Ožiljci pretočeni u pjesmu: Sandra, ja i vlakovi bez stanica
Ljudi me često pitaju gdje pronalazim hrabrosti, sada kada sam u pedesetima i nakon svega što sam prošao, da ogolim dušu potpunim strancima kroz glazbu. Govore mi da je takvo otvaranje "karakterna mana" ili znak da još nisam sasvim "sazrio".
Istina je mnogo dublja. Moja otvorenost nije nedostatak zrelosti; to je svjestan izbor da nikada više ne dopustim grubosti svijeta da ugasi dijete u meni.
Danas ne ganjam karijeru. Danas liječim rane nastale kada sam bio tek dječak prisiljen odrasti preko noći, bačen u vihor Domovinskog rata bez strukture ili roditeljske podrške. Dok su drugi sanjali, ja sam preživljavao. Moja glazba moj je zakašnjeli povratak u djetinjstvo koje mi je ukradeno.
Sandra – Ratnica s pjesničkim srcem
Na tom mom putovanju jedna osoba stoji kao neustrašivi čuvar mojih snova: Sandra Šućurović. Moja prijateljica, moja suborkinja iz 1. gardijske brigade "Tigrovi". Zajedno smo hodali ratištima, gledali okrutnosti života u oči, ali između nas dvoje, Sandra je uvijek bila ona "starija" – mudrija, ambicioznija, jača.
Dok sam ja lutao svijetom fitnessa i noćnog života, ona je svoju snagu kanalizirala u znanje. Danas je psihologinja u NK Dinamo, predaje vojnu psihologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i mentorira nove generacije – uključujući i mog nećaka, Reja. Sandra je dominantna, borbena, prava ratnica koja svijet drži na distanci. Ali meni dopušta da joj se približim.
Ona me "pokriva" svojom stabilnošću, a ja joj zauzvrat dajem ono što njezina profesija i prošlost često skrivaju – pravo da bude ranjiva.
Kako su njezini stihovi postali moji "Vlakovi"
Pjesma "Feliks - Vlakovi bez stanica" zapravo je Sandrina duša pretočena u stihove. Ona piše poeziju za sebe, bez želje za slavom. Kada mi je poslala te riječi, prepoznao sam u njima istu bol i istu potragu za mirom koju oboje još uvijek nosimo iz rovova.
Uglazbio sam njezine stihove jer sam osjetio da njezina mentalna snaga treba moju dječju razigranost kako bi nastala čarolija. Ta simbioza je nevjerojatna:
"Vlakovi bez stanica... to su samo misli, to nisi ti."
To je Sandrina poruka svima nama koji smo ranjeni, bilo ratom ili jednostavno odrastanjem. To je njezina ruka podrške pružena onima koji se bore s kaosom u vlastitim glavama.
Zašto elektronska glazba i kućni studio?
Mnogi glazbenici ne podnose softvere i sintesajzere jer osjećaju da u njima nema "živog instrumenta". Možda su u pravu; možda tehnički nešto nedostaje. Ali ono što ne nedostaje je emocija.
Elektronska glazba omogućuje mi da stvorim taj melankolični, ali pun nade "zvuk a la Moby" u vlastitom domu, bez skupih studija. To je moj način da stavim lijepu mašnu na sve te ružne uspomene.
Umjetnost postoji da izazove emociju i pruži melem za rane. Sandra i ja više ne pijemo kave u oronulim kafićima pričajući samo o prošlosti. Mi stvaramo. Izvlacimo te teške emocije i pretvaramo ih u nešto što nas podsjeća na bakinu kuhinju, miris palačinki i osjećaj da će sve biti u redu.
Preko 100.000 pregleda na YouTubeu i dodatni VEVO kanal koji daje legitimitet pjesmi i spotu dokaz su da nismo jedini kojima treba ovaj mir. Hvala ti, Sandra, što si moj vođa kada trebam ozbiljnost i što mi dopuštaš da budem prijatelj koji te vraća u ravnotežu.
Ne moraš se ukrcati u svaki vagon brige koji projuri. Ti si taj/ta koja bira kartu. Ti si taj/ta koja stvara mir u sebi.
VEVO Channel
Primjedbe
Objavi komentar