Ratne kronike: Noćni klub u vrijeme policijskog sata (Poglavlje 18.)

 Noćni klub u vrijeme policijskog sata 

Kucanje bijele kugle o osmicu bilo je oštro, odlučno i konačno. „I crna kugla u srednju rupu!” proglasio sam, a riječi su mi odzvonile trijumfalnim, pomalo umjetnim hvalisanjem. Crna sfera se zakotrljala u džep. Pobjeda.

Jura i ja smo si udarili pet, kontakt je bio snažan i zadovoljavajući, trenutak iskonskog prijateljstva koji nije imao okus tjeskobe posljednjih 48 sati. Oko nas, vlažni zrak podruma je brujao—niski, gusti zvuk smijeha, zveket čaša ispunjenih uglavnom bezalkoholnim pićima, te postojano lupanje bas linije koja nas je očajnički pokušavala usidriti u nešto normalno. Pjesma Marky Marka, "Good Vibrations," pulsirala je anakronističnom energijom.

Povukli smo se od stola, prepuštajući mjesto sljedećoj ekipi koja je već slagala svoje oskudne hrpice žetona duž uglačane drvene ivice. Gajo, vječito veseo, već se probijao prema šanku. „Gubitnici plaćaju,” doviknuo je preko ramena, napetost rata trenutno zasjenjena trivijalnom pobjedom u igri.

Nagnut na ljepljivi, istrošeni šank, pio sam Coca-Colu, ledena slatkoća bila je čisti kontrast dimu i jeftinoj kolonjskoj vodi koja je zasićivala zrak. Nitko od nas nije pio alkohol; bili smo vojnici u pripravnosti, i čak je ova ukradena radost imala svoje granice.

Nakon stresa u rovu, mogli smo se opustiti i baš nam je ovako nešto trebalo. Čitav drugi dan smo pomalo spremali stvari za sutrašnji odlazak na prvu liniju u Ivanovac. Jura me skoro tri sata drilao kako se ponašati u stroju vojske i brzo sam učio. Dan je brzo odmicao. Odmarali smo ostatak predvečerja i Gajo odjenom uđe u sobu radosno: "E ekipa, tu u mjestu radi neki klub  incognito od 16-20. Idemo?" "Ali u pripravnosti smo Gajo!"- oštro će Jura. "Što ako nas hitno pozovu da moramo na liniju kao pojačanje?" "Ma imamo Motorole (toki voki) sa sobom. Pa javiti će nam ako nešto bude. Uostalo, klub je možda dvjesto metara tu od nas. Za dvije minute dojurimo nazad!"- veselo će Gajo. "Idem i ja sa vama!"- javi se suborac koji je ležao pored nas, vidno se dosađivao. Obukao sam crnu dolčevitu koja mi je odlično pristajal i svoju Avirex pilotsku jaknu i izgledao  kao neobični posebni branitelj. Da me vojna policija zaustavila, vratila bi me u vojarnu (školu) jer takvi ne smijemo šetati po gradu jer to nije službena unofroma hrvatske vojske. Bio sam u prekršaju ali svi smo znali da ovaj tjedan moram tako jer nemam rezervnu uniformu. Dok smo ulazili u klub, visoki redari kluba, samo su nas odmjerili, nasmješili se uz riječi "Bok naši momci. Izvolite i ugodan provod!" 
Kako je godilo kada ti netko persira jer zna kakvu žrtvu daješ za sigurnost civila. I sada smo na šanku, čak i malo plešemo, iako je čovjek na čovjeku. 

Upravo ta radost nosila je srž apsurda, bizarnu psihološku disonancu naše ratne stvarnosti. Samo kratka šetnja od rovova, ovdje u srcu Čepina, gdje je tup dalekog granatiranja bio uobičajena pozadinska buka, dvjesto ljudi bilo je nagurano u podrum niskog stropa, znojno plešući između četiri i osam sati navečer. Ovaj klub, bunker maskiran u disko, bio je utočište—njegovi prozori i ulaz zatrpani vrećama zemlje, njegovo raspoloženje prkosno. Bilo je to kratko, nužno suspendiranje stvarnosti, kolektivni, neizrečeni dogovor da se život mora nastaviti, čak i ako se postojanje činilo kao posuđeni poček. Ovaj klub, bio je bijeg svih nas na krarki zaborav da je rat oko nas. 

Tada se glazba promijenila. DJ je bez upozorenja prekinuo američki dance ritam i prostor su ispunile uvodne, tužne žice "Ruže Hrvatske" Prljavog kazališta. Učinak je bio trenutan i dubok. Tiho žamorenje je istog trena zamrlo, zamijenjeno iznenadnom, pobožnom tišinom.

Dok se refren gradio, „Ružo, moja Ružice, sve sam suze isplak'o, noću zbog tebe,” cijela se prostorija pokrenula kao jedno tijelo. Svaki glas, od najotvrdnijeg veterana do najmlađeg civila, stopio se u jedan jedini, bolni urlik. Ruke su poletjele u zrak.

