Ratne kronike: Vlaga i nevidljiva vatra (Poglavlje 21.)

 

Vlaga i nevidljiva vatra

Mržnja. Riječ mi je zvučala preveliko, preteško za osamnaestogodišnjaka. Najveća, najtrajnija ogorčenost koje sam se sjećao—spori žar nemoćne, poznate srdžbe—bila je rezervirana za kutak moje negrijane sobe. To je bila fleka hladne, šireće vlage, mrlja koja je najizrazitije cvjetala zimi. Vrata od kuhinje uvijek su bila odškrinuta da bi podijelila oskudnu toplinu stare peći na drva, pa bi sva para, sva vlaga naših života, migrirala u moju sobu, taložeći se tamo, hraneći tu postojanu, strukturalnu bolest. Kuća je bila stara, mi siromašni; peć je vodila bitku koju je gubila protiv hladnoće i natopljenog vanjskog zida. Skupili bismo se u kuhinji djed i ja, a spavaće sobe bile su samo hladna noćišta, izolirana jedino planinskom težinom debelih popluna. To je bio sav moj osobni rat, moja najdublja mržnja—borba protiv mrlje plijesni i hladnoće siromaštva. Mržnja prema Srbima ili prema ljudima, pa čak i onima koji  su mi činili loše, nikada nije postojala. Ogorčenost i ljutna da ali mržnja  ne.

A sada, bio sam ovdje na prvoj liniji.

Gledao sam državnu srpsku televiziju, zrnate slike i histerične, otrovne glasove koji su nas—Hrvate—slikali kao neku vrstu uskrslih ustaških čudovišta, krvoločne ubojice djece. Njihov je narativ zahtijevao ustanak, samoobranu protiv tog izmišljenog zla. Ipak, nisam poznavao niti jednog Srbina koji je bio istinski ugrožen, osim povremenih,  ispada nekog pijanog, ili  vruće glave nekih mladića. Rat, kad je napokon počeo, bio je zbunjujuća, besmislena oluja. Čak i sada, godinu kasnije, ta zbunjenost ostaje neprestano pulsiranje u mojoj lubanji. Odakle je potekao ovaj monumentalan, tragičan sukob, samo zato što je jedan narod želio neovisnost? A mržnja—velika, sveopravdavajuća laž koju su konstruirali da bi prikrili svoju agresiju—činila mi se kao jeftin kazališni rekvizit.

Odmahujem glavom, pokret je automatski, odraz moje unutarnje smetenosti. Sada se krećem, loše opremljen regrut, pješak u ovoj grotesknoj igri, marširajući da bih, navodno, pucao na "jadne" Srbe. Iste te "jadne" Srbe koji su ukopani u Paulin Dvoru i Ernestinovu, naoružani teškom artiljerijom. Moja vlastita puška, nespretna, prevelika 'papovka', činila mi se kao okrutna šala. Bila je to borba zvana "David protiv Golijata" ili Hrvati protvo Srba. Važno  da su oni jadni  i ugroženi,  a grdosija od sile koja se ne miri da se mi  osamostalimo. Gladna zvijer koja je imala namjeru progutati nas.

Nakratko smo se smjestili u jednoj kući, zbijeni u njezinu hladnom podrumu. Gajo, zapovjednik voda, čovjek čije je lice već bilo urezano crtama previše ovakvih noći, raširio je kartu. On i Jura, zapovjednik desetine, izložili su plan akcije. Bili smo stotinjak metara od župne crkve. Morali smo se vratiti do te srušene točke—stršala je iz vizure kao pocrnjeli, okrnjeni zub—jer je označavala raskrižje, početak uske, slijepe ulice koja je vodila prema poljima i Paulin Dvoru.

Zrak je bio gust od kakofonije rata: zvuk cijepanja granata, udaljeni, tupi bas artiljerije. Bila je noć, ali ne i prohladno, što se činilo nekom čudnom milošću. Morali smo trčati, sprintati od kuće do kuće, pod teškom, neselektivnom paljbom koja je trenutno padala izravno na ulicu kojom smo se trebali kretati.

Gajine oči, otvrdnule, ali postojane, redom su se fiksirale na svakoga od nas, provjeravajući razumijevanje, potvrdu. Odbacili smo sve osim esencijalnih torbi za 24-satno preživljavanje, čvrsto stegnuli čelične kacige.

Kad smo izašli, nisam osjećao ništa. Bez naleta straha, bez vatrenog bijesa—samo tupi, postojani tup-tup mog srca ispod buke. Postojala je samo ta strašna buka: visokotonski vrisak nadolazeće vatre,  eksplozija, mučan zvuk pucanja stakla, cigle i drva. Samo si se kretao. Samo si nastavljao ići.

Crkvu smo prošli relativno lako. Slijepa ulica, međutim, bila je noćna mora. Tenkovska vatra vrištala je niz nju iz Ernestinova, dok su minobacačke granate iz Paulin Dvora padale u nemilosrdnom, ritmičnom nizu odjeka.

"Uvijek čuješ minobacače kad opaljuju," rekao mi je Gajo u kamionu. Glas mu je bio miran, gotovo poučan. "Čekaš pet do osam sekundi dok se ne istovare, pa se krećeš, kuća do kuće. Treba im nekoliko minuta da napune. To je tvoj prozor. Samo slušaj. Oči ti tu zapravo ne pomažu."

