Ratne kronike: Papovka, buce i posljednji rupica na remenu (poglavlje 12.)

 

 Rante kronike: Papovka, buce i posljednji rupica na remenu 

Rečenica, oštra i jasna, postala je mantra, bušilica u mekom tkivu mog mozga: "Našice se brane u Ivanovcu!" Odjeknula je šupljim, domoljubnim zveketom dok sam prešao prag učionice, sadašnje improvizirane  kasarne 132. brigade u  Čepinu. Škola, nekadašnje utočište djece, sada je držala grubu stvarnost rata, njen zrak gust od slabog mirisa znoja, stare prašine krede i metalnog okusa straha.

Ivanovac. Ime koje je sada imalo okus pepela i željeza na jeziku, pedeset kilometara istočno, na samom ožiljku gdje je agresor prvi put razderao ponosno, suvereno meso Hrvatske. Bilo je to ognjište, žestoka, goruća linija gdje je neprijateljski sirovi napredak—izbacivan preko granice—zaustavljen čistom, nepopustljivom voljom naših sunarodnjaka. Ovdje, u Našicama, bili smo samo nekoliko desetaka kilometara od druge linije u Čepinu, blizu Osijeka, kratak, napet predah prije nego što smo se rotirali natrag u pakao.

Govorili su da samo nebo i zemlja gore u Ivanovcu. Ovdje je zavladala varljiva tišina, iako noć nikada nije bila potpuno mirna. Daleko, ritmično kašljanje topništva s fronte bila je jeziva uspavanka. Bljeskovi trasirnih metaka—poput osvetoljubivih, jurećih kometa—kratko su ispisivali paklenu kaligrafiju na horizontu, isprekidani teškim, zemlju tresućim tupim udarcem detonacije. Ipak, oko mene, u ovoj improviziranoj kasarni, nije bilo trzanja. Dvadesetak ljudi našeg voda, zbijenih rame uz rame, razvilo je strašnu, esencijalnu otpornost na zvukove vlastitog skorog uništenja. Bilo je to jezivo funkcioniranje ljudi pomirenih sa sudbinom, djelujući s robotskom učinkovitošću školske ekskurzije—mračna, apsurdna usporedba koja je samo dodatno naglašavala duboku abnormalnost naših života.

Moj pogled pao je na Juru i Gaju. Ležali su blizu, ljudska palisada madraca naslonjena na okrhnuti zid učionice obojen krem bojom. Njihova tijela—otvrdnula, ali pogrbljena od nevidljive težine nedavnih bitaka—govorila su o iscrpljenosti koja je nadilazila fizičko, o dubokom zamoru duše koji su poznavali samo pravi branitelji. Pomaknuli su se tek toliko da mi odobre tračak prostora, dočekujući me u sardinijskom prijateljstvu tihom ljubaznošću koja je bila prava valuta fronte.

Utjeha Obilja

Zora, nevoljna, maglovito siva, uvukla se kroz visoke školske prozore, nalazeći nas već na putu za menzu. Doručak koji nas je čekao bio je šok za sustav, bizaran blagdan obilja koji se činio potpuno neusklađen s oskudicom rata. Jaja, slanina, izdašan namaz od sira i mesa, voće, kava—bila je to vrsta krepke hrane koju biste očekivali na obiteljskoj proslavi, a ne u privremenom skloništu na rubu ponora.

Stariji čovjek, veteran kuhar s očima koje su nosile sjenu prošlih sukoba, objasnio je logiku s očinskom mudrošću: “Obilni obroci. To je važno. Treba nam snaga za rat; na tome se ne štedi.” Njegove su riječi odzvanjale jednostavnom, dubokom istinom: ovo nije bila samo hrana; to je bio čin psihološkog rata protiv očaja. To je bila država, ovim jednostavnim činom velikodušnosti, koja je govorila: Vi ste cijenjeni. Vi ste potrebni. Nećemo vas pustiti da gladujete. Nakon večere propuštene zbog čiste, zgrčene nervoze, bacio sam se na hranu, šupljina u trbuhu uzrokovana tjeskobom zahtijevala je da se napuni.

Bio je to Jura, njegov glas nježan, ali čvrst, koji je donio nužnu, trenutnu tranziciju. "Keka, moraš sad do našeg skladišta—dat će ti uniformu. Ne možeš paradirati okolo u ovome."

Riječi uniforma i puška zapalile su bljesak holivudskog herojstva u mom umu: oštre, američke uniforme, elegantan, opak profil moderne automatske puške. Vidio sam sebe, iznenada preobraženog, dostojnog hrabrosti za koju sam se nadao da ću je posjedovati, figuru snage, a ne nervoznog civila. Progutao sam ostatak čaja i pojurio prema skladištu, učionici u podrumu škole, logičnom, utvrđenom utočištu za naš dragocjeni materijal.

Uniforma Sramote

Čovjek kojeg su zvali Čato, skladištar, dočekao me je s uznemirujuće pronicljivim osmijehom. Karić. Čak je i moje prezime ovdje zvučalo privremeno.

"Gle, imam problem s tvojom uniformom", rekao je, podižući obrve u izrazu koji je bio napola isprika, napola ruganje. "Sve naše veličine su L-velike, XL ili XXL, a ti nisi ni M-srednja, nego S-mala. Toga ovdje nema."

