Ratne kronike: Miris žrtvenog ulja (Poglavlje 20.)

 

Miris žrtvenog ulja

Ivanovac nije bio samo selo; bio je krhak, ali vitalan štit. Nije predstavljao tek crtu razgraničenja na karti, već nategnutu nit koja je Osijek, metropolu Slavonije, držala podalje od provalije. Da se taj mali splet kuća urušio pod naletom neprijatelja, pitanje je kakva bi sudbina zadesila moj rodni grad. Našice su još uvijek počivale u varljivom miru središnje Slavonije, izvan dometa neprijateljske artiljerije. Ta sigurnost, ta udaljenost, pružala mi je duboku, tihu utjehu. Bio je to balast u mom srcu koji mi je dopuštao da lakše dišem, znajući da je za te ljude život i dalje predvidljivi ritam mirnih jutara.

Pa ipak, ja sam bio ovdje. Nije me vukla prisila, niti je izravna prijetnja razbila moje prozore. Bio sam premlad za obvezu, a moj grad siguran. Moj dolazak bio je čin slobodne volje, izabrana žrtva koja me uzdigla od običnog građanina do dragovoljca – onoga koji spremno korača naprijed, voljan položiti život za sigurnost drugih. Shvatio sam da mi upravo težina tog izbora daje snagu; osjećao sam njegov gotovo sveti odjek. Prisjetio sam se riječi koje su se ponekad izgovarale prigušenim, pobožnim tonovima: da se Duh Sveti izlio na hrvatske branitelje, pretvarajući obične, male ljude u proroke i apostole svoga kraja. Nije li to Krist učinio s jednostavnim ribarima? Kakva su samo velika djela ostavili za sobom. Jesmo li mi, hrvatski branitelji, kročili tim istim nevjerojatnim, svetim putem?

Te teške, uzvišene misli—o dužnosti, božanstvenosti i žrtvi—bile su jedino što se kretalo brže od mog tijela dok sam se probijao naprijed.

Puzio sam, klečao, hodao pognut. Polako. Oprezno. Zrak, otežao od vlažnog zimskog mirisa studene zemlje i usitnjene ciglene prašine, pritiskao nas je poput viskozne tekućine. Nije bio samo gust; bio je električan. Napetost je bila gusta poput ulja, kao da treperi, čineći svaki dah teškim, zasićenim iščekivanjem udara. Granata je pala u blizini. Zvuk je bio tup, razoran.

Samo tri stotine metara iza Ivanovca hrvatske su snage uspostavile obrambenu liniju u poljima i šumarcima, zadržavajući neprijatelja daleko nadmoćnijeg u oklopu i ljudstvu. Suborci su plaćali visoku cijenu kako bi zaustavili napredovanje iz smjera okupiranog Vukovara: trpjeli su beskrajnu, neprestanu kišu vatre i čelika. Neprijatelj je bio bijesan. Nakon što su neko vrijeme osvajali selo za selom, ovdje su udarili u zid. Blokirani, prisiljeni da se ukopaju s tenkovima i minobacačima, sada su se morali zadovoljiti time da nagrizaju rubove Osijeka i Ivanovca.

Te jeseni 1991. neprijatelj je, nakon pada herojskog Vukovara, nezaustavljivo jurio prema Osijeku. Iza Čepina, glavna cesta vodila je u Ivanovac gdje se račvala: lijevo prema Antunovcu, desno prema Divošu i dalje prema Ernestinovu. U tom trokutu, koji je uključivao i Paulin Dvor, tog su tjedna žestoke borbe vodile 130. osječka i 101. zagrebačka brigada. Suočeni s teškim zadatkom i opkoljavanjem, uz mnoge žrtve, morali su se povući. No, i neprijatelj je krvario. Bijesni jer su mislili da će biti lako, a suočeni s velikim gubicima, zaustavili su tenkove i počeli bjesomučno granatiranje. Središte Ivanovca, obilježeno župnom crkvom, postalo je meta. Od crkve, sporedna slijepa ulica vodila je prema ničijoj zemlji – brisanom prostoru polja koji je razdvajao Ivanovac od Paulin Dvora. Jedan suborac to je opisao slikovito: "Polja se ovdje sljubljuju kao vino i biftek."

Naš cilj bila je kuća koja je služila kao privremeno sklonište. Kretali smo se uz izlizane rubove zgrada, jedinu zaštitu od unakrsne vatre. Tukli su nas iz Divoša s lijeva, granatirali ravno iz Ernestinova i gađali s desna, iz Paulin Dvora. Stisnuti s tri strane, imali smo samo hladne zidove seoskih kuća kao jadnu zaštitu.

Gajo, naš vođa, šuljao se prvi. Podigao je ruku—tamnu siluetu naspram slabog sjaja granatirane ulice—a zatim je spustio. To je bio znak. U toj nabijenoj tišini nismo čekali zapovijed; povik bi ovdje bio smrtna presuda.

Kad se zviždanje metaka nakratko prorijedilo, Gaji je ruka pala. Krenuli smo. Novaci i veterani, trkom uz zid, u grupama po pet – sinkopirani ulični ples preživljavanja. Gajo diže ruku, mi stajemo. Čekamo. Pucnjava jenjava, ruka pada, mi trčimo. Tako u krug, od kuće do kuće. Tih pet stotina metara činilo se kao vječnost. Dvadesetak kuća, dvadeset brisanih prostora gdje su meci odvaljivali komade betona tik iznad naših glava.

Tada sam prvi put osjetio stvarnu, fizičku težinu borbe—ne onu filozofsku o žrtvi, već sirovi, biološki udar adrenalina. Moji suborci kretali su se s umirujućom, uvježbanom tečnošću. Ja, novak, posrtao sam, nastojeći oponašati njihov niski profil i ekonomičnost pokreta.

Napokon smo stigli. Dvoetažna kuća, djelomično razrušena, stajala je poput izubijanog, ali postojanog stražara ispred našeg pravog cilja – prizemnice zaštićene masivnom betonskom stajom. Zaronili smo prema ulazu i spustili se u blagoslovljenu tamu podruma.

Prostor je bio osvijetljen svjećama, s dvadesetak improviziranih ležajeva. Niski strop i debeli zidovi činili su se poput neprobojnog trezora. Dok sam se rušio na krevet, udišući prašnjavi, sigurni zrak, preplavio me val gorkog olakšanja. Pogledao sam Gaju i Juru, a iz grla mi je pobjegao iskrivljen, kiseo smijeh s okusom pijeska i straha. Obrisao sam znoj s očiju, iako je vani bilo tek par stupnjeva iznad nule. Ovo nije bio rat iz mojih romantičnih vizija. Ovo je bilo surovo probijanje kroz zrak gust od smrti.

"Uvalio sam se u govna do grla", bila je jedina misao koja je izronila, jasna i istinita. A znao sam, s jezivom sigurnošću, da je ovo bio tek početak.