Ratne kronike: Toplina podrumskog raja (Poglavlje 25.)

 

Toplina podrumskog raja 

Nekada je vrhunac moje egzistencijalne ugode bio trenutak kada bih, modrih usana i prstiju ukočenih od cjelodnevnog sanjkanja na obližnjem brdu, utrčao u kuhinju. Tamo bi me dočekao miris bakine juhe – one žute, s domaćim rezancima koja liječi sve dječje tuge. Nakon što bih usisao tu tekuću toplinu, uslijedilo bi ušuškavanje u čistu, mirisnu postelju koja je mirisala na mraz i omekšivač. Taj osjećaj, kada toplina krene prodirati u smrznute kosti, bio je gotovo religiozno iskustvo.

Deset godina kasnije, moj "raj" se drastično redefinirao.

Sada je taj vrhunac ugode bio podrum sigurne kuće u Ivanovcu. Podrum. Prostorija koja bi u normalnim okolnostima služila za skladištenje pokvarenih mlinaca za kavu i tegli kiselih krastavaca, postala je moj hotel s pet zvjezdica. Madraci su bili naslagani na sklepane drvene podnice – čisti luksuz, jer nismo spavali direktno na vlažnoj zemlji. Bilo nas je petnaestak, zbijenih kao sardine u konzervi koja miriše na znoj, vlagu i jeftini duhan. U kutu je, poput nekog pretpotopnog božanstva, huktala stara peć na drva. Bila je usijana, crvena, šireći toplinu koja se borila protiv vlage u zidovima.

Vani je povremeno odjekivao tupi udar granate, praćen onim suhim, nervoznim štektanjem automatskih pušaka. Ironično, taj zvuk, koji bi svakog normalnog čovjeka natjerao u panični bijeg, mene je uspavljivao. Znao sam da sam "unutra". Znao sam da su zidovi debeli. Bio sam siguran u svom privremenom, surovom domu.

Tonuo sam u san nakon dvadeset i četiri sata provedena u rovu. Za nekoga tko je do jučer jedinu opasnost vidio u krivi uplaćenom listiću u kladionici ili kašnjenju na posao, ovaj "izlet" na istureni položaj bio je previše. Gurnut si u vatru bez uputa za uporabu. Zapravo, čitava ta mudrolija o ratnom herojstvu je jedna velika opsjena. Nema tu plana, nema tu holivudskih govora. Samo si zatečen situacijom i pokušavaš iz nje izaći, a da pritom ne zaboraviš kako se zoveš.

Gledao sam lica svojih suboraca. Iskusni vukovi. Ja sam se samo "šlepao" za njima, kopirajući njihove pokrete poput djeteta koje uči hodati. Kad oni čučnu, ja se zalijepim za zemlju. Kad oni psuju, ja baratam tišinom. Bio sam tek brojka koja popunjava rupu u formaciji. Ipak, kad me jedan od njih potapšao po ramenu i promrmljao da sam se "dobro držao za novajliju", osjetio sam nalet ponosa koji je bio opasniji od snajpera. To mi je trebalo. Ne zbog ordena, nego zbog spoznaje da me se ne boje imati pored sebe.

A onda, kad sam se konačno uvukao u vojničku vreću, dogodilo se nešto čudno. Umjesto blaženog mira, udarila me snažna drhtavica. Tijelo je počelo otkazivati poslušnost. Tresao sam se tako jako da su mi zubi udarali jedan o drugi poput kastanjeta u rukama pijanog Španjolca. Hladan znoj me oblio, gori od svake gripe.

"Jura... Jura, tresem se... Ne znam što mi je!" procijedio sam kroz zube, obraćajući se mom prijatelju, susjedu i zapovjedniku koji je ležao pored mene. Nismo se vidjeli ova zadnja dvadeset i četiri sata jer je on bio na poziciji nešto niže od mene.

Jura nije ni otvorio oči. Samo se jače zamotao u svoju vreću, miran kao da leži na plaži, a ne u podrumu pod paljbom.

"Keka, ne beri brigu", odgovorio je dubokim, mudrim glasom. "To te samo popušta adrenalin. Mozak ti je tek sad shvatio da si mogao poginuti deset puta u zadnjih sat vremena pa sad šalje izvještaj tijelu. Većina nas je tako plesala u početku."

Zastao je, a onda dodao s onim tipičnim vojničkim cinizmom: "Misli na nešto lijepo. Na neke dobre cice i guze, na primjer. To popravlja cirkulaciju bolje od peći."

Okrenuo mi je leđa i utonuo u san. Ostao sam sam sa svojom drhtavicom. Odlučio sam joj se rugati. Udri jače, mrcino, mislio sam, ako je to sve što imaš. U toj bizarnoj igri prkosa vlastitom tijelu, osjetio sam kako me vreća počinje istinski grijati. Miris vlage u nosnicama odjednom se transformirao u miris bakinih palačinki.

Zaspao sam snom pravednika, ali onim čudnim, isprekidanim snom vojnika. Svakih petnaest minuta tijelo bi se trznulo. Podsvijest je vrištala: Što ako probiju? Što ako nas uhvate na spavanju?

Posegnuo sam rukom van vreće i napipao hladni metal svoje stare "papovke". Privukao sam tu ružnu pušku bliže sebi, u zagrljaj. Bio je to groteskan prizor – odrastao muškarac u podrumu rata koji grli pušku kao što malo dijete grli plišanog medvjedića ili dudu. Ali u tom trenutku, taj komad željeza bio je jedini jamac da ću se sutra probuditi.

Ivanovac je spavao, a ja sam s njim tonuo u tamu, spreman da sutra sve ponovim iz početka.