Ratne kronike: Kratak fitilj i lekcija u prašini (poglavlje 13.)

 

 Kratak fitilj i lekcija  u prašini

Dan je bio stakleni kliker, savršeno okrugao i sjajan, opasno izbalansiran na rubu poznatog svijeta. Bio je moj. Cijeli, neprekinuti dan ukraden iz proždrljivih ralja rata, kratak, krhak predah prije očekivanog spuštanja u vlažni zagrljaj zemlje iza Čepina. Rutina smjene bila je ritualna, očajnička protuteža beskrajnom, nemilosrdnom kaosu. Uvijek se događala u sat vremena prije buđenja ptica, ili u umornoj tišini predvečerja kada su velike željezne zvijeri minobacača i tenkova utihnule, dopuštajući živima da se kreću bez neposredne opasnosti.

Druga linija obrane nije bila samo lokacija na karti; bila je to psihološko stanje. Duboko iskopani rovovi, koji su se protezali kilometrima, nisu bili samo rezovi u blatu; bili su svježi ožiljci, opipljiva granica između pravog rata i stalnog, mučnog straha od njega. Svakih pedeset metara, zemlja bi progutala bunker—grubu, klaustrofobičnu grobnicu izrađenu od trupaca i teških vreća pijeska, vječno mirišući na ustajali znoj, vlažnu ceradu i metalni okus straha. Bio je to privid trajnosti nasuprot prolaznoj stvarnosti tenkovske granate, mjesto gdje su streljivo, hrana i sam život bili gomilani, čekajući napad koji bi se mogao protegnuti danima.

Mi smo bili zupčanici u složenom, umornom stroju: 132. brigada. Četiri satnije iz jedne bojne rotirale su se 24 sata na toj drugoj liniji. Dvadeset i četiri sata pripravnosti, vakuum neprospavane budnosti koji se nekako činio kao samo šačica minuta kada bi završio. Zatim je došla prva linija u Ivanovcu, zamjenjujući još četiri satnije u njihovom rotacijskom čistilištu. "Teren"—do deset dana tog meljućeg, nepredvidivog postojanja—nakon čega su slijedila dva dana prolaznog mira, vožnje kući kamionima.

Bio je to ritam, udarac bubnja koji nikada, ali baš nikada, nije bio dosljedan jer je dirigent bio rat, a ne nekakva nogometna utakmica po lijepom vremenu. Ljudi su umirali, bivali ranjeni, podlijegali iscrpljujućem stresu koji se uvukao u kralježnicu svakog branitelja. Ja još nisam znao ništa o njegovoj pravoj, kumulativnoj cijeni. Meni su logistički detalji bili suhi, nevažni. Jedina istina bila je da sam ovdje, točno gdje sam želio biti.

Iza škole, prašnjavo dvorište bilo je naša mala, nužna pozornica. Papirnate mete, koje su lepršale poput preplašenih bijelih ptica, i prazne konzerve, njihova limena tijela udubljena i spremna, bile su publika za našu vještinu. Jura i Gajo, vitki i učinkoviti, rukovali su svojim AK-47—kalašnjikovima s preklopnim kundacima—s lakoćom i poznatošću majstora. Puške su pljuvale kontrolirane rafale; bili su savršeni.

Zatim je došao moj red. Moja stara puška, teška i strana, sjela je u moje rame. Prvi hitac je bio laž. Metak je poljubio prašinu cijeli metar ulijevo. Navala vruće, nerazumne sramote digla mi se od vrata do sljepoočnica. Znao sam pušku, ali ova je bila ćudljiva, iskrivljena stvar koja me izdala. Prisilno sam potisnuo instinkt, nadjačavši ga proračunatom, smiješnom pretjeranom korekcijom—ciljajući daleko udesno. Klang. U sridu. Šuplji zvuk njihovog smijeha, suh, zabavljen zvuk, osjećao sam kao pijesak u zubima, nepoštivanje mog novopronađenog, krhkog ponosa.

