Ratne kronike: Ulazak u Zonu sumraka (Poglavlje 19.)

 

Ulazak u Zonu sumraka

Preobrazba iz improvizirane vojarne – školske zgrade u Čepinu, čiji su zidovi sada odjekivali surovom stvarnošću rata umjesto dječjim smijehom – u apsolutnu tamu otvorene ceste bila je trenutačna i uznemirujuća. Naša kolona, desetak vojnih kamiona natovarenih vojnicima, oruđem i oružjem za preživljavanje, ugasila je sva vanjska svjetla kamiona čim smo izbili izvan naselja. Namjeran, očajnički čin uranjanja u beznadnu noć bio je nužna obmana, molitva šapnuta protiv svevidećeg neprijateljskog oka.

U početku, dok smo se peli na hladnu metalnu prikolicu, još nas je držao ostatak civilnog života – pokoja šala, nervozna energija neizvjesnosti. No, čim je kolona krenula naprijed poput sablasti, iznenadni gubitak svjetlosti bio je fizički udarac koji nas je odmah ušutkao. Nas petnaestak, zbijenih među sanducima s municijom i obrocima, postali smo sjene jedni drugima. Nisi mogao razaznati lica, ali si mogao osjetiti prisutnost svakog čovjeka, svaki udah.

Spustila se duboka, gušeća tišina. Bila je toliko gusta, toliko apsolutna, da se moglo reći kako je to "neizgovorena riječ". Svaki čovjek koji je potražio utjehu u posljednjoj cigareti, ugasio ju je u savršenoj, bešumnoj sinkronizaciji s gašenjem kamionskih farova kako bi se stopili s mrakom. Vješto vozač i tasko je znao voziti, po osjećaju. Napetost je bila opipljiva, izoštrena oštrica – nož kojim si se mogao porezati.

Jedini zvukovi bili su prigušeno tutnjanje kamionskog motora i nesvjesni, hrapavi uzdasi mojih suboraca. To nisu bili uzdasi straha, iako je sablast smrti bila naš nepozvani suputnik. Ne, to su bili duboki, refleksivni udisaji vojnika koji se bore za bistrinu uma. Bili su to svjesni pokušaji smirivanja živčanog sustava, tihe molitve, uvlačenja kisika potrebnog za koncentraciju.

To je bio, možda, najpodmukliji strah za ratnika: pasivnost. Bili smo zatvoreni u pokretnoj limenki, potpuno bespomoćni protiv  minobacačke granate ili precizno usmjerenog artiljerijskog projektila. Potpuni nedostatak kontrole bio je užasavajući. Neprijateljski projektil, koji padne s crnog neba, imao je moć da nas u trenu izbriše u zastrašujućem bljesku. Ipak, još gora misao nas je proganjala: agonija teškog ranjavanja, gubitak udova, bolno shvaćanje vlastite unakaženosti. Smrt je za mnoge bila brzo oslobađanje; agonija i invalidnost bile su trajne noćne more svakog vojnika.

Kamioni su održavali ključnu udaljenost – oko pedeset metara – disciplinirani razmak namijenjen ublažavanju štete. Ako bi jedan bio pogođen, geleri ne bi doprli do drugog, niti bi minobacačka granata koja padne između dva prebliza vozila uništila oba. Svaka mjera opreza bila je prešutno priznanje rizika.

Klizili smo preko raščišćenog područja, beskrajne livade koja se protezala prema nevidljivoj crti bojišnice, negdje iza Ivanovca i u sporne kuće Paulin Dvora. Paulin Dvor bio je sivi vakuum, smrtonosna zona gdje čvrsta crta još nije bila uspostavljena, mjesto gdje se kontrola mogla promijeniti s jutarnjom maglom. Naša misija bila je naizgled jednostavna: provesti izviđanje, pretražiti nekoliko kuća i pokušati uspostaviti dva nova položaja prije nego što nas zora prisili na taktičko povlačenje. Zvučalo je rutinski – kao stranica iz vojnog priručnika – kad je zapovijed izdana u vojarni.

