ovaj put opreznije, bočno, pazeći na težište ranca. Još dvjesto metara do položaja. Bili smo u zaklonu, ali miris onih „stršljena“ još je uvijek titrao u zraku. Kako prokleto brzo odrasteš kad shvatiš da si nečija meta iz razonode.