Ratne kronike: Miris sapuna i baruta (poglavlje 17.)

 

Miris sapuna i baruta

„I kakva ti je bila prva noć rata, ‘Gušteru’?”

Riječ—gušter—frcnula je u vlažnom zraku školske menze, teškoj od arome ratnog gulaša i ustajalog znoja. To je bila uvreda rezervirana za najzelenije vojnike, one koji će najvjerojatnije paničariti, čiji je rok trajanja mjeren u satima, a ne mjesecima.

Ostavio sam pogled prikovan za izdašnu porciju goveđeg gulaša na tanjuru, srdačnu, gotovo smiješnu utjehu nakon dvadeset i četiri sata provedena u dubokom, blatom obloženom rovu. Nisam se trznuo, ali mišići na vratu su mi se zategnuli, biološki obrambeni mehanizam protiv otrova koji je kapao s čovjeka preko stola.

Bio je to krupan lik, prerano ćelav, s licem trajno urezanim iritacijom. Oči su mu bile sitne, krvave perle, plivajući u natečenom, požutjelom krajoliku nekoga tko je više vremena provodio s pljoskom alkohola nego s puškom. Odmah sam prepoznao njegov tip—glasnog hvalisavca čija je hrabrost bila izravno proporcionalna količini šljivovice koju je popio tog jutra.

„Slijeganje ramenima te neće spasiti, novak,” nastavio je, naginjući se naprijed, a miris ustajalog pića zamijenio je gulaš. „Ljudi poput tebe dolaze i odlaze. Sve što radite je da donosite probleme. Iskreno, zamijenio bih životno osiguranje za garanciju da ne budem  u grupi s tobom. Ne bih se osjećao sigurno. Nadam se da me razumiješ?”

Izveo sam još jedno, elaboriranije slijeganje ramenima, zamišljajući zadovoljavajući tup mog noža, oštrog i srebrnog, kako se precizno zabija tamo gdje mu kuca karotidna arterija. Bila je to fantazija za koju sam se žestoko držao—trenutačno, nasilno sidro koje me spriječilo da se dignem na provokaciju.

„Samo sam radoznao kakav ćeš biti kada stvarno dođemo na prvu crtu,” rugao se, a glas mu se pojačavao, privlačeći pažnju susjednih stolova. „Znaš, ne izdajemo pelene za ljude poput tebe kad se upišaju i zazovu majku.”

Poniženje je bilo fizička opeklina, vruća i kisela. Osjetio sam da mi drhti ruka, prijeteći da će metalna žlica zveknuti o keramički tanjur. Ali baš kad je brana trebala popustiti, poznat, dubok glas presjekao je buku.

„Dosta je, Miro.”

Moje spasenje stiglo je u obliku Jure, koji je kliznuo na klupu pored mene, a njegova je prisutnost odmah smirila emocionalni kaos poput teške deke. Jura je bio britka govora i pročišćena  lojalnost, čovjek građen kao čvrsta hrastova vrata—nepokolebljiv, pouzdan i uvijek na straži. Posebno za prijatelja.

„Keka je bio odličan sinoć,” izjavio je Jura, nazivajući me mojim nadimkom, koji je nekako zvučao manje patetično od ‘guštera.’ Probio je komad mesa iz svoje zdjele. „Sjećaš se kako si se ti žalio prve noći, Miro? To je bilo prije gotovo pola godine, zar ne?” "Hoćeš da tu temu sada otvorimo, kada nisi zna gdje ti je glava, pogubljen?"

Mirovo lice, već prošarano, pocrvenjelo je u dublju, ljutiju nijansu grimizne boje. Čeljust mu je bijesno radila na komadu napola prožvakanog kruha. Lupio je rukom o stol, nasilno stružući stolicu unatrag.

„Moj život je u pitanju i neću igrati ulogu dadilje djeci koju ste ovamo dovukli!” ispljunuo je Miro svoju žuč, premještajući se za udaljeniji, sigurniji stol. „Upravo ljudi poput ovog šmrkavca mogu nas ostale koštati života!”

