Ratne kronike: Kako me snajperist u Ivanovcu proglasio odraslim (Poglavlje 28.)

 

Ratne kronike: Kako me snajperist u Ivanovcu proglasio odraslim

Zip-zip.

Dva komada vrućeg olova zabila su se u blato točno pet centimetara od desnog koljena. I isto toliko razmaknuti jedan od drugog. Pedantno, gotovo štreberski. Gledao sam u te dvije rupice u vlažnoj zemlji, male crne tunele iz kojih se još pušilo, kao da su vrata za neki drugi, topliji svijet. To su bila dva metka namijenjena meni. Ne nekom apstraktnom neprijatelju, nego meni, dečku koji je još do jučer razmišljao o izlascima, a ne o balistici.

"Dolje glavu, zelenbaću! Još niže ako ti je mila!"

To je bio Zdravko. Moj zapovjednik satnije. Čovjek je bio u obilasku položaja i imao je tu nevjerojatnu sreću da baš pred njim odlučim testirati zakone vjerojatnosti.

"Tu je već mjesec dana", nastavio je Zdravko, dok mi je dlanom pritiskao rame dublje u mulj. Glas mu je sad bio mirniji, gotovo pedagoški, kao da mi objašnjava kako se sadi krumpir, a ne kako izbjeći da ti netko prospe mozak. "Gnjavi, zuji oko ušiju, puca po svemu što strši. Sreća, još nikog nije pogodio, ali nam kvari prosjek spavanja."

Viknuo je onaj prvi put jer se prepao. Bio je to onaj instinktivni, očinski krik kad vidiš dijete da trči prema cesti. Zdravko je bio iz Našičkog Markovca, mjesta gdje ljudi ne troše puno riječi, ali imaju čvrst stisak ruke. Nevjerojatno je to s ratom. Kirurškom preciznošću izvlači lidere iz onih tihih ljudi koje u civilstvu jedva primijetiš. Dok su razni mamin sinovi po vojarnama glumili vojnike pritišćući prekidače na portama – jer su, eto, previše važni za faks ili previše krhki za blato – ljudi poput Zdravka, Jure i Gaje su jednostavno zaključali svoje kuće i uzeli puške.

To su bili ljudi težačkog života. Njima nije bilo strano rušiti stabla za ogrjev dok ti sjekira žulja dlanove, saditi voće na suncu koje prži mozak ili tjerati stoku po kiši koja ne prestaje danima. Oni znaju biti gladni čitav dan i ne raditi dramu oko toga. Takvom čovjeku rat dođe kao samo još jedan naporan, prljav posao koji se mora odraditi. Bez filozofije. Bez suvišnih pridjeva.

Zdravko je reagirao sekundu prije nego što su se oni metci zabili u blato. On ne čuje samo pucanj, on osjeća promjenu u zraku. Ja sam, s druge strane, bio klinac na ubrzanom faksu preživljavanja. Razlika je u tome što na pravom faksu, kad padneš ispit, možeš otići kući uplakan. Ovdje suze nemaju vremena ni poteći, a ti si već u statistici.

Kiša je sipila kao neka dosadna, vlažna maglica. Kabanice su nam bile teške, krute i ograničavale su nam pokrete, pretvarajući nas u nespretne gumene lutke. Naš "dom" bio je duboki kanal koji je priroda sama iskopala davno zaboravljenim potokom. Sad je taj kanal bio naša žila kucavica, zaklon koji je čuvao Ivanovac od onih s druge strane.

Stigli smo sinoć pod okriljem mraka. Bilo je tiho, ako zanemarite šum kiše koja je, srećom, bila previše gusta za granatiranje, ali idealna za paranoju od pješačkog napada. Naše zapovjedništvo je napokon shvatilo da jurišanje nema smisla – oni su se utaborili, imali su više željeza i više ljudi. Fokus je bio jednostavan: ukopaj se i budi dio pejzaža.

Male lokvice vode slijevale su se niz stijenke kanala, ali moji su suborci, ti tihi inženjeri blata, već ranije iskopali drenažu unutar rova. Voda je otjecala pored nas dok smo se mi stiskali u improviziranom bunkeru od debala i vreća pijeska. Unutra je bilo mjesta za četvoricu sretnika, dok smo nas šestorica stalno kružili na straži.

Čitavu noć sam proveo naslonjen na rub kanala, zureći u mrak dok mi se visoka, žuta trava plela pred očima. Snajperist je negdje tamo, na povišenom, strpljivo čekao. Nisi znao kada spava, kada pije kavu, a kada mu se tvoj profil pojavi u optici. Sinoć su me upozorili na njega, ali ja sam to uzeo onako usput, figurativno. Svi uvijek sve preuveličavaju u ratnim pričama, mislio sam.

Dok nisam vidio one dvije rupe u blatu.

Okej, ovo je bilo osobno. Taj tip je stvarno ciljao moju glavu. Ostatak dana, na tom komadiću od dva metra koji je bio izložen njegovu pogledu, odlučio sam postati glista. Puzanje je postalo moja primarna vještina. Plan za sljedeća 24 sata: biti što manje primjetan, netalasan i čekaš smjenu kao spasenje.

Tako to ide.