Fantomska mašina
Noć je imala okus istrošenog baruta i obećavala je oštar mraz, premda je ova zimska noć bila čudno, varljivo topla. Bila je to jedna od onih slavonskih noći gdje se magla nije kotrljala, već se zgrušavala oko sela Ivanovac, obavijajući nas u vlažno, sivo platno. Svijet je bio prigušen, sve dok svaki zvuk koji bi probio barijeru nije djelovao čudovišno značajno. Bio sam duboko u šupljini samoga sebe, neiskusni, zeleni regrut bačen pred crvenu, nepatvorenu istinu bitke.
Dječak i čelični snovi
Godinama je taj stari osjećaj bio ništa drugo do dječja avantura, slatka i opasna povlastica. Od svoje osme pa do četrnaeste godine, često sam posjećivao vojarne JNA u Slavoniji. Vodio me moj djed. Visok, strog, čak i u mirovini bio je pozivan na vježbe. Bio je visoki oficir JNA, čovjek čije je ime otvaralo svaka vrata. Njegova prisutnost bila je štit, a njegov autoritet propusnica za svijet moći o kojem su drugi dječaci mogli samo sanjati.
Sjećam se tih dana kao izmaglice čiste, nevine uzbuđenosti. Sjediti na komandnom mjestu, rezerviranom za 'uvažene goste', promatrati taktičke vježbe koje su djelovale kao složena, besprijekorno režirana igra. Mladi ročnici, znajući tko sam i tko mi je djed, udovoljavali su mi. Jahao sam u tenkovima T-55 i modernim T-84, ispaljivao metke iz puške i pištolja.
Najvažnije od svega: poznavao sam dušu tih mašina. Taj miris dizela i nauljenog čelika, taj duboki, metalni tutanj T-55—zvuk koji sam poznavao intimno kao ritam vlastitog srca—sve je to značilo sigurnost, značilo moć. Kloparanje gusjenica pod mnom bilo je uzbudljivo, prijateljsko komešanje.
Buđenje i užas
Sada, u gustoj tami te zimske noći, na isturenom položaju gdje smo se mi, hrvatski branitelji, držali grčevito, odvijala se prava ratna drama. Zora je bila beskrajno daleko. Bili smo tanka, izložena linija koju je bilo nemoguće držati. Stisnuti iza bijedne barikade od šuta, slušali smo kako svijet urla oko nas. I onda, u toj paklenoj simfoniji rata, čuo sam ga.
Iza sebe.
Bio je to taj niski, rezonantni, gotovo utješni zvuk starog motora T-55. No, nije smio biti utješan. Upravo je ta poznatost zvuka udarila najjače, jer je bio preblizu. Zvuk iz djetinjstva, sada je značio moju smrt.
"Zašto naši tenkovi nisu ukopani negdje iza, a ne ovako blizu prve linije!" viknuo sam, moja panika je bila gorka na jeziku. Očekivao sam logiku, utjehu, ali dobio sam samo surovu istinu.
Moj suborac, spljošten pored mene, odgovorio je: "Ne! Tamo nema naših tenkova!"
"Ondje, bočno!" Upozorenje je došlo od tamnije sjene dalje niz liniju.
Motor se sada mučio, urlao—moćan, dubok grleni napor, kao da se izvlači iz nekog blata. Cviljenje. Visok, metalni vrisak gusjenica koje se okreću po nabijenoj zemlji i slomljenom kamenu. Približavao se, više nije bio prigušen. Panika, sirova i električna, bljesnula je kroz mene: To je neprijateljski tenk. Nije vozio pored nas; vozio je da nas odsiječe.
"Što sada, što sada? Imamo li išta da ga uništimo?" Moje su misli bile uspaničena stampeda, koja su slijepo jurišala na kavez moje lubanje. Tražio sam odgovor u očima veterana oko sebe—očima koje su imale strašno, tiho znanje koje ja još nisam zaslužio. Na jedan, sramotni bljesak, zamislio sam bijeg, ali sram je bio fizička težina, pritišćući me natrag u prljavštinu. Nisam se mogao pomaknuti.
Tada je progovorio pravi Levijatan.
"Povlačenje! Povlačenje!" Zapovijed, tanka i napeta, probila se kroz zvonjavu u mojim ušima. "Njihova pješadija napada s fronte. Moramo se povući, a sipaju nas granatama. Nema smisla ostati."
Kamo? Pitanje je nijemo vrištalo u meni. Malo manja gromada od T- 84, ovaj T- 55 je bio iza nas.
Herojstvo pripravnosti
Čudo veteranske pribranosti odvijalo se pored mene. Suborac, lica pod maskom mirne odlučnosti, jednostavno je posegnuo unatrag i podigao lanser RPG-7. Bez drame, bez vikanja—samo čovjek koji uzima alat za problem. Počeo se kretati prema rastućoj, mrskoj buci motora T-55 i pokretom glave pokazivao suborcu pored sebe da ga prati kao pomoćnik u što bržem lansiranju rakete.
Ali prije nego što su uspjeli zauzeti položaj, dogodilo se neobjašnjivo. Dva oštra, kontrolirana pucnja odjeknula su s naše desne strane. Eksplozije. Nepogrešivo, prodorno klang projektila iz RPG-a ispaljenih s naših položaja u pozadini koji je udario u oklop tenka. Zatim, zavijanje, grleno i divlje, i raštrkana paljba pješačkog naoružanja.
Bio je to koordiniran juriš. Trčao sam, pucajući nasumično u smjeru sjene tenka, gdje su iskrili bljeskovi neprijateljskih pušaka. Visoka zimska trava zapinjala mi je za noge, usporavajući me do očajnog, spoticanja. Moj je um bio brzi monitor užasa—strip nejasnih oblika, bljeskova iz cijevi i zemlja koja je skakala oko mojih stopala.
Osnovna lekcija nije bila naučena, već utisnuta. Bila je to disciplina iskusnih ljudi koji su trčali pored mene. Kontrola. Suptilno usporavanje njihovog tempa kako ne bi pretrčali ispred cijevi suborčeve puške. Bili su sidro koje me je mirilo. Ja sam samo slušao zapovijed i pratio suborce bez eksperimentiranja.
Pali smo, bez daha i tresući se, u duboku, dobrodošlu sigurnost jarka, prve sigurnosti prije kuća Ivanovac. Iznad nas, cijeli je svijet bio uragan ukrižene vatre. Gledao sam gore, vidjevši samo mahnitu, blještavu svjetlost—vatru, sjene, daleke krike neprijatelja—i osjetio veličanstveno, jednostavno otpuštanje zraka koji mi je ispunjavao pluća. Bili smo sigurni.
Što se točno dogodilo? Moje sjećanje je poderano platno. Znam samo da smo preživjeli. Kasnije su potvrđeni tmurni detalji: tenk je zaustavljen, uništen. Posada eliminirana. Kontrola ponovno uspostavljena, neprijatelj se povukao.
Zapovjednik je promatrao crveni horizont, glas mu je bio ravan, iscrpljen. "Ništa od Paulin Dvora, prijatelji. Ostaje u neprijateljskim rukama."
Naši sati osmosatnog pakla, naše iskustvo bliske smrti, nisu promijenili kartu. Ipak, za mene se sve promijenilo. Dječak koji je zvuk motora tenka T-55 poznavao kao užitak vožnje, nestao je. Na njegovom mjestu bio je vojnik koji je taj isti zvuk poznavao kao približavanje vlastite, neizbježne smrti.
Primjedbe
Objavi komentar