Balkanski Hollywood i sindrom "vječne djevojčice"
Sjedim u kutu kafića, onom mračnom gdje se prašina miješa s mirisom jeftinog espressa, i promatram svijet kroz prizmu čovjeka koji je pročitao previše "trasha", a premalo uputa za sretan život. Sebe nazivam amaterskim psihologom i filozofom, iako bi moja susjeda vjerojatno rekla da sam samo obična „baba blebetalo“. Ali dopustite mi moju dijagnozu: mi ne živimo u državi, mi živimo u neprekidnom castingu za film koji se nikada neće snimiti.
Zaplet: Kad politika postane modna pista
Uzmimo za primjer našu bivšu predsjednicu. Gledam te fotografije i ne mogu se oteti dojmu da je njoj onaj petogodišnji mandat bio samo naporna audicija, nužno zlo koje je morala odraditi kako bi konačno dobila ono što je oduvijek željela – status „lolitaste“ ikone u zrelim godinama. Dok se bivši američki predsjednici povlače u osamu svojih knjižnica pišući memoare koji će skupljati prašinu na policama, naša Kolinda „širi krila“ u cvjetnim uzorcima i strukiranim sakoima.
Ona je dobronamjerna, neiskvarena, čista srca i domoljubno orijentirana – to joj nitko ne može oduzeti. Ali taj osmijeh... taj „strike a pose“ trenutak dok se vijori hrvatska zastava u pozadini, odaje tajnu. Politika joj je bila tlaka. Diplomacija je bila samo scenografija. Ona je oduvijek htjela biti model, a mi smo joj, nesvjesni uloge statista, platili najskuplji book na svijetu.
"Ono što je najgore kod sujete jeste to što ona u čovjeku ubija svaku želju za istinskom veličinom." — Friedrich Nietzsche (koji bi vjerojatno dobio slom živaca u našem Saboru).
Kulminacija: Štikle, vozači i iluzija moći
Ali nije ona jedina. Tu je i Martina Bienenfeld, prva dama zagrebačkog turizma. Dok se grad bori s rupama na cestama i vječnom melankolijom zapuštenih fasada, njezine su cipele uvijek besprijekorne. Hodanje? Ne budite smiješni. Pachoti štikle nisu dizajnirane za pločnike Ilice, one su tu da bljesnu dok izlazi iz službenog automobila kojim je vozač doveze od Kaptola do trga. Jer, budimo realni, tko bi normalan hodao kad može biti „prizor“?
To je taj fascinantni kompleks male sredine. Budući da nemamo pravi Hollywood, nemamo crvene tepihe koji nešto znače i nemamo zvijezde koje ne ovise o proračunu, naša politika i javne funkcije postale su „devijantni Hollywood“. Sabor je naš Dolby Theatre, a sjednice odbora su samo pauze između dva presvlačenja.
Psihologija iza toga je zapravo tužna u svojoj jednostavnosti. Sve te žene, na vrhu moći, zapravo pate od sindroma „Seks i grada“. One i dalje traže svog Facu (Mr. Big), maštaju o modnoj pisti dok potpisuju odluke o komunalnom otpadu i koriste moć kao platformu za liječenje starih kompleksa nevidljivosti. Narcisoidnost ovdje nije dijagnoza, ona je opis radnog mjesta.
Razrješenje: Samo želja da budu voljene?
I tu dolazimo do biti problema. Gdje su rezultati? Gdje je ta "ozbiljna politika" koja spašava svijet ili barem krpa ceste? Izgubila se u odsjaju lakirane kože i savršenog filtera na Instagramu. Kad promatram te "modne lolite" u ozbiljnim foteljama, vidim djecu koja se igraju presvlačenja u maminoj sobi, samo što su mama i tata u ovom slučaju porezni obveznici.
Možda sam previše ciničan. Možda je njihova jedina grijeh to što su samo htjele biti voljene, primijećene i tretirane kao princeze u zemlji koja je davno zaboravila na bajke. Ali niske strasti su gadna stvar; one se uvijek razotkriju. Na kraju dana, kad se ugase svjetla reflektora i skinu te neudobne štikle, ostaje samo pitanje: jesu li ikada uopće željele biti političarke, ili su samo koristile državu kao najskuplju modnu agenciju na Balkanu?
Sretno im bilo u modnim karijerama. Doista. Samo, bilo bi lijepo da su nam to rekle na početku – uštedjeli bismo puno vremena, a možda i pokoju mirovinu.
Primjedbe
Objavi komentar