Hrvatska duša i tiranija tamnih nijansi
Ah, tiranija crne boje. To je osjećaj, puzajući prodor fasada boje ugljena i mračnih interijera na krajolik stvoren za svjetlost. Ja kažem, nije to stvar ukusa; to je stvar lošeg ukusa—nerazumijevanja mjesta, kulture i klime. To je vizualni zločin, neka vrsta psihološkog napada na naš kolektivni estetski smisao. U tome ima određene doze humora, tragične komedije u kojoj poduzetnici, potaknuti pojednostavljenim pojmom "luksuza", inzistiraju na pretvaranju svojih prostora u arhitektonske pogrebne zavode. Kao da vjeruju da omotavanjem zgrade u boju žalosti mogu signalizirati neku vrstu ozbiljnog bogatstva, gravitacije koja samom prostoru možda nedostaje.
Ali pravi luksuz, kao i pravi dobar ukus, je subtilan. Ne viče; šapuće. Poštuje svoje okruženje. To je razlika između glasne, drečave izjave i dobro skrojenog, nenametljivog odijela.
Hrvatska, posebno njezina mediteranska obala i bujna unutrašnjost, simfonija je boja. To je suncem izbijeljeni kamen drevnih gradova, krovovi od terakote naspram dubokog azura Jadrana i beskrajno, živopisno zelenilo šuma i vinograda. Ovo je zemlja pastelnih nijansi, drva i kamena te nježnih boja prirode. To je vrsta lagodnog, organskog luksuza, onoga koji svoj izraz nalazi u jednostavnosti i skladu s okolišem. Ovo je naša "superhrana", dizajnerski jezik koji nam je nadohvat ruke, hranjiv za dušu kao što su borovnice u dvorištu za tijelo.
Prodor crne i antracitne boje brutalno je odbacivanje ove baštine. To je estetski kolonijalizam, strana senzibilnost koja nema mjesta u našem sunčanom, zelenom krajoliku. To je jednako uznemirujuće kao suncokret u polju maka, oštar, neželjen lik koji ubija duh susjedstva. A priča o "El Toro"—mjestu koje je, unatoč svojim kulinarskim zaslugama, postalo bezdušni monolit lošeg ukusa. Bio je to vizualni tumor na uglu ulice, mjesto koje je, umjesto da prihvati zajednicu, okrenulo leđa zatamnjenim prozorima i pogrebnom paletom. To što je zatvoren, možda je karmičko izravnavanje računa. To je dokaz činjenice da ne možete izgraditi prostor zajednice na anti-zajedničkim temeljima.
Pitanje psihologije i dizajnerske filozofije
Privlačnost crne kao simbola glamura je fascinantna psihološka osobitost. Često je ukorijenjena u želji za projiciranjem osjećaja sofisticiranosti i gravitacije, da bi se izgledalo "ozbiljno" i "važno". Ali ono što često otkriva je nedostatak samopouzdanja—potreba za hrabrom, beskompromisnom izjavom umjesto nijansirane i promišljene. To je ekvivalent vikanju da bi vas se čulo, umjesto govorenja s jasnoćom i svrhom.
Zaista vješt dizajner to razumije. On zna da boja nije samo estetski izbor; to je psihološki alat. Razumiju da crni tanjur zaista može učiniti hranu neuglednom, baš kao što taman, kavernozan interijer može odbiti osjećaj topline i dobrodošlice. Dizajneri i arhitekti koji prigrle ovo razumijevanje su oni koji stvaraju zaista sjajne prostore.
Za njih je paleta jezik, a razgovor koji žele voditi je onaj o radosti, harmoniji i svjetlosti. Uzmite u obzir rad Axela Vervoordta, belgijskog dizajnera interijera poznatog po svojoj wabi-sabi filozofiji. On prihvaća prigušene, prirodne tonove, obnovljene materijale i osjećaj tihe elegancije. Njegovi prostori nisu samo dekorirani; oni su kurirani da se osjećaju kao da su oduvijek postojali, dio krajolika, a ne nametanje na njega.
Slično tome, u modi, sjetite se Isseyja Miyakea. Iako je poznat po svojim inovativnim naborima i formama, njegov rad duboko je ukorijenjen u povezanosti s prirodom i minimalističkom estetikom koja pronalazi ljepotu u jednostavnosti i teksturi, a ne u oštroj, dramatičnoj boji. Njegove palete boja često odražavaju zemlju i nebo, samu bit japanskog krajolika iz kojeg crpi inspiraciju.
A tu je i vizionarski, iako pomalo hirovit, primjer Lenucijeve potkove u Zagrebu. Glavni plan za zeleni lanac trgova i parkova u obliku slova U. Bio je to rani primjer urbanog dizajna koji je prioritet dao zelenilu i otvorenom prostoru, velika izjava u pastelnim i šumskim zelenim bojama koja je stvorila skladno, prozračno srce grada. To je savršena povijesna protuteža trenutnom "vizualnom zločinu" koji opisujete—spomenik ideji da urbani prostori trebaju uzdizati dušu, a ne je tlačiti.
Nedavno, naša odluka da otkažemo gradnju zgrade zbog antracitne boje na mjestu stare obiteljske kuće nije bila pretjerana reakcija; bio je to dubok čin estetskog i moralnog integriteta. Bio je to odbijanje sudjelovanja u sporom, puzajućem ubojstvu identiteta našeg susjedstva. Jer, kao što ste tako rječito izjavili, ovdje nije samo riječ o boji. Riječ je o pogledu na svijet. Riječ je o razumijevanju da mjesta u kojima živimo i radimo trebaju biti produžetak onoga što jesmo—živahna, nijansirana i puna svjetlosti—a ne simboli mračne, pogrešne i, iskreno, ružne ideje o tome što znači biti uspješan.
Patriotizam i vizualni identitet: Borba za dušu naroda
No, za mene, kao istinskog domoljuba, ova estetska ugroza seže daleko dublje od pukog lošeg ukusa. To je pitanje dubokog nepoštovanja prostora koji smo stvorili i za koji smo se borili. Borba za hrvatsko osamostaljenje nije bila samo borba za granice i političku slobodu; bila je to borba za vizualni identitet našeg naroda, naše kulture i naše ostavštine. To je bila borba za svjetlost, za pastelne boje polja i šuma, za plavetnilo mora i bjelinu kamena. To je bio pokušaj da se izgradi svijet koji reflektira našu dušu, a ne da je guši.
Stoga, svaka ugroza na bilo koje čulo, bilo da je riječ o kakofoniji zvukova, mirisu hrđe ili vizualnom zagađenju crnom bojom, duboko me vrijeđa. Okusio sam što znači smrt. Ona je tamna, crna fleka, mirisa nalik hrđi. U njoj nema ništa lijepo, a gledati u crnu boju, osim kada je elegantno i promišljeno ukomponirana u modnom dizajnu, za mene je ugroza. To je vizualna agresija na sve ono za što su naši preci stajali i što su branili. Boja, ili njen nedostatak, u tom kontekstu nije samo stvar mode ili trenda; to je izraz poštovanja ili nepoštovanja prema samom tkivu našeg postojanja.
Primjedbe
Objavi komentar