Proboj sigurnosne kupole

Ipak, kako smo se približavali Ivanovcu, sada sigurnog pod hrvatskom zastavom, zrak u prikolici kamiona se opipljivo zgusnuo. Promjena atmosfere bila je fizički predznak – iznenadni pad psihičke temperature koji je nagovještavao blizinu opasnosti. Svi smo znali da je crta želatinasta, nestabilna, i da bi mogla trenutačno eskalirati u blisku, životno opasnu borbu. Nijedan vojnik zapravo ne želi susresti neprijatelja licem u lice, boriti se prsa o prsa u blatu.

Kamion je iznenada štucnuo, vozač je vješto prebacio u višu brzinu kako bi tutnjava motora bila što prigušenija – profesionalni dodir. U ogromnoj tišini, čuo se slab, ritmičan odjek udaljenog topništva, zajedno s krhkim pucanjem rafala iz automatskih pušaka. Udaljenost je bila neodređena, zvuk kamiona je prigušivao detalje.

Zatim, nagli osjećaj: kao da smo se probili kroz nevidljivu kupolu sigurnosti i relativnog mira, prodirući kroz veo i uranjajući u apsolutnu zonu sumraka neposredne borbe. Promjena se odmah registrirala u mojim prsima, hladna, mučna grčevita bol.

"Puške, zakočene, metak u cijevi. Provjera!" Gajin glas, oštar i zapovjedan, probio je tamu s prednjeg dijela prikolice.

Provjerili smo. Svaki je vojnik lupio po boku svoje puške, osiguravajući da je zatvarač naprijed i da je kočnica aktivirana. Bio je to obvezan ritual rođen iz strašne lekcije: slučajnog ranjavanja suborca na Sljemenu '91., pogođenog od strane nervoznog, neiskusnog vojnika čiji je prst skliznuo na otkočenu pušku dok je izlazio iz vozila. Spoznaja tog iznenadnog, besmislenog gubitka – okončanog strahom i neiskustvom – proganjala je svaki naš pokret. Metak u cijevi, ali puška zakočena. To je bila disciplina koja je odvajala žive od nepotrebno mrtvih.

Vozili smo još možda kilometar kada su kočnice kamiona zaškripale, bacajući nas naprijed u kaotičnu zbrku tijela i opreme.

"Što sad?" progovori Gajo, glasom punim napetosti.

"Nema više," tiho je odgovorio vozač dok je prilazio prikolici, njegova silueta vidljiva naspram nešto manje crnog horizonta. "Granate padaju po cesti, sa svih strana, svakih nekoliko minuta. Moramo pješačiti zadnjih pet stotina metara."

Stvarnost naše situacije se iskristalizirala: sigurnost mehaniziranog prijevoza je gotova. Ispred nas su čekali naši ljudi u kućama na perimetru, odakle ćemo odmah krenuti u ophodnju prema nestabilnoj zoni Paulin Dvora.

"Moramo se povući prije zore. Idemo samo u izviđanje i ako je moguće uspostsaviti liniju. Mi se onda povlačimo, a nas zamjenjuju drugi jer će nas noć i borba izmoriti." potvrdio je Gajo, njegov glas sada prožet autoritetom zapovijedanja.

Pretražio sam tamu, tražeći poznatu prisutnost Jure u susjednom kamionu. Uvijek sam tražio njegove oči; one su bile mjerilo po kojem sam prosuđivao vlastitu pribranost. Potreba za tom validacijom, za neizgovorenim jamstvom da sve radim kako treba, bila je moje sidro.

Skočili smo. Ne na čvrsto tlo, već u gustu, hladnu lokvu blata, usisavajuće, prljavo krštenje u konačnu fazu misije. Iznad nas nebo nije bilo mirno; parali su ga ljuti, pucketavi zvukovi nadolazeće i odlazne paljbe.

U tom trenutku, od kojeg je zastao dah, prekriven blatom, na pamet mi je pala izreka Sun Tzua: "Umijeće ratovanja nas uči da se ne oslanjamo na to da neprijatelj neće doći, već na našu vlastitu spremnost da ga dočekamo." Spremnost je bila sve što smo sada imali. Ušli smo u zonu. Krenuli smo naprijed u nepoznato.