Ratne kronike: Valuta preživljavanja (Poglavlje 14.)

 Valuta preživljavanja

Večer se spustila na školsko dvorište poput plahte vlažnog, sivog platna, prigušujući uobičajene zvukove vojarne i ostavljajući samo oštar, metalni šum pokreta. To nije bila tišina mira, već zategnuta tišina zadržanog daha neposredne operacije. Zrak, težak od mirisa mokre zemlje i bolničkog deterdženta, činilo se da zuji potisnutim adrenalinom. Pripremali smo se za prelazak na drugu liniju nedaleko od Čepina, a sama priprema bila je studija mračne, nužne fizike – svođenja ljudskog života na njegove najbitnije komponente.

Satnija je bila postrojena u neravnom redu na napuklom asfaltu, stotinjak ljudi iznenada tihih, lica zategnutih u sumraku. Svaki je čovjek izlagao svoj ruksak na pregled, ritual koji nije imao veze s povjerenjem, a imao je sve veze s preživljavanjem. Moj je um bio hiperfokusirani kalkulator koji je zbrajao težinu postojanja: najmanje 250 metaka, apsolutna valuta života i smrti; rezervne čarape, donje rublje i majica, jer je vlaga bila spori, podmukli ubojica. A onda, obroci – legendarni JSO paket. Popisivao sam sadržaj u glavi dok sam ih spremao: konzervirana riba, naresci, slatki Jaffa keksi koji su mirisali na djetinjstvo, pašteta koja spašava život i gulaš. Dvije pune litre vode i, gotovo neprimjereno, jedna naranča i jedna jabuka. Dvadeset i četiri sata, životni vijek koji smo trebali nositi na leđima, mjera koliko dugo možemo preživjeti odsječeni od ostatka svijeta.

Sve sam to smjestio u posudu svoje civilne prošlosti: blago izblijedjeli, zeleni školski ruksak koji sam koristio prije samo nekoliko mjeseci za udžbenike i bilježnice. Izgledao je bolje od izdanog vojnog ruksaka, ali se i sramotno činio pogrešnim, kao da nosim košaru za piknik u opsadu. Propisana maskirna putna torba, glomazna stvar prikladnija za selidbu kuće nego za kretanje kroz rov, ležala je pored nje – ona za koju sam instinktivno znao da će biti odbačena u prvom iskrenom trenutku kaosa.

Ovaj prisilni minimalizam bio je psihološko otkriće. Mislio sam na mahniti, samonametnuti stres pakiranja za putovanje na more s prijateljima, desetke predmeta "za svaki slučaj" koji bi na kraju skupljali prašinu, cijela kuća koja je prividno preseljena u auto. Ovdje je nužnost bila apsolutna, prosudba brza. Nitko nam nije zabranio donošenje dvije torbe, ali prešutno razumijevanje bilo je smrtonosno: hitna situacija značila je napuštanje 90% svojih stvari. Samo su streljivo, hrana i voda bili važni. Ostalo je bila obveza. Sjetio sam se priča o ljudima zapetljanim u teške ruksake, usporenim, izloženim i ubijenim. Morao si izmjeriti teret naspram svoje koncentracije i snage. Pretežak, a težina nije samo usporavala tvoja stopala; otupljivala je tvoj um.

Sve je to bilo novo, neodoljivo, ali stare lekcije mog djeda – časnikov nemilosrdni pragmatizam – dale su mi prednost. Naučio me je razliku između onoga što je bitno za preživljavanje i onoga što je samo utješna suvišnost. Nikada nisam testirao svoju snagu pod punim borbenim teretom i molio sam da me druga linija neće prisiliti na to krajnje iskušenje. Opasnost je tamo bila iz zraka, proizvoljna, besmislena kiša granata koja je mogla izbiti iz neba i pretvoriti rov u masovnu grobnicu bez upozorenja.

Stajali smo u redu, zid ozbiljnih, zasjenjenih lica. Moja unutarnja pometnja bila je manje o neprijateljskoj vatri, a više o proceduri. Bio sam izuzetno osjetljiv na ismijavanje, a moj nedostatak znanja o vojnoj vježbi činio se kao vidljiva mana. Promatrao sam sve ostale, pokušavajući oponašati položaj njihovih ramena, krutost njihovog stava. Kako se salutira? Kako pravilno odgovoriti zapovjedniku?

Zapovjednik satnije došao je do mene. Disao sam tako plitko da su mi se prsa jedva micala. Stariji vojnici preda mnom izdavali su oštre izvještaje o svojoj opremi, ali kad me zapovjednik pogledao, jednostavno je kimnuo.

"Karić je novi suborac. Najmlađi je. Pazite ga, mogao bi nešto zabrljati. Držite ga na oku. A Kariću, mislim da si sve napravio kako sam rekao. Jura, je li tako?"

"Da, gospodine zapovjedniče. Provjerio sam Karića. Sve je pod kontrolom," Jurin glas bio je oštar, profesionalan i potpuno služben.

Ispustio sam dah za koji nisam shvatio da ga zadržavam. Jurina mirna, zaštitnička glazba iz usta upravo me spasila od mogućeg neposrednog poniženja. Iskušenje inspekcije je završilo, a ja nisam bio razotkriven kao možda i nesposobna prijevara.

Kamioni, tamne siluete, počeli su pristizati bez upaljenih svjetala.

"Ulazimo u kamione po desetak!" viknuo je zapovjednik, a zatim zastao. "Ali prije toga, braćo po oružju… Molitva. Tko će?"

Jedan od suboraca istupio je naprijed, a zrak se promijenio, ispunjavajući se neočekivanom, sirovom svečanošću. "Gospodine Isuse Kriste. Daj nam snage da izdržimo noć i dan. U Tvoje ruke se predajemo. Tvoji smo i želimo Tvoji ostati. Ne mrzimo, samo branimo svoj dom. Zaštiti nas i pazi na nas jer smo Tvoja djeca i smiluj se našoj braći na prvoj crti…"

Cijela satnija pridružila se "Oče našu", dubokom, ujedinjenom molitvom koja mi je vibrirala u prsima. U tom trenutku, strah od druge linije, strah od neadekvatnosti, nestao je pod snažnim, električnim naletom pripadnosti. Bili smo jedno biće, vezano vjerom i razlogom.

Zatim je došao kraj: gromoglasan, kolektivni "Amen" i pucanje desetaka ruku koje su se križale. Ja sam nespretno mrmljao molitvu, pomičući usne u mračnoj, nerazumljivoj pantomimi, kopirajući ritam, ali ne i riječi. U blijedoj svjetlosti, sram me pogodio jače od bilo kakvog straha od smrti. Biti hrvatski branitelj, iznenada sam shvatio, značilo je biti kršćanin. Bio sam poganski Samarijanac među Izraelcima, duhovni autsajder u samom činu jedinstva. Pripremio sam se fizički i mentalno za rat, ali nisam pripremio dušu za rat. To je, znao sam, bila lekcija koju tek moram naučiti.