Ratne kronike: Jutarnji obračun sa samim sobom (Poglavlje 16.)

 Jutarnji obračun sa samim sobom

Metalni miris potrošenog kordita, vlažne zemlje i ustajalog znoja bio je posljednji čin moje prve ratne noći. Bilo je šest sati ujutro, a posljednja od dvosatnih straža prelila se u mračnu zoru boje škriljevca. Ove posljednje smjene nisu bile sati; bile su epohe izdržljivosti. Hladnoća je bila fizička prisutnost, grizući entitet koji je živio pod mojim noktima i duboko u srži mojih kostiju. Dvostruke čarape i vunene rukavice nudile su tek okrutnu iluziju obrane. Držao sam se na položaju fragmentima svijesti, očiju širokih i praznih, povremeno tonući u hipnagogično stanje gdje sam istovremeno bio i na straži i padao u zaborav.

Odjeci tenkovskih granata—onih koje su se zabile u tlo tek nekoliko sati ranije—nisu bili samo sjećanja; bili su uporno, visoko zujanje u unutarnjem uhu. Bezbroj puta sam premotavao usporenu snimku tog udara. Zvuk je bio fizički udarac, iznenadna, zasljepljujuća šaka koja je udarila u zrak tik do nas. Imali smo sreće—slijep, zastrašujući, statistički udar sreće da je sila pulverizirala zemlju, a ne tanki drveni krov našeg bunkera. Tek sada, odmarajući se od neposredne, adrenalinske krize, probijala se stvarna opasnost. Tijelo, iscrpljeno i ranjivo, napokon je dalo prostora psihi.

Zapravo samo čekaš da ti granata padne na glavu. Ta misao bila je toksični procvat. Čuješ dolazeći zvižduk, brojiš besmislene sekunde, sažimaš čitavo svoje postojanje u tihu molitvu da ne padne na tvoj mali djelić svijeta. A ako i padne, zaklon je šala; smrtonosni radijus tenkovske granate je proždrljivih deset metara. Osjetio sam naglo, razorno umanjenje, smanjujući se na veličinu mrava koji čeka neopreznu čizmu sudbine. Ona otrcana, glupa rečenica projurila mi je kroz glavu dok sam predavao stražu pristiglom suborcu: “Kakva je svrha tvog života. Danas si ovdje, sutra te nema!”

Spotaknuo sam se ulazeći u bunker, nekontrolirano drhteći. Zrak unutra bio je topliji od rova, ali gust od daha četvorice drugih ljudi. Prije nego što sam uspio potpuno ugurati svoje smrznuto tijelo u vreću za spavanje, suborac mi je u ruku gurnuo malu pljosku s bistrom tekućinom. Rakija. Alkohol na prvoj crti. U početku sam se trgnuo, povezujući žestoka pića sa slavljem ili utjehom, nikad s ovom hladnom, utilitarnom primjenom. „To je folklor, Srele. Nije za uživanje. To je da te ‘protrese’ ujutro,” promrmljao je netko iz mraka.

Konačno sam popustio. Rakija, sirova i oštra, spalila je slavnu stazu niz moje grlo i u moja prsa. Nije me zagrijala, ali je učinila točno ono što su obećali—nasilno je pokrenula moj živčani sustav, razbistrivši mi mozak.

Još sam se smrzavao, posebno stopala. Instinkt je bio izuti čizme, ali zastrašujući strah da ću biti uhvaćen bosih nogu u iznenadnom napadu bio je prejak. Osakatiti se u bitci. Stoga sam se uvukao u vreću potpuno odjeven, s teškim, vlažnim čizmama još uvijek na nogama, i čekao da počne sporo, dragocjeno prodiranje topline.

Jura, promatrao me s cigaretom zakačenom među usnama, udišući dim koji je ispunjavao zrak bunkera. „Nema spavanja, Srele,” oštro mi je dobacio, tihim ali prodornim glasom. „Spavat ćeš tek večeras, kada dođe smjena oko osam sati.”