„Za naše hrabre hrvatske branitelje koji su s nama večeras i brane naše domove!” glas DJ-a se probio kroz zvučnike.

Pljesak nas je pogodio kao val. Mi—Jura, Gajo, suborac i ja, u našim uniformama i civilnoj odjeći navučenoj na brzinu—instinktivno smo spustili glave. Bio je to sramežljivi refleks, čudna mješavina ponosa i duboke, teške nedostojnosti, kao da je žrtva koju smo se pripremali podnijeti jednostavno naš posao, a ne nešto vrijedno ovog javnog izljeva ljubavi.

„I za one kojih više nema,” nastavio je DJ tiho.

U nastaloj tišini, klik upaljača odzvanjao je u iznenada zamračenoj prostoriji, deseci sićušnih, treperavih plamenova podignuti poput svjetovnih svijeća. U tom svjetlu, mogao sam razaznati oštar, mokar sjaj suza u očima ljudi oko nas—sveti, javni trenutak zajedničke žalosti koji je probio prisilnu veselost kluba. "Zaspala je zadnja Ruža Hrvatska"- završaval je pjesma tim riječima. Neslužbnea himna Hrvatskog otopra pritv nadmoćnijeg neprijatelja. Pjesma je bila simbol domoljublja.

Tada sam osjetio Jurino kucanje. „Keka, gleda te ona crna, s kratkom kosom.”

Okrenuo sam se, srce mi je kucalo iznenadnim, bržim ritmom. Bila je zapanjujuća—kratka crna kosa, oči boje tamne zemlje, gledala je izravno u mene s uznemirujućom, otvorenom samopouzdanošću. Oklijevajući sam se nasmiješio. Uzvratila je osmijeh. Trenutak je zahtijevao akciju, brzinu koju nas je prva linija naučila. Krenuo sam prema njoj.

„Hej, junače. Nisam te još vidjela ovdje,” rekla je, njezin glas vedar, jedva čujan nad povratkom vesele plesne glazbe.

Bila je izravna, hrabra i vitalna. Moja crna dolčevita i pilotska jakna Avirex—prkosna, pravila kršeća uniforma—morali su biti ono što joj je privuklo pažnju. „Dobro si odjeven, neobično. Top Gun, Tom Cruise?” podigla je obrvu, otpivši odmjeren gutljaj svog pića.

„Oh, vjeruj mi, priča je kompliciranija,” uspio sam izustiti, osjećajući se duboko samosvjesno, ali i čudno moćno.

Razgovarali smo gotovo sat vremena. Bila je blizu, njezin govor tijela zračio je neposrednošću rođenom u ratno doba. Nekoliko puta, njezini su prsti dotaknuli moju ruku; jednom, dlan joj se toplo smjestio na mojim prsima dok je naglašavala neku misao. Njezin dodir činio se stvarnim, čvrstim, sidrom u kaosu. Nije bilo pretvaranja, samo sirova, hitna veza dvoje ljudi koji priznaju prolaznost sadašnjosti.

Glazba se iznenada prekinula, visokoenergetski ritam umro je usred synth riffa. Osam sati. Policijski sat.

Glavna su se svjetla ugasila, gurnuvši tijesno zbijenu sobu u tešku, apsolutnu tamu. Osjetio sam, više nego vidio, njezin pokret. U toj dubokoj, trenutnoj praznini, usne su se spojile s mojima. Tiho. Polako. Meko.

Bio je to poljubac koji je izbrisao svijet. Nakratko sam nestao, ne samo od neočekivane intimnosti, već od iznenadnog, moćnog znanja o tome zašto se to događa. Ja sam bio uniforma, branitelj, privremeno utjelovljenje sigurnosti i nade. Bilo je to duboko priznanje žrtve, kanalizirano kroz želju.

Svjetla su se ponovno upalila pet minuta kasnije, zasljepljujućim, vulgarnim fluorescentnim bljeskom. Već se bila povukla, vješto se stapajući natrag u gomilu prema garderobi.

„Prekrasan si, tako lijep, ali ti si i beba!” doviknula je, promuklim šaptom koji je ipak uspio prorezati iznenadni, mahniti egzodus gomile. „Nadam se da ću te opet vidjeti ovdje.”

Otrčala je s prijateljicom koja mi je uputila brz, suučesnički kimaj. Stajao sam, izgubljen u zbunjujućem, teškom zaleđu, još uvijek osjećajući slab pritisak njezinih usana.

„Zavodnik si!” nasmijao se Jura, udarivši me po zatiljku, Gajo je učinio isto s druge strane. „Tek si dan na ratištu, a već si ulovio curu!”

Nisam ulovio ništa, pomislio sam, trljajući stražnji dio vrata. Ovo se jednostavno dogodilo meni dok sam bio pasivni promatrač cijele stvari. Dok smo izlazili iz ulaza nalik na bunker na hladnu, praznu ulicu, vraćajući se prema školi, našoj improviziranoj vojarni, tresao sam glavom, nesposoban pomiriti slatki, preostali okus njezina poljupca s tihom, teškom prijetnjom noći koja je slijedila.