Iza pjesme "Fourteen Barriers"- Spajanje rata, ljubavi i umjetnosti
Zrak se zgusne čim počnem pričati svoju priču. Moja je, ali je isprepletena s tuđom, s pričom jednog branitelja kojeg sam upoznao i koji mi je ispričao svoju prošlost. Glas mu je bio miran, ali bol je bila prisutna, kao duh u sobi. Govorio je o danu kada je upoznao djevojku, o jednom malom, svijetlom trenutku prije nego što je ranjen i završio u invalidskim kolicima.
Kada mi je to ispričao, nešto se preokrenulo u mojem umu. Njegova se priča ispreplela s mojom. Bio sam mladi vojnik, tek navršio 18 godina, a rat mi je uzeo toliko toga, uključujući i priliku da završim studij glazbe ili filma. Otišao sam u rat, ali oduvijek mi je bilo suđeno da budem glazbenik, redatelj, umjetnik. Vojnički život me je progutao, a moji su snovi stavljeni na čekanje.
Sada, godinama kasnije, odjeci tih snova još uvijek me progone. Stoga sam počeo improvizirati. Nisam profesionalni glazbenik. Nisam profesionalni filmaš. Ali oduvijek sam bio "performer", improvizator svega pomalo. Moja strast nije bila slava ili novac – bila je u stvaranju, režiranju, glumi, pisanju, produciranju glazbe – u bilo čemu što bi mi dopustilo da izrazim ono što je u meni. Ta je umjetnost za mene postala uglavnom terapija, a onda sve ostalo. Nailazim često na podsmijehe poznanika uz riječi:" Što se on umišlja da je pjevač, da je redatelj. Svašta!".
I da, u pravu su. Neostvareni dječački snovi, karijera koja je ostala zakopana u rovu ratnih strahota, postala je pomalo devijatna u oku posmatrača. I sad nakon svih godina sam napola ispričana priča. Svjestan sam toga bolje nego netko tko sve to komentira.
Sjećanja su kao stara, požutjela filmska traka. Vraćaju me u dane prije rata, u doba neizmjernog žara i želje – studij glazbe i/ili filma. Sama pomisao da bi to mogao biti moj život, moja svrha, budila je strast koja je palila i srce i um.
Sjetim se svoje gitare, topline tipki klavijature pod prstima u tišini sobe. Sjetim se školskih dasaka koje su mi značile svijet, gdje sam glumio, režirao, disao umjetnost. Zatim plesnih tečajeva, kasnije i koreografija s onim mladim ljudima koji su voljeli pokret, tu predivnu komunikaciju tijela.
A onda – rat.
Sve je stalo. Život spakiran u jedan kofer i poslan na nepoznatu adresu. I evo me sada, u vojnoj invalidskoj mirovini, zarobljen tijelom i duhom teškim posljedicama ranjavanja. Fizičke i psihičke boli koje vučem, neprekidne operacije, bolnice, oporavci – sve to čini moju svakodnevicu.
Pitam se, usred tog ciklusa boli i borbe, jesam li dužan ikome pojašnjavati zašto i dalje stvaram?
Moja publika je skromna: pedeset "ljutih fanova" – susjeda iz zgrade, nekoliko prijatelja, obitelj i poneki nasumični "letač" na internetu. I to je to. Ne očekujem više, a u poštovanju prema istinskim umjetnicima i njihovom radu, često se pitam zaslužujem li uopće išta više.
Ja sam sam sebi laboratorij, vječiti eksperiment. Često se pitam zašto se i dalje izlažem, zašto guram, kad je neprihvaćenost stalni pratitelj.
Ali tada sjednem. Sjednem za pult, prsti dotaknu klavijaturu, Logic Pro softver otvori prozor u drugi svijet. I iz mene poteče slap: melodija, riječi, aranžman, glas. Nestajem. Dužina misli postaje moj jedini mjerni instrument. Vrijeme je nadživljeno.
Kad se ponovno vratim u stvarnost, shvatim da je prošlo osam ili deset sati – čiste, nemjerljive meditacije. Tek tada ugledam proizvod. Što s njim? Ne znam. Ali znam da mora otići. Mora van. Ode na YouTube, jer sam društvene mreže pogasio. Tako je i s pisanjem bloga, imam ih nekoliko, i sa snimanjem videa, filma.
Imam potrebu. I dalje, kao i za vrijeme rata, osjećam dužnost dati sebe Hrvatskoj. Sada to činim kroz glazbu i film. Volim elektronsku glazbu, indie pop, tu se igram i istražujem. Ali dio sebe, i dalje čuvan, ostavljam za domoljubne pjesme. Jer ta strast iz sobe i ta dužnost s ratišta, na kraju krajeva, postale su samo različite note iste, nikad dovršene, simfonije.
Tu se rodila "Fourteen Barriers". To je pjesma, a ujedno i dokumentarni film. Film je srž svega toga. To je dokumentarac, ali želio sam da ga publika koja govori engleski doživi kao snažnu priču. Znao sam da je rijetkost da hrvatski umjetnik napiše i pjeva domoljubnu pjesmu na engleskom jeziku. Bio je to eksperiment, način da doprem do šire publike, da ljudima pokažem ljudsku stranu rata i otpornosti. Pjesmu sam čak koristio kao neku vrstu najave za film, mali uvid za međunarodne gledatelje. Ljudi su bili zbunjeni. Nisu mogli razumjeti zašto bih učinio nešto tako neobično. Ali ja sam točno znao što radim. Stvarao sam novi kanal za sebe, način da izrazim talent koji nikad nisam imao priliku formalno razviti.
Ovaj projekt nije poslovni pothvat; to je putovanje duše. Amater sam, naravno, ali moja je strast stvarna. Bol iz svoje prošlosti i neispunjene snove iskoristio sam kao gorivo. Svoju ratnu priču, njegovu ljubavnu priču i narativ mog filma, sve sam to utkao u nešto novo, nešto što ne samo da će pomoći meni da se izliječim već će inspirirati i druge. Ovo je priča o pronalaženju vlastitog glasa nakon što je bio ušutkan, priča o nadi i iscjeljenju te svjedočanstvo snazi improvizacije kada pokušavate vratiti svoj život.
Primjedbe
Objavi komentar