Badnjak u "Malom Berlinu" ili tko je ukrao Božić iz Bogovićeve?
Već deset godina vodim tihi rat s kalendarom. Kako se primakne prosinac, u meni se bori onaj dječak koji se sjeća mirisa svježe pečenih orahnjača i tišine zagrebačkih ulica. S ovim današnjim čovjekom koji, kad zakorači u centar, ima osjećaj da je greškom upao u loš remix Kusturičinog filma i berlinskog podruma u pet ujutro.
Kažu da je Advent vrijeme radosti. Ja kažem da je Advent u Zagrebu postao test izdržljivosti za živce i sluh.
Kad trube utihnu (ali ne i u mojoj glavi)
Ulazim u Bogovićevu na Badnjak. Očekujem, možda naivno, barem privid one idile s razglednica. Umjesto toga, dočekuje me "Đurđevdan". Ne šalim se. Trubaduri su zaposjeli žilu kucavicu grada, a melos koji više priliči nekoj prašnjavoj krčmi nego srcu srednjoeuropske metropole, udara direktno u pleksus. Kakve veze ima Đurđevdan s iščekivanjem malog Isusa? To je pitanje na koje ni sam Vatikan vjerojatno nema odgovor, ali zagrebački ugostitelji imaju: "Ljudi to traže."
Ma nemojte? Traže li doista ili im se to servira kao jedini izbor u strahu da će, ako ne čuju taj orijentalno-balkanski drmeš, pobjeći na drugu kućicu? To je ona klasična ugostiteljska psihologija – ako ne krči zvučnik i ako se nitko ne penje po stolu, katarza nije uspjela.
A tek Europski trg? Tamo stoluje Yammat, ekipa koju cijenim jer jedini zapravo prate glazbu. Ipak, Badnjak je, a zvučnici pumpaju 135 BPM-a. Distorzija, mrak, deep house toliko dubok da se osjećam kao da sam u Boogaloou i čekam dilera da mi proda "zadnje zakucavanje", a ja samo želim pojesti sarmu i popiti kuhano vino s ljudima koji imaju osmijeh na licu, a ne zjenice k’o tanjure. Gdje nestade onaj Funky House, onaj Nu Disco koji te tjera na ples, a ne na egzistencijalnu krizu?
Isus je napustio grupu (prije 20 godina)
Odavno sam odustao od toga da budem "papskiji od Pape". Jasno mi je, konzumerizam je progutao Božić. Isus je iz Adventa iseljen još tamo početkom dvijetisućitih, a na njegovo mjesto zasjela je fritula od 15 eura. No, čak i onaj koji nije od Crkve, onaj koji ne traži sakrament, traži autentičnost. Traži onaj štih koji Zagreb ima u svojim pukotinama, a koji se gubi pod šatrama i rezervacijama stolova od 500 eura u "špici".
"Božić nije doba godine. To je osjećaj," rekao je jednom Edna Ferber. Kod nas je taj osjećaj trenutno – "koliko košta boca vodke uz trubače na Badnjak?"
I dok se gradonačelnika Bulja razapinje jer je u Sinju nogom pokazao put trubačima (priznajem, siledžijski potez, ali razumijem impuls), nitko ne postavlja ključno pitanje: tko kontrolira zvučno zagađenje? Ljubljana je to riješila gospodski – kazna od 150 eura po glavi za izvođače bez dozvole i jasna tematska pravila. Kod nas? Kod nas ispred hotela Dubrovnik, na ulazu u Gajevu, zvučnici krče do daske, tjerajući u crveno najjeftiniji narodnjački melos. To nije glazba, to je agresija na dostojanstvo grada.
