Ratne kronike: Gastronomija očaja uz recept "Tisuću mu bubnjeva"
Lekcije iz preživljavanja
Moja baka je bila žena koja je vjerovala da se karakter muškarca ne kali samo u kovačnici, već i za štednjakom. "Slušaj ti mene," govorila bi dok je vješto, gotovo kirurški, odvajala meso od kosti, "svaka budala zna opaliti šamar, ali samo poseban čovjek zna napraviti ručak iz ničega. Ako znaš kuhati, sinko, nikada nećeš biti samo broj. Čak i ako si prosječan u svemu ostalom, s kuhačom u ruci postaješ čarobnjak."
Baka je bila u pravu, mada sumnjam da je pod "kuhanjem iz ničega" podrazumijevala improviziranu kuhinju u vlažnom podrumu kuće u Ivanovcu, dok vani nebo paraju čelične kiše. Kako je jednom rekao George Bernard Shaw: "Nema iskrenije ljubavi od ljubavi prema jelu." U ratu ta rečenica zvuči manje kao romantični citat, a više kao dijagnoza kolektivnog ludila.
Zec i pernata sudbina
Sjedio sam u tom podrumu, boreći se s vlastitom glavom. Moja samoprozvana ADHD dijagnoza u uvjetima rata pretvara se u poseban krug pakla; mirno sjedenje je teži zadatak od držanja straže. Okolo su ležali moji suborci – polusjene – neki su hvatali mrvice sna, drugi su kartali kao da ulažu zlatne poluge, a ne sitne bezvrijedne kovanice. Struje, naravno, nije bilo. Svijeće su treperile, bacajući sablasne sjene po policama s onih stotinjak stripova koji su nam bili jedini prozor u svijet gdje dobro uvijek pobjeđuje, a junaci nikad ne moraju čistiti pušku.
A onda se na vratima pojavio on. Zec. Čovjek je bio planina. Preko metar i devedeset sirove snage iz Josipovca. Čovjek koji je "šarac" nosio kao da je dječja igračaka, a ne smrtonosna skalamerija. Ušao je noseći četiri zaklane kokoši, očerupane i jadne, onako kako su izgledali i naši životi u tom trenutku. Nisam znao kako se zove, osim da mu je nadimak "Zec".
"Mali Kariću, novajlijo!" zaurlao je, a podrum se zatresao više nego od obližnje granate. "Čuo sam da te baka učila zanatu. Večeras si moj sous-chef. Za nagradu dobivaš organe – bubrezi, jetrica, srce. Prava gozba za mladog lava!"
Te jadne životinje... bezglavo su trčale selom dok su ljudi bježali spašavajući živu glavu. Ostale su prepuštene sudbini, čekajući ili geler ili Zeca. Izabrao ih je on. Bio je to čin milosrđa, na neki morbidan, vojnički način.
Miris doma u paklu
Dodatno smo naložili drvenu peć da bude spremna za kuhanje. Postavio sam ogromni lonac, nabacao ono malo jadnog povrća što smo iščupali iz napuštenih smočnica i počeo trančirati meso. Postoji nešto hipnotički smirujuće u rezanju piletine dok se vani ruši svijet. Osjećao sam se korisnim. Bio sam više od pukog vojnika koji čeka mrak da ode u rov; bio sam hranitelj i branitelj.
Miris se počeo širiti podrumom. Bila je to magija. Ljudi su se počeli buditi, primicati peći, netko je pojačao radio. Atmosfera je postala gotovo slavljenička. Smijeh je postajao glasniji, a hladnoća rova koja nas je čekala za deset sati činila se kilometrima daleko. Bili smo zbijeni, rame uz rame, željni te tekuće utjehe
Upravo tada, usred opće euforije, sudbina je pokazala svoj ironični smisao za humor. U žaru prepričavanja neke masne šale, netko je laktom zakačio policu iznad peći. Gotovo elegantno, dva su stripa skliznula i potonula ravno u lonac. Obasjani tek prigušenim svjetlom svijeća, nismo ni slutili da nam večera upravo postaje bogatija za pokoji list šund-literature. Ti stripovi, spašeni iz praznih kuća da nam krate odmor, stajali su na toplom iznad peći, tik uz stol koji je služio kao naše glavno čitalište.
Duh mitskog junaka
"Kariću, što ti je ovo? Neki novi mlinci?" povikao je jedan, izvlačeći žlicom nešto što je izgledalo kao sivi, raskuhani kupus. "Meni ovaj tvoj kupus ima okus po tinti," dodao je drugi, sumnjičavo gledajući u tanjur.
Zgrabio sam kuhaču i zagrabio duboko. Na površinu sam izvukao dokazni materijal: poluraspadnute korice Zagora. Epizoda: "Zagor protiv barona". Jasno se vidio Čiko kako urla svoje legendarne riječi: "Tisuću mu bubnjeva!"
Tišina je trajala točno tri sekunde. A onda je uslijedila eksplozija. Ne granate, nego onog najčišćeg, histeričnog ljudskog smijeha koji se javlja samo kad si jednom nogom u grobu, a drugom u komediji apsurda.
"Kariću, ti si genije!" vrištao je Zec, držeći se za trbuh dok su mu suze tekle niz neobrijano lice. "Uvalio si nam Duha sa sjekirom u juhu! Srami se, baka bi te se odrekla!"
Nitko nije prestao jesti. Naprotiv. Srkali smo tu juhu s okusom papira i piletine kao da je poslužena u najboljem pariškom restoranu. Celuloza je samo davala "tijelo" juhi, a Zagor nam je, ironično, pružio više snage u loncu nego na polici. Svi su znali kako su stripovi slučajno završili u loncu. Bilo je očito kada je polica sa stripovima bila iznad peći.
Ljudi od krvi, mesa i papira
Te noći, dok smo se spremali za polazak na prvu liniju, u hladnoću i neizvjesnost, trbusi su nam bili puni, a duše neobično lagane. Ta juha nije bila samo obrok; bila je čin pobune protiv besmisla.
Kao što je Oscar Wilde jednom napisao: "Svi smo mi u jarku, ali neki od nas gledaju u zvijezde." Mi nismo gledali u zvijezde – mi smo jeli svoje heroje iz djetinjstva. I bili smo sretni. Jer u tom vlažnom podrumu, uz miris kuhane piletine i raskuhanog stripa, nismo bili samo vojnici. Bili smo ljudi koji se znaju smijati vlastitoj bijedi. A to je, vjerujte mi, jedina vještina preživljavanja koja je uistinu bitna.
Hvala ti, Zagore. Juha je bila izvrsna.
Primjedbe
Objavi komentar