Razgovarali smo tihim glasom, dijeleći oskudno, teško izboreno svjetlo. Kako je kriza spavanja prolazila i sunce se počelo dizati vani, činilo se da podiže i temperaturu. Osjetivši potrebu za olakšanjem, napustio sam bunker. Izvan rova, zimsko sunce me pogodilo zapanjujućim, ljetnim sjajem. Odjednom sam se osjećao izloženim, upijajući svaku zraku poput biljke koja gladuje. Bezbrižno, zahvalno, okrenuo sam leđa rovu i počeo mokriti vani, usred male čistine.

Jurin glas, mračan i tih, presjekao je mir. „Puška, Srele, puška!” Njegov pogled bio je poput fizičke opomene. „Ostavio si je u bunkeru da se olakšaš. Puška je dio tvog tijela. To još nisi shvatio.” Odmahnuo je glavom s brižnom ogorčenosti. „I pišaj dolje, u rov, gdje je šumarak. Ne ovdje usred čistine. Poput glinenog goluba, laka si meta.”

Uh, toliko grešaka na početku. Bio sam zahvalan što je to bio Jura, moj stariji brat s ulice, koji mi je držao prodiku. Znao sam da to neće utjecati na moj položaj u brigadi, ali je peckalo. Osjetio sam kako mi se vrućina diže na potiljku. „Jura, ja te stvari ne znam, a koncentracija mi je pala od umora,” promucao sam.

„Zato te ja sada učim,” uzvratio je, bijes mu je nestao u čvrstoj odlučnosti. „Nije da se sramotiš; nego ćeš izgubiti glavu. Voliš glumiti pametnjakovića, a sada padaš na osnovama. Upravo sam te pohvalio da si bio dobar na straži sinoć, a sada to sve upropaštavaš u dva poteza.”

Dobro me je oprao, i zaslužio sam to. Padao sam na apsolutnim osnovama, a taj neuspjeh gurnuo me u novi val nesigurnosti. Počeo sam pretjerano analizirati sve. Mogu li uopće biti u vreći u bunkeru? Trebam li stalno biti vani? Trebam li čekati da svi odu jesti? Deset tjeskobnih pitanja vrtjelo mi se u umornoj glavi.

Jura, koji je uvijek posjedovao dar da me čita kao knjigu, prepoznao je rub brige na kojem sam stajao. Odmah je omekšao, njegov ton se vratio s zapovjednika na povjerljivog prijatelja. „Evo ti čaj od kamilice. Sada se uvuci u vreću i odrijemaj sat vremena. Naređujem ti. Tvoj je prvi dan. Imaš kredit. Sve će biti u redu. Kad se probudiš, idemo svi zajedno nešto pojesti.”

Kako je bio iskusan, krećući se besprijekorno od Zapovjednika do povjerljivog prijatelja. Bio je toliko siguran u sve, kretao se s lakoćom koja je zračila zdravom ljudskošću i tihom kompetencijom, uvijek noseći osmijeh pun života i radosti. Jura je imao težak život—loši uvjeti, malo ludi brat, otac koji je pio i radio na farmi—ali to što ga život nije mazio iskovalo ga je u savršen vojnički materijal, skromnog i žestoko sposobnog. Dolazio sam iz slične priče i znao sam da ću biti u redu. Trebalo mi je samo vremena. Kao što kažu, "Prvi mačići se bacaju u vodu."

Ostatak dana proveli smo na suncu, šaleći se i razgovarajući unutar rova. Obuzeo me neki čudan, spokojan osjećaj sreće, kao da se opuštamo u kafiću, a ne čekamo smrt. Osjećaj zajedništva, isti ciljevi i iskonska želja za preživljavanjem nas je povezala. Kako je dan odmicao prema smjeni u osam sati, osjetio sam kako mi se oštri rubovi tjeskobe zaglađuju. Jedini zvukovi bili su razgovori ljudi i, na blagoslovljen trenutak, cvrkut nekih malih, nesvjesnih ptica. Polako sam postajao dio tima.