Pogled iz kvarta i tišina s oltara
Najviše me fascinira ta samodopadnost Turističke zajednice. Kite se brojkama posjetitelja u centru kao da su samo oni zaslužni za to. Martina Bienenfeld više mari kako je ispala njena fotografija u Gloriji, zbigecana u rijetkoj limited kolekciji Stelle McCartney od glave do pete (kada je tako modno osvještena trendseterica prateći- Haute Cauture & Quite Luxury, kako ju cajke na trgu ne žuljaju. Jer ako tako dobro poznaš ovaj stil odjevanja, onda si i kozmopolitska duša koja ne prašta primitivizam), nego što gradu stvarno treba. Ta nikako da ode više. Dragi moji, to je centar. Ljudi tuda prolaze jer moraju. To je kao da se iznajmljivač apartmana na moru hvali da je baš on zaslužan za dobru sezonu. Prekrojio tri sobe od pokojne none koja mu to ostavila i govori kako je ozbiljan poduzetnik. Ujedno, ima more ispred kuće, to ga spašava. Nije ga tamo on postavio! More bilo prije njega, a i poslije će, dok se lik samo "prikopčao". Zajahao val, dodao malo kozmetike i busa se u prsa, berući pare i slavu, dok komunalni ured puca po šavovima jer je sustav preopterećen i grad propada.
Želite li biti inovativni? Odmaknite Advent iz zagušenog centra pod skelama. Odvedite ga u Špansko, u Dubravu, na Črnomerec. Oplemenite kvartove gdje ljudi zapravo žive. Doći iz Španskog do centra danas je pothvat sličan onome kad netko krene iz Bjelovara. Napravite tamo život, pa da vas vidim.
A što radi Crkva? Biskupija spava zimski san. Umjesto da preuzmu jedan trg, postave autentičan, dostojanstven, pa i moderan kršćanski Advent s glazbom koja uzdiže duh, oni se drže kleričkih razmatranja u tišini. Svaka crkva ima svoj veći prostor ispred crkve. Svaka može biti utočište od ovog "bezbožničkog hrama" na ulici gdje se stolovi prevrću uz rakiju.
Zaključak: Fritula koju neću pojesti
Nisam pojeo fritulu na Adventu već deset godina. I neću. Ne zato što sam mrgud (dobro, možda malo), nego zato što odbijam sudjelovati u primitivizmu koji se prodaje pod "zagrebačku idilu".
Božić je ostao sam u crkvama, dok je ulica postala poligon za niske strasti i dokazivanje tko može biti "luđi i otkačeniji" uz zvuk koji nas vuče u neka prošla, tamnija stoljeća. Zagreb zaslužuje evoluciju, a ne povratak na tvorničke postavke derneka.
Dok se Sheraton, u svom snobovskom maniru, nepotrebno sjaji po tko zna koju godinu zaredom, Turistička zajednica tamo uporno vrti istu, recikliranu ploču o Adventu. Tamo Ivana Šulentić kao voditeljica programa, vješto produbljuje svoj prirodni glas, kroteći ga u naučenu dikciju 'profesionalizma', dok se preko rubova švedskih stolova lijeno prelijeva kavijar. U tom mikrosvijetu samopromcije gdje su svi nepodnošljivo 'fora' i samodostatni, nitko nema namjeru zasukati rukave.
"I dok se nacija kolektivno trese od neizvjesnosti, stigao je odgovor na ono kultno, duboko intelektualno novinarsko pitanje: 'Što ima novo?'. Držite se za stolce – kućice ove godine nisu bijele. Zelene su. Ta revolucionarna estetska diverzija služi isključivo tome da PR mašinerija ima što odgovoriti na repetitivna pitanja koja se prepisuju još od prošlog desetljeća. Realno, nikoga više nije briga ni za program ni za boju drveta. Novinari tamo ne dolaze zbog informacija, nego zbog 'borbe' za švedskim stolom. Cijela ta parada, taj 'spomenik samima sebi', košta kao osrednji space shuttle, ali koga briga. Čim završi to besmisleno samopromoviranje, kreće opća krkačina po principu 'udri po iću i piću dok je džabe'. Zapravo, nije džabe – mi smo platili i te zelene daske i taj kavijar koji im viri iz usta dok nam objašnjavaju koliko su jaki.
Umjesto rješavanja stvarnih, opipljivih problema koji guše grad, Zagreb se pod blještavilom lampica polako utapa u jeftinu, kirvajsku priču. Ako se ne resetiramo i ne vratimo onaj autentični štih, ostat će nam samo skupe rezervacije i jeka Đurđevdana u praznim srcima.
Primjedbe
Objavi komentar