Ratne kronike: Brašno spasa (Poglavlje 24.)

 

Brašno spasa

Sati na prvoj liniji u Ivanovcu ne teku kao obični sati. Oni se rastežu poput hladnog katrana, ljepljivi od znoja i teškog iščekivanja. Jutro je već odavno zagrizlo u dan, a mi smo čučali u onim našim dobro ukopanim rovovima, promatrajući kako horizont podrhtava od udaljenih detonacija.

Bio sam novak, regrut kojem su obećali sigurno mjesto u pozadini, a ipak, stajao sam ovdje, zureći u sirovi rub svijeta. No, ubrzo sam shvatio da moj položaj nije bio plod greške ili puke loše sreće – bio je dio veće, očajničke mašinerije. Cijela brigada dobila je zapovijed da ispita granice neprijatelja. Sa svakog položaja duž linije, jedinice su kretale naprijed, pokušavajući izvidjeti teren i tražeći bilo kakvu pukotinu koja bi omogućila proboj.

Neprijateljski odgovor bio je brz i silovit. Budući da smo uznemirili gnijezdo duž cijelog fronta, oslobodili su sve što su imali. Zemlja nije samo podrhtavala; stenjala je pod težinom masovnog topničkog protuudara. Iz smjera Paulin Dvora dopiralo je duboko, metalno režanje tenkovskih motora – ne jednog ili dva, već koordinirano kretanje čelika. Pomicali su svoj oklop, ukopavali se i pripremali da slome naš pokušaj proboja prije nego što je uopće počeo.

Upravo se u tom kaosu proboja koji nije uspio rodio naš zadatak. Zapovjednik Gajo, čovjek čije je lice bilo iscrtano umorom kao karta terena, znao je da smo slijepi. Brigadi je trebalo da točno zna kamo se ti tenkovi premještaju. Kada je najavio da ide u izviđanje do one kuće na uzvisini malo niže niz ulicu, javio sam se i ja.

Gledajući unatrag, ne znam što mi je bilo. Možda taj ludi, regrutski poriv da dokažem kako mi je mjesto među vukovima, iako sam još uvijek bio samo štene. Gajo me odmjerio onim svojim prodornim pogledom, tražeći u mojim očima strah ili razum. Našao je samo tvrdoglavost. Kimnuo je, i krenuli smo, Gajo još dva suborca i ja priljepak.

Ta „rupa u vremenu“ – onih par minuta između salvi dok topnici pune svoje krvoločne cijevi – bila je naš prozor. Pretrčali smo tih stotinu metara kao progonjene zvijeri. Uletjeli smo u kuću koja je bila sablasni podsjetnik na mir koji smo izgubili. Bila je to novogradnja, tek završena. Unutra me zapljusnuo miris koji me na trenutak paralizirao – miris svježe žbuke i tek osušene boje na zidovima. Netko je ovdje, prije svega par mjeseci, planirao obitelj, birao nijanse bijele za dnevni boravak, sanjao o nedjeljnim ručkovima. Ova kuća nije mirisala na rat; mirisala je na novi početak koji je brutalno prekinut.

Popeli smo se u potkrovlje, pazeći na svaki korak da ne probudimo tišinu. Podigli smo nekoliko crijepova, tek toliko da stvorimo pukotine u našem skrovištu. Kroz te proreze, svijet je izgledao kao maketa smrti. Vidio sam ih – neprijateljske vojnike. Izgledali su baš kao mi. Umorni ljudi u uniformama koji su slagali granje na svoje tenkove, pokušavajući postati nevidljivi. Gledao sam ih kroz dvogled i osjećao kako mi srce udara o rebra poput ptice u kavezu. Gajo je šaptao, bilježeći položaje svakog bunkera, svakog minobacača. Bio je to ples na rubu britve.

„Tenk... tamo lijevo“, šapnuo je netko. „Kupola se okreće.“

Osjetio sam kako mi se želudac steže. Ta metalna njuška, hladna i precizna, tražila nas je. „Nije moguće da su nas spazili“, rekao je Gajo, ali u glasu mu više nije bilo sigurnosti.

