Super Mario igrica
Ta me misao pogodila ne snagom objave, već suptilnim, podmuklim mrazom dubokog straha, hladnijim od bilo koje zime. Previše sam požurio s odlukom da odem u rat? Nije to bilo pitanje; bila je to presuda koju mi je izrekla uzavrela tjeskoba u trbuhu. Sva ta silna energija koju sam godinama trošio na dokazivanje sada je implodirala u čisti, paralizirajući strah. Imao sam osamnaest godina, bio sam beznadno zelen, i stajao sam do zuba uronjen u ratni stroj, ruku već sklizavih od znoja. Nije to bio običan znoj: bio je to ledeni znoj od stresa koji probija kroz svaku poru tijela, iako je vani vladala varljivo topla zimska noć.
Bio sam nagao, neozbiljan i opasno naivan—osobine koje nisam razumio do kraja, a opet su sada definirale ludost mog prisustva ovdje na prvoj liniji obrane. Upravo sam ja, dječak, tražio ovaj pakao, žudeći za tuđom potvrdom.
Čuo sam glas susjede tete Ljilje, jasan kao fijuk nadolazeće minobacačke granate. Glas koji je odzvanjao od posljednjeg puta kad sam je vidio, kako stoji na vratima svoje kuhinje, a zrak je još bio sladak od mirisa njezinog pečenja.
„Očito je da ti kod kuće ne ide dobro otkad ti je baka umrla i snalaziš se sam, tražeći odgovore. Treba ti otac da te usmjeri i majka da te podrži. Ti nemaš ništa. Ja svog sina Sašu stalno vraćam u centar. Da nije mene, tko zna gdje bi taj mladić završio!” – nastavila bi moja draga teta Ljilja. Bila je malo mlađa od moje majke i puno su se družile u mladosti, sve dok se moja majka nije preudala i odselila iz Našica. Teta Ljilja je uvijek bila jako zaštitnički nastrojena prema meni jer me poznavala još od vrtića, a njezin sin Saša bio je godinu dana mlađi od mene i bili smo nerazdvojni kao djeca, zajedno s još jednim susjedom, Daliborom. Fotografija nas trojice kako sjedimo na stepenicama i danas krasi moju galeriju i jedna mi je od najdražih.
Kada sam joj rekao da odlazim u rat, bila je zaprepaštena. Često sam ručao kod njih, a ona bi me i često tražila da joj donesem vreću prljavog rublja kako bi mi ga propisno oprala i izglačala. Nije mogla podnijeti da živim s djedom i da se mučim. Bio sam zapušteno dijete, a i dalje prgave naravi, željan dokazivanja kako bih dobio potvrdu da nešto vrijedim. Saša je bio miran jer je imao i oca i majku, predivnog djeda i baku i bio je dobro prilagođen kao i Dalibor, za razliku od mene. Njemu nikada nije palo na pamet da ide u rat, i to s pravom. I oni su bili tinejdžeri poput mene, koja su kasno sazrijevala.
"Dušo moja, ideš u rat tako zelen!" Ostala je u šoku teta Ljilja.
„Moram, netko mora. Nitko u mojoj obitelji neće. Sram me je,” promrmljao sam, već posežući za lakom distrakcijom, utješnim, umjetnim nasiljem Sašine konzole- Super Mario na X Boxu. Saša je igrao igricu i pozivao me da mu se pridružim prije ručka kojeg je njegova mama pripremala. Bili smo naivni: tinejdžerska razbibriga nam je još bila u prvom planu odrastanja, a ne rat.
„Imaš oca i majku, ujaka i strica, pa neka oni idu,” uzvratila je. Njezina ljutnja rođena je iz čiste, zaštitničke ljubavi. Samo sam slegnuo ramenima, i dalje privučen treperavim ekranom gdje su pikselizirani izazovi video igrice, nudili neposredne, rješive nagrade. Gledala me kako odlazim u dnevnu sobu pridružiti te se njenom sinu Saši, a njen izraz lica bio je mješavina tuge i umorne rezignacije. Oni su još djeca. Život je za njih još videoigra.