Jura nije ni okrenuo glavu. Samo je uzdahnuo, zvuk duboke svjetske umornosti.

„A upravo ljudi poput tebe, koštaju nas ostale jer volite popiti gutljaj alkohola kada ne bi trebali, i razboljeti se kada bi trebali ići u bitku!” Jura je uzvratio, ton mu je sada bio oštar i opasno ljutit.

Pričekao je dok Miro nije bio sigurno izvan dosega uha, žvačući hranu s maničnom energijom stjeranog jazavca, prije nego što se okrenuo meni.

„Ne brini, Keka,” prošaptao je, glasom dovoljno tihim da bude povjerljiv. „Bio je i ostao budala. Još jedan takav je u satniji. Izbjegavaj ih obojicu kao kugu.”

Objasnio je prljavu stvarnost u jednom brzom, učinkovitom dahu: obojica nisu bili dobrovoljci, već mobilizirani ljudi, gdje su ih  iz firme prisilili da se moraju odazvati na šest mjeseci mobilizacije. Oni nikada nisu htjeli biti ovdje, ali moraju. Zato ovaj bjesni. I oni i mi čekamo da prođe tih šest mjeseci da se skinu  iz uniforme jer od takvih nema koristi. 

„Oni su najglasniji, Keka, uvijek dižu buku. Ali u trenutku kad treba učiniti nešto konkretno, osakate ih misteriozni bolovi i stalno pijanstvo. Uvijek imaju skrivenu bocu. Moramo ih trpjeti dok im vrijeme ne istekne. To je na žalost zapovijed, jer fali vojske  i  onda i budale moramo primati.”

Bio sam iskreno iznenađen. „Nisam znao da takvi ljudi postoje ovdje,” priznao sam, ponovno čeprkajući po hrani. Bio sam iz Slavonije; znao sam lokalnu sklonost boci rakije. Ali držati se poroka kada se tvoje postojanje mjeri točnošću dolazne artiljerije? Činilo se kao parodija samouništenja.

„Na svakih stotinu vojnika, Keka, uvijek ćeš imati dva ili tri oportunista koji će iskoristiti situaciju, muljati i  petljati” zaključio je Jura, konačno se vraćajući svom obroku. "Traže žrtvu pred kojom će se osjećati nadmoćno, a zapravo su kukavice.”

Završili smo večeru u umornoj, dubokoj tišini. Iscrpljenost neprospavanog dana natopljenog adrenalinom napokon se smjestila u moje kosti poput olova. Čeznuo sam za krevetom s glađu koja je zasjenila čak i izdašni gulaš.

Improvizirana vojna spavaonica, nekadašnja školska učionica, činila se kao luksuzni spa u usporedbi s hladnim, klaustrofobičnim  rovom. Topao obrok smirio mi je želudac; toplo tuširanje, iako kratko i s blagim mirisom dezinficijensa, ispralo je ustajali strah, prljavštinu i uporan, čudan miris baruta koji mi se duboko uvukao u kosu i kožu.

Madrac je bio tanak, zrak blago ustajao, ali vreća za spavanje bila je čista i blago mirisna. Uvukao sam se u jednostavnu udobnost i, kako kažu, odmah utonuo u dubok, neopterećen san pravednika.

Jutro je stiglo s grubim guranjem.

„Keka! Keka!”

Bilo je sedam sati. Jura je stajao iznad mene, besprijekoran. Uniforma je bila uredno složena na njemu, a lice je zračilo zastrašujućom energijom nekoga tko je imao osam sati kvalitetnog sna.

Treptao sam, zbunjen, dezorijentiran. Što se događa? Kamo idem? Je li to napad?

„Postrojavanje za petnaest minuta, Keka.” Jurin glas bio je čvrst, ne dopuštajući prigovore. „Oružje, oprema, sve sa sobom. Jutarnje postrojavanje i podizanje zastave.”

Postrojavanje? pomislio sam, mozak mi je još uvijek bio obložen ljepljivim ostacima sna. Nemamo li slobodan dan ? 