"Je li tko dosad 'poginuo' ili ranjen dok je pretrčavao?" pitao sam ga, čudna, djetinja znatiželja nadvladala je tjeskobu.

"Ma ne," odgovorio je s mirnim, uznemirujućim osmijehom. "To ti je kao šah. Kad shvatiš obrazac protivnikova ponašanja, krećeš se po njegovom ritmu. Samo slušaj ispaljenje i  zaguraj se negdje dok ne prođe granatiranje pa trk jer imaš nekoliko minuta fora do noveg roja."

I tako je bilo.

Stigli smo do prvih kuća u sporednoj, slijepoj ulici. Odmah je uslijedio novi niz od desetak minobacačkih granata, odjekujući jedna za drugom, obilježavajući uski, dvadesetmetarski trag ispred nas. Gađali su, korigirajući paljbu s jezivom preciznošću. Nekoliko granata palo je samo desetak metara ispred, parajući asfalt i udarajući u kuće.

"Sada!" Povik—hitac, oštar, zapovijed života i smrti—presjekao je buku.

Bacili smo se naprijed u našim skupinama po pet. Tri kuće, tri dvorišta. Detonacije su sada bile fizička prisutnost, zrak je pucketao od vrućeg, oporog dima. Protrčali smo kroz desetak novih kuća u zamućenju očajničkog pokreta. Kretali smo se brzo, koordinirano, gonjeni Gajanovim uvježbanim ritmom.

Buum!

Dio krova iznad nas se raspao, bolan, isprepleten zvuk, a pljusak crijepa i krhotina zasuo nam je kacige. Kuća preko puta primila je izravan pogodak u prozore. Još dvije granate sletjele su u dvorište pored nas, tresući tlo tako silovito da se činilo da nas sama zemlja pokušava zbaciti.

Srušili smo se na tlo, stopljeni s mokrom zemljom. Instinktivno sam gurnuo glavu između čizama suborca, miris vlažne kože i hladnog blata nadvladao je sve ostalo. Preživljavanje nije bio čin plemenitosti ili hrabrosti; bio je to životinjski odgovor.

"Sada!" Glas opet, izvlačeći nas iz fetalnog položaja.

Ustao sam i potrčao. Moja 'papovka'—to jadno, nespretno koplje—udaralo je o ciglene zidove i zapinjalo za ostatke drvene ograde. Bila je prevelika, prenespretna, izvor duboke, iritantne ljutnje prije nego straha. Ostali su, srećom, imali manje Kalašnjikove sa sklopivim kundacima pa su se bolje kretali od mene. Ali nisam imao vremena za strah, samo za nespretnu, očajnu mehaniku preživljavanja. Fokusirao sam se na čvrsto zategnuti remen ranca, pazeći da mi ne pleše na leđima, usredotočen na gorući napor svojih nogu.

Dohvatili smo kraj ulice—sigurnu zonu. Jurnuli smo jedan za drugim, klizeći u duboki, blatnjavi jarak poput nespretnih bejzbol igrača, padajući na tlo, očajnički tražeći zaklon zemlje. Tišina ovdje, relativna i prekinuta samo neprekidnim udaljenim tutnjanjem, bila je teška kao neki strop koji ti se sruči na glavu.

Suborci koji su tu bili posljednja 24 sata čekali su nas u mraku. Hroptali smo, zadihani, blatnjavi, čekajući da nam kažu kakva je točno situacija ispred nas. Neprijateljsko granatiranje je bilo jače nego što je itko očekivao. A ja, osamnaestogodišnjak koji je nekad mrzio samo mrlju vlage, čekao sam sljedeću zapovijed, tresući glavom posljednji put u toj dubokoj, preostaloj zbunjenosti, potpuno nesvjestan prave opasnosti koju sam upravo preživio.

"Prijatelji moji, mi kao idemo u izviđanje i napad ali meni se čini da će Srbi udariti kontru i napasti nas jer kad ovako krenu granatirati to je predigra da nam se loše sprema. Nemojte se iznenaditi ako ih sretnemo u  polju u našim rovovima!"- čuo sam tog nekog zapovjednika koji nas je ovdje dočekao. Obraćao se Gaji ali i svima nama.

"Gulp!"- ne znam jesam li ja to progutao veliku knedlu ili je to bio kolektivni refleks svih nas kada smo čuli da možemo očekivati kontranapad. Vidio sam sebe s bajunetom kako jurišam i borim se s neprijateljem prsa u prsa. "Čekaj samo malo, pa to se stvarno..., ali stvarno može dogoditi!" Prva noć na prvoj liniji i da me sad baš tako snašlo. I dalje sam otresao glavom u nevjerici što upravo prolazim. Mržnja ? Pa ne, i dalje. Više mi se vrtjelo po glavi da me neki gorostas od Srbina ne napadne u bliskoj borbi, a ja ovako mršav sa jedva navučenih sedamdesetak kilograma tjelesne težine. "Ma ne, to se  ne može dogoditi ! Nisam baš čuo da se tijekom ovog modernijeg ratovanja baš tako  nešto odvijalo. Ili..., a ono s Vukovarom ?"- još jedan "gulp" u grlu mi se omaknuo dok smo se spremali za dalje.