„Bježimo!“

Nismo trčali niza stepenice; preletjeli smo ih. Gravitacija je bila jedini saveznik kojeg smo imali. Bili smo u prizemlju, grabili prema izlazu, kad se svijet rasprsnuo u tisuću komadića. Detonacija nije bila samo zvuk; bio je to fizički udarac koji mi je izbio zrak iz pluća. Prva granata pogodila je kat iznad nas, a ona svježa žbuka – ona bijela boja o kojoj je netko sanjao – dezintegrirala se u sekundi. Srušila se na nas u gustom, neprozirnom oblaku, zatrpavajući nas snijegom koji ne hladi, nego guši. 

Kasnije će se ispostaviti da nas nisu nužno vidjeli. Istina je bila hladnija i proračunatija: neprijatelj je jednostavno „čistio“ teren. Ta je kuća bila previše savršena, previše strateški postavljena da bi je ostavili čitavu. Nisu oni pucali izravno u nas; pucali su u samu mogućnost da smo tamo. Sustavno su sravnjivali sa zemljom svaki objekt koji je mogao poslužiti kao osmatračnica, brišući svaku uzvisinu koja se usuđivala nadgledati njihove položaje. 

I upravo tada, dok sam izlijetao na cestu prekriven bijelim prahom, dok mi je smrt puhala za vratom, dogodilo se ono najčudnije. Umjesto krika, iz mene je provalio smijeh.

Jer, u tom zasljepljujućem bjelilu, miris svježe žbuke pomiješao se s mirisom brašna iz mog djetinjstva. Sjetio sam se kuhinje moje bake, žene koja me naučila da je hrana ljubav, a kuhanje igra. Sjetio sam se dana kada sam kao četrnaestogodišnjak, nespretan i previše brz za svoje dobro, srušio punu zdjelu brašna sa stola. Tresnuo sam o pod, a bijeli oblak me progutao. Bio sam bijeli kip tuge, uvjeren da sam uništio sve. Ali moja baka... ona se nije ljutila. Njezin smijeh odjekivao je kuhinjom kao najljepša glazba. Vidjevši moj jad, učinila je nešto veličanstveno: zagrabila je to brašno s poda, namazala ga sebi po licu i vratu, pa legla pored mene na pod. Rolali smo se u tom bijelom prahu, dvoje sretnih ljudi koji su znali da se svaki nered može popraviti smijehom.

Sada, bježeći od tenka, bio sam opet taj dječak. Pogledao sam Gaju i suborce – bili su potpuno bijeli, od glave do pete. Samo su im oči sjajile iz te lude maske od žbuke. Svaki put kad bi zakoračili, oblak bijele prašine podigao bi se s njih, kao da nose vlastite oluje. Izgledali smo kao četiri pekarska šegrta koji su zalutali na ratište.

Bilo je bizarno. Bilo je nadrealno. Bilo je to jedino što me moglo spasiti od ludila u tom trenutku.

„Što se smiješ, budalo?“ činilo se da govore Gajine oči dok smo trčali tih pedeset metara do spasa. Kad smo konačno zamaknuli iza sigurnog zida, srušili smo se. Tišina nakon detonacije bila je teška, ali moj hroptavi smijeh ju je razbijao. Gajo je pogledao svoje bijele ruke, pa mene, pa onog trećeg. Napetost – ona užasna, smrtna ozbiljnost ratišta – pukla je kao staklo. Sva trojica smo se počeli gušiti u smijehu, upirući prstima jedni u druge, dok se bijela prašina dizala oko nas pri svakom udahu.

Vratili smo se u rovove kao prikaze. Naši suborci gledali su nas u nevjerici, a onda je i tamo provalio smijeh. Bio je to smijeh olakšanja – smijeh ljudi koji su još jednom prevarili grobara.

Dok sam satima kasnije sjedio u rovu, otresajući ostatke tuđeg sna sa svoje uniforme, razmišljao sam o svom dokazivanju. Moja potreba da budem heroj, da se guram tamo gdje mi nije mjesto, nije imala veze s hrabrošću. Bila je to mladost koja još ne vjeruje u vlastitu prolaznost. Ali taj bijeli prah, taj miris žbuke koji me vratio baki, naučio me nečem važnijem. Naučio me da u svakom užasu postoji mrvica sjećanja koja nas čuva normalnima.

Još osam sati do večeri. Još osam sati straže pod zvijezdama, a onda odmor. Ali ja sam se i dalje smješkao, osjećajući finu prašinu pod noktima, kao da me baka još uvijek tamo, na prvoj liniji, drži za ruku i govori mi da će sve biti u redu dok god se možemo smijati sami sebi.