Petljao sam. Mehanički sam oprao zube, gurnuo svoju beznadno zamršenu kosu pod kapu i istrčao na školsko dvorište, jedan od posljednjih. Osjećao sam se kao preraslo dijete prvog dana vrtića. Nisam imao pojma gdje da stojim ili što da radim s rukama. Još sam nosio istu uniformu od prethodnog dana, čizme su mi bile prekrivene fosiliziranim blatom iz rova—jedini vojnik u formaciji koji je izgledao kao hodajuća arheološka iskopina.

„Pozor! Poravnaj se udesno!” zagrmio je zapovjednik satnije.

Svi oko mene složili su pete u jedno, oštar, ujedinjen krak. Pružili su desnu ruku kako bi izmjerili pravilan razmak. Stajao sam, smrznut, ruke su mi beskorisno visjele poput zbunjenog flaminga. Moj sram je bio ogroman, ali i čudno komičan. Bio sam jedna jedina, prljava, potpuno neorganizirana zubčasta igla u savršenom, krutom stroju.

Zapovjednik satnije okrenuo se, salutirajući hrvatskoj zastavi dok je započinjala svoj spori, veličanstveni uspon na jarbol, popraćena državnom himnom koja je grmjela sa starih školskih zvučnika.

Odjednom, manja neugodnost zbog mojih prljavih čizama je nestala.

Dok se zastava vijorila, gotovo nepodnošljiv val ponosa prostrujao je kroz mene. Bio sam dio ovoga. Nesavršen, prljav, kasni i neuvježban dio stroja, ali ipak i dio ekipe. Čudan, snažan osjećaj svrhe, sreće i duboke povezanosti vratio je snagu mom umornom tijelu i umu. Hrvatska je bila simbolizirana kroz zastavu  u ovom trenutku, a ja sam bio na ispravnoj strani.

Nakon himne i formalnog izvještaja do sada nepoznatom zapovjedniku bojne—detaljno opisujući sinoćnju akciju,  i opće stanje satnije—dobili smo jutarnje zadatke: očistiti puške, izglancati čizme i pripremiti se za sutrašnji odlazak na prvu crtu obrane u Ivanovac.

Nitko nije kritizirao moje blatnjavo stanje; znali su da nemam rezervnu uniformu. Čak su ignorirali i moje nehotično mrdanje tijekom postrojavanja. Ostali su imali rezervne čiste čizme i rezervnu čistu uniformu spremnu za postrojavanje. Ja sam bio blatnjavi izrod ali samo privremeno.

Jura mi je prišao dok sam sjedio na školskoj klupi u dvorani, rastavljajući svoju staru, pušku čekjući slijedeći tjedan da ju zamjenim nekom modernijom.

„Keka,” rekao je, lagano tapkajući cijev moje puške. „Danas te moram naučiti kako se pravilno salutira, kako se kreće u formaciji i sve ostalo što si propustio u osnovnoj obuci koju smo mi svi prošli. Ekipa je stigla uvježbana prije gotovo godinu dana. Ti si  doveden ovamo bez ikakve vježba i znannja. Bit će mi teško, moram trpjeti novaka koji ne zna ni stajati mirno.” Namignuo je. „Očisti tu pušku dobro, pregledati ću je. Sastajemo se iza škole za pola sata. Vježbamo dok ne budeš spreman.”

Trgnuo sam se u stav mirno sa sjedala, salutirajući poput pravog vojnika.

„Na zapovijed, gospodine zapovjedniče!” odgovorio sam, koristeći službeni pozdrav za svog prijatelja.

Jura je kimnuo, blagim, ali zadovoljnim osmijehom  na licu. „Bravo, Keka. Tako se to radi.” Ostavio me samog s klupom, tišinom i rastavljenim dijelovima moje drevne, iritantne puške. Znao sam, čak i dok sam počeo strugati ostatke baruta, da najteži dio rata su međuljudski odnosi- povremene budale na koje naletiš čak i ovdje.