Kronike "Tamne sobe": Kako sam zabunom napisao roman za plesni podij
Kažu da je "manje zapravo više", ali ja taj dopis očito nisam dobio.
Upravo sam završio svoju novu house stvar, "Feliks - Dark Room", i tek kad sam bacio pogled na količinu teksta, shvatio sam da nisam napisao pjesmu, nego Shakespeareovu tragediju u tri čina. Toliko me ponijelo to da priča ima "glavu i rep" da sam potpuno smetnuo s uma da bi ljudi uz ovo trebali, jel', plesati – a ne sjediti u knjižnici s naočalama za čitanje.
Sjetim se riječi mog frenda Jamesa, glazbenika koji je prošao sve i svašta u elektronici. Uvijek mi je govorio: "Samo vibe, brate. Ne natrpavaj. Pusti stvar da diše!"
Ali ne. Ja sam morao biti Hemingway. Udri po ljubavi, udri po dubini, dok je realnost house trake puno prizemnija: nitko na krcatom, znojavom podiju ne analizira moje metafore dok je stiješnjen između tuđeg ramena i nekog lika koji mu urla na uho: "TKO ZAVRTI SLJEDEĆU RUNDU?!"
Lekcija iz LA-a: Umjetnost protiv pretjerivanja
Imam prijatelja u LA-u koji je to naučio na teži način. Čovjek je tjednima snimao spot, potrošio brdo love i živaca jer je htio ugurati cijelu filmsku radnju u tri minute glazbe. Dosnimavaj, reži, montiraj, vrti tamo, vrti onamo... na kraju je ispao iscrpljen, a rezultat? Ćorak. Dok nije sam napravio "hype", publika jedva da je trepnula.
Sjetim se tada onog brutalnog pravila iz studija: "Sht In, Sht Out!" Ako pjesma nema tu iskru, ako ti je karizma ravna amebi ili ako siluješ prostor pred kamerom – ništa te ne spašava. Video ne prašta, a ton još manje. Sve se to vidi.
Zašto "Dark Room"?
E, tu dolazi onaj najsmješniji dio. Pjesma se zove "Dark Room", a tekst nema apsolutno nikakve veze s nikakvom mračnom sobom. Nema sjena, nema mraka, nema ničeg mističnog.
Naslov je ostao jer sam ja, kao pravi fanatik, satima i danima sjedio u svojoj stvarnoj mračnoj sobi, pogrbljen nad klavijaturom kao ludi znanstvenik, vrteći note i tekstove dok mi mozak nije proključao. "Dark Room" je zapravo suvenir moje izolacije.
Meni su ovi moji kućni uradci, i audio i video, svojevrsna terapija. To je ono što radim kad ne ide bolje, pa se tješim stvaranjem nečeg svog, pa makar to bila i house stvar s previše teksta.
"Tajna toga kako biti dosadan jest u tome da ispričaš baš sve." — Voltaire
Izgleda da bi Voltaire mrzio moju prvu verziju teksta.
Dakle, evo je: Dark Room. Malo je preopširna, video je koštao točno nula eura i nastala je iz blage egzistencijalne krize. Ali hej, barem je iskrena.
Poslušajte stvar i javite mi jeste li pohvatali radnju – ili me jednostavno ignorirajte i ulovite vibe.
Primjedbe
Objavi komentar