Mučio sam se deset minuta, moj bijes se nakupljao, stežući hladan, oštar čvor u želucu. Ispalio sam zadnji metak u okviru, mjedena čahura raspršila se oko mene, a onda je fitilj pukao. Nisam ustao; katapultirao sam se, opruga čiste, bezrazložne ljutnje koja se odmotava iz ležećeg položaja. Oteo sam mu iz ruku toplu, moćnu vlast Jurinog AK-47. Moje srce je kucalo kratak pobjednički bubanj. Nanišanio sam, ispalio i pogodio osam od deset meta. "Aha, ha, sada vidite da je puška, a ne ja!" zaurlao sam, zadovoljstvo je bilo gorki, trenutačni nalet šećera.

Sljedeća sekunda uopće nije bila sekunda, već gust, komprimiran trenutak brutalne, profesionalne instrukcije. Jura je bio iza mene, brz i tih poput zmije u napadu. Ruka mu se zaključala oko mog vrata, a svijet je postao zamućenje smeđe zemlje i zasljepljujućeg neba. Protresao me—ne nasilno, već kontroliranom, apsolutnom snagom zapovjednika koji vojnika uči da ne počini samoubojstvo. Pao sam svom težinom na zemlju, zrak mi je izbijen, posuđena puška je odletjela, inertna i prazna.

Moje lice, kušajući prašinu i poniženje, bilo je čvrsto pritisnuto uz hladno tlo. Njegov glas, blizu mog uha, bio je tiho, opasno tutnjanje: "Nikada, nikada ne smiješ uzeti suborčevo oružje bez pitanja. Razumiješ li?" Njegov bijes bio je tih, zastrašujuće apsolutan, urezan u ukočene mišiće njegove ruke koja me držala pritisnutog.

Gajino lice, nadvijeno nad nama, nije imalo humora—samo duboko, ozbiljno razočaranje koje je peklo više od udarca. "Puška je dio vojnika," nastavio je Gajo, njegov glas ozbiljan, osuđujući. "Kao da si nekome uzeo ruku ako mu uzmeš pušku. U isto vrijeme, to je nepoštivanje prema tvom suborcu, a u ovom slučaju, i zapovjedniku"

Sva sreća pa smo nas trojica bili prijatelji, i to dobri prijatelji. Ovo su bile normalne, muške lekcije među nama i ranije. Jura i ja smo se često znali naguravati tijekom nogometa ili hrvanja u ulici. Mi, dečki iz ulice, tu i tamo bismo se znali potući, ali bi se već za pet minuta pomirili, nastavljajući staru "tradiciju". Ipak, osjećao sam da je ovoga puta drugačije. Ovo guranje i natezanje starog uličnog života bilo je u sekundi pregaženo.  Pravila su ovdje bila preinačena u krvi i blatu. Ovo nije bio prijateljski okršaj; ovo je bila disciplina. Moj kratak fitilj, divlji, neukroćeni kavgadžija kakav sam uvijek bio, nije imao mjesta na ovom strašnom, ozbiljnom mjestu. To spoznanje bio je hladan, tvrd kamen u mom trbuhu.

Teret je popustio. Jura, lica koje je omekšalo, očiju koje su držale umornu, složenu naklonost starijeg brata, ponudio mi je ruku. Prihvatio sam je, podižući se, uspijevajući samo kiselo, unutarnje nasmijati se. Pogriješio sam. Bili su u pravu. Bila je to ponižavajuća, ali bitna istina. Vratili smo se prema sjeni škole, a Jurine posljednje riječi bile su melem, obećanje prihvaćanja: "Sine, trpi ovu pušku tjedan dana. Onda će ti stići pravo oružje." Bilo je to priznanje da je oružje sporedno; ono što je bilo važno je čovjek koji ga drži, a na tom čovjeku su još uvijek radili.