Zrak je istog trena postao hladan. Moja herojska fantazija je isparila, zamijenjena iznenadnom, dubokom sramom. Jednostavna logistika mog manjeg stasa postala je ponižavajuća prepreka.

"Eh, da, nismo baš dobri ni s oružjem ni s čizmama", nastavio je, dok se udomaćila ležerna okrutnost stvarnosti. "Došao si u krivo vrijeme... Moram danas naručiti novu robu, a stiže tek sljedeći tjedan. Do tada, imam što imam."

Prvo je stavio pušku na pult. Šok na licu nisam mogao sakriti. Bila je to Zastava M59/66, Papovka—teška, drvena, poluautomatska relikvija iz 1950-ih, dizajn neraskidivo vezan za staru Jugoslavensku narodnu armiju (JNA). Sjećao sam se puške iz pucanja s djedom, teške, nespretne akcije, a sam njezin prizor prizivao je u sjećanje ciničnu, dirljivu šalu koju su često ponavljali moji suborci: "Papovka je dobra, samo ako si komunist." Bila je antiteza elegantnog, modernog oružja kakvo sam zamišljao, oružje zastarjele lojalnosti i kompromitirane moći.

Zatim, čizme. Ne kožne, ne borbene, već par visokih, teških, gumenih kišnih čizama—onakvih kakve smo zvali buce, koje su se koristile za rad u blatnjavim poljima ili tijekom godišnjeg, krvavog rituala svinjokolje.

A onda, sama uniforma: planina grube, maslinastozelene tkanine, lako dvostruko veća od mene.

Povukao sam se u školski WC, jedino mjesto gdje sam mogao biti nakratko sam sa svojim dubokim osjećajem izdaje. Prizor u napuklom, utilitarnom ogledalu bio je poražavajući. Moja košulja, moj džemper, moja jakna—sve je padalo deset centimetara preko vrhova mojih prstiju. Hlače su se naborale oko gležnjeva, remen zategnut do posljednje, mučne rupe, i dalje ih nije uspio sigurno držati. Izgledao sam ne kao vojnik, već kao strašilo, dijete koje se igra oblačenja u očevoj odjeći.

Suze, vruće i ljute, navrle su. "Kako mogu ovako izgledati pred ljudima?" Pitanje je bilo tihi, očajnički krik. Ta teška, beskorisna puška, te smiješne gumene čizme, ova vreća od uniforme—sve se urotilo protiv mene. Možda je ovo znak da ne pripadam ovdje? Podmukla misao, rođena iz srama i sumnje u sebe, bila je najgora od svih ozljeda.

Zagrljaj Bratstva

Upravo tada su ušli Jura i Gajo, pronašavši me. U trenutku kad su me ugledali, val smijeha koji je izbio nije bio samo glasan; bio je eksplozivan, odjekujući praznim školskim hodnikom.

"Dobri vojnik Švejk!" urlao je Gajo, referirajući na klasičnog lika iz bestseler romana, nesretnog, nespretnog ročnika. Nastavio je, brišući suze od veselja: "Izgledaš kao pijanac koji ide u svinjac na svinjokolju! Skidaj to, Keka! Ostani u svojoj odjeći." Pokazao je prema pušci. "Svi smo mi nosili to tjedan dana. Ta cijev je toliko savijena da ne možeš pogoditi ni metu!"

Njegov smijeh, iako ukorijenjen u iskrenoj zabavi, osjećao se kao fizički napad. Moja vlastita ljutnja je narasla, miješajući se s oštrim ubodom poniženja. Stisnuo sam šake, očajnička, djetinjasta želja za udarcem, za obranom svog smiješnog izgleda, borila se s čistom jadnoćom situacije.

Tada je Jura bio pored mene. Nije se smijao. Jednostavno me je privukao u snažan, blizak zagrljaj, njegov glas bio je tih, hrapav šapat uz moje uho.

“Keka, svi smo to prošli. Tako je to prvih tjedan dana. Stisni zube i drži se. Puška ostaje—uskoro će je zamijeniti. Ali vrati ostalo. Ostaneš u svojoj odjeći još tjedan dana.”

Zagrljaj je bio spas. Njegove riječi nisu bile odbacivanje; bile su inicijacija. Njegova empatija—utemeljena na zajedničkoj, apsurdnoj stvarnosti kaotične ratne logistike—prodrla je kroz zid mog srama. Bio sam dobrodošao, ne kao filmski junak, već kao manjkav, vrlo ljudski dio ove očajničke obrane. Domoljublje, shvatio sam, nije bilo samo u zastavi i retorici; bilo je u ovom tihom, žestokom bratstvu, vezi između ljudi koji nisu imali ništa osim jedni drugih, i žestoke, zajedničke ljubavi prema zemlji koju su štitili.

Presvukao sam se natrag u svoju, civilnu odjeću. Dok sam izlazio iz WC-a, još uvijek s puškom u ruci, osjetio sam trenutno, duboko olakšanje što sam autentičan, što sam ja, među svojim prijateljima. Sram je nestao, zamijenjen tihom, odlučnom odlukom. Uniforma nije činila vojnika. Bio sam ovdje. To je bilo sve što je bilo važno.