Istina te posljednje rečenice bila je poput užarene žice na mojoj svijesti dok je minobacačka granata projurila pokraj nas, njezin urlik završio je teškim, prigušenim udarom u zapuštenom polju odmah iza našeg dubokog, blatnjavog kanala. Kanal je bio naše jedino utočište, ožiljak u zemlji koji je vodio prema neprijatelju. Bili smo izvidnica, vod od dvadesetak ljudi koji su se uvlačili u prazninu ničije zemlje. Središte sela Ivanovac i sigurniji zakloni polako su nestajali kako smo se odmicali. Imao sam osjećaj da sam se otisnuo od obale mora u veliko valovito morsko plavetnilo iz kojeg ne znam što će izroniti. A i valovi sami po sebi su već bili opasnost od utapljanja.
Atmosfera je bila slikarska paleta noćnog dima i magle. Barutni dim, težak i metalan, miješao se s gustom, prirodnom parom koja se dizala iz vlažne, zimske zemlje. Kroz tu kemijsku maglu, neprijateljski trasirajući meci svijetlili su—sjajne, zlonamjerne crvene i zelene pruge koje su, činilo se, bile usmjerene ravno u moje čelo.
„Idemo ispred naših rovova do onih zadnjih kuća i staje lijevo,” zapovjedio je nepoznati zapovjednik ispred koji je preuzeo izviđanje.
Ovo je bio rub Ivanovca, pet stotina metara čistog ništavila koje nas je dijelilo od prvih kuća Paulin Dvora, gdje se ukopao neprijatelj. Trebali smo uspostaviti isturenu postaju i pokušati se tamo zadržati. Kretali smo se u malim, opreznim grupama dok nismo stigli do koštanog obrisa tih rubnih kuća. Kanal je išao cijelim poljem i tako vijugao do tih isturenih kuća, zarobljenim u polju ničije zemlje.
Odjednom, jedan od naših, nervozan, ispalio je cijeli rafal između tamnih obrisa kuće i staje. Uslijedio je gadan tup nakon kojeg se začulo neko čudno, hroptavo, grgljajuće siktanje. Instinkt je preuzeo: podigao sam vlastitu poluautomatsku pušku i ispalio nekoliko metaka u smjeru zvuka. Tišina se spustila, teška i apsolutna, prekinuta samo dalekim, ritmičnim udaranjem teške artiljerije.
Polako smo prišli. Naša pucnjava nije bila taktička pogreška otkrivanja položaja; cijelo je područje bilo vrtlog automatske vatre i eksplozija granata—naš je rafal bio kap u kaotičnom oceanu. Obišli smo ugao staje, i tamo je ležala ona: domaća krava, masivna i tamna, na zemlji, hvatajući posljednje, poderane udisaje.Je li moj metak okončao njezin život ili ju je rafal dokrajčio prije mene?
Pitanje je bilo nebitno. Udarac istine bio je nesnošljiv: moja prva borbena akcija nije bila uperena protiv ljudskog neprijatelja, već protiv sirote, zarobljene, potpuno nevine životinje uhvaćene između dvije vatre. Apsurdnost toga bila je fizički udarac, izrugivanje mojoj želji za herojstvom. Timovi za stoku koji su inače evakuirali stoku, propustili su ovu sirotu kravu jer je lutala šumarkom i poljem, a sada je završila svoju priču u blatu. Razmijenili smo široko otvorene, tihe poglede, a zajednički šok besmislene smrti vezao nas je na trenutak.
Nastavili smo dalje, pronalazeći privremeno sklonište iza nasumične hrpe šute—opeke, trulog drva, odbačenog građevinskog materijala. Činilo se sigurno, za sada. Gledao sam oko sebe iskusne suborce, lica im mračna, pokreti precizni, upijajući njihovu kamenu prisebnost. Oni su već prešli ovaj prag. Znali su pravila nove igre.
Do jučer sam skakao preko gumba na konzoli X Boxa, a danas sam se skrivao iza razorenog zida. Moj život visio je o koncu, a masakrirao sam stvorenje koje nije tražilo ništa od svijeta, nego mu bilo pokorno. Nevina žrtva jednog kaosa.
Možda bih ipak trebao natrag? Misao se vratila, ovaj put očajna i nepovratna, dok sam gledao kako se ruka zapovjednika diže u zrak, pozivajući nas da ga slijedimo dalje u tamu. Dalje od Sašinog ugodnog kauča i igrice "Super Mario", te mirisa pečenja tete Ljilje. Odlazili smo dublje u zastrašujuću tamu nepoznatog bojnog polja.





Primjedbe
Objavi komentar