Ratne kronike: Želja jača od straha (epizoda 8.)

 

Ratne kronike: Želja jača od straha

Zrak u gradu bio je varljiv. Bio je siječanj 1992., a hladan, oštar slavonski vjetar nosio je sa sobom miris dima iz dimnjaka i vlažne zemlje, poznat i utješan miris koji se činio potpuno neprimjerenim usred sveopćeg kaosa. Prije mjesec dana navršio sam osamnaest godina, ali gledajući svoj odraz u zamračenom prozoru Hotela Park, nisam vidio ništa doli dječaka. Dječaka s preširokim očima i linijom čeljusti koja još nije bila naučila definiciju oštrih kutova. Dječaka kojeg je, unatoč mladenačkom izgledu, iznutra izjedala jedna jedina, očajnička želja: da se prijavim u hrvatsku vojsku.

Namjestio sam jaknu, jeftina tkanina nije mogla sakriti moju mršavost. Odraz mi se podrugljivo iscerio, nijemi, rugajući podsjetnik na sve s čime se borim. Znao sam da je moj mladenački izgled većini bio predmet sprdnje, ali pokušavao sam potisnuti taj osjećaj, uzaludni pokušaj da ignoriram ruganje. Kroz mene je tekla gotovo manična energija, sirov, neobuzdan adrenalin koji nije imao drugog ventila. Činilo mi se da je to jedina stvar koja je važna, jedina stvar koja ima smisla. Svaki drugi put, svaka druga ambicija, činila se šupljom i beznačajnom. Htio sam se boriti. Htio sam pripadati.

Moj prijatelj, Jura, već je bio veteran u svakom smislu te riječi. Samo dvije godine stariji od mene, služio je u JNA—Jugoslovenskoj narodnoj armiji, prije nego što se svijet okrenuo naglavačke. Kada se vratio kući, rat u Hrvatskoj tek je bio započeo. Apsurdnost svega toga bila je oštra, gorka pilula koju je teško progutati. Jednog dana služiš vojsku svoje zemlje; sljedećeg se boriš protiv nje. JNA, nekad simbol jugoslavenskog jedinstva, sada je postala srpska vojska, sila agresije i okupacije. Kao i mnogi drugi, Jura je skinuo staru uniformu i odmah obukao novu, hrvatsku, nijemo svjedočanstvo svoje odanosti. Brzo je napredovao, prirodni vođa s tihim autoritetom čovjeka koji je previše toga vidio. Sada je bio narednik, zapovjednik desetine.

Pored njega, u ovom novom životu iskovanom sukobom, stajao je Gajo. Godinu dana stariji od Jure i daljnji susjed, i on je napravio istu dramatičnu promjenu. Sada je bio zapovjednik voda, časnik. Obojica su bili dio brigade kojoj sam se tako očajnički želio pridružiti.

Problem, kako su mi opetovano govorili, bio je moj nedostatak vojnog iskustva. Tek neovisna Hrvatska imala je vojsku, ali je bila strukturirana. Regrute su obučavali deset mjeseci, dajući im izbor da služe. Postojao je i obvezni poziv za sve muškarce od dvadeset i pet godina naviše da sudjeluju u ratnim akcijama. Ja se nisam uklapao ni u jednu kategoriju. Bio sam samo klinac, naivan i pun pogrešno usmjerenog junaštva. Na rat nisam gledao kao na tešku stvarnost, već kao na uzbudljivu videoigru, film koji se prikazivao na udaljenom platnu. Čuo sam priče, naravno, ali mi se nikada nisu činile stvarnima. Smrt i ranjavanje bili su apstraktni pojmovi, stvari koje su se događale drugim ljudima, daleko, obavijene maglom koju nisam mogao probiti. Sve što sam znao je da moram biti dio svega toga.

Život je, uglavnom, išao dalje u mom gradu. Hotel, s vikend programom zabave, bio je svjedočanstvo te nadrealne normalnosti. Ljudi su plesali i smijali se, a vojnici, vraćeni s bojišta, tražili su privremeni bijeg. Grad, iako u srcu ratom razorene Slavonije, bio je pošteđen izravnih napada, malo, krhko čudo. Pad vojarne JNA ustupio je mjesto čudnom, gotovo mirnom postojanju. Ipak, opipljiva napetost se zadržavala, tamni oblak neizgovorene tuge koji je visio nad predgrađem. Priljev izbjeglica i prognanika povećao je broj stanovnika, a noćni život djelovao je življe, očajnije nego ikad prije.

Te večeri sjedio sam s prijateljima u hotelu, ispijajući piće, kad sam ih ugledao. Juru i Gaju. Njihove maskirne uniforme bile su oštar kontrast ležernoj odjeći oko njih. Nosili su sa sobom težinu prvih crta bojišta—u stavu, u umoru koji im se nazirao u očima. Vratili su se tek dan prije i bili su na kratkom, dragocjenom odmoru prije nego što su ponovno krenuli. Srce mi je tuklo od mješavine uzbuđenja i tjeskobe dok su prilazili našem stolu.

Pozdravili su nas s osmijehom, ali mogao sam vidjeti suptilne linije umora oko njihovih očiju. Gajo, s autoritetom časnika, pružio mi je ruku. "Dobro te vidjeti, klinjo," rekao je, a riječi, iako ljubazne, bile su oštar podsjetnik na razliku u godinama. Nisam gubio ni sekunde. Pokrenuo sam svoju očajničku molbu, riječi su mi se prelijevale u navali. Želio sam im se pridružiti. Bio sam spreman.

Jura je slušao, njegov izraz lica bio je nečitljiv. Razmijenio je brz, značajan pogled s Gajom prije nego što je progovorio. "Gle, ne možemo te samo tako odvesti na prvu crtu. Nije moguće," rekao je, a konačnost u njegovom tonu zamalo je slomila moju nadu. "Ali postoji način. Zapovjednik satnije nam je dobar prijatelj. Mogli bismo s njim razgovarati."

Zastao je, tračak nečega—je li to bilo iz sažaljenja? zabrinutosti?—u njegovim očima. "Vjerojatno bi te primio kao kuhara ili 'čatu'." Objasnio je pojam, stari JNA sleng za pisara u satniji. "To su sigurniji poslovi. Bit ćeš u drugoj crti obrane."

Val olakšanja preplavio me toliko duboko da mi se skoro zavrtjelo u glavi. Nije me bilo briga kakav je posao. To je bilo otvaranje, uporište. "Prihvaćam. Bilo što," inzistirao sam, glas mi je bio promukao od emocija.

Zagrlio sam ih obojicu, sirov, spontan čin zahvalnosti. Moji prijatelji, moji susjedi, uskoro će postati moji zapovjednici. To je bilo to. To je bila moja šansa.

Jura mi je stavio ruku na rame, stisak mu je bio iznenađujuće čvrst. Nagnuo se, glas mu je bio tih, ozbiljan. "Prekosutra. Rano. U četiri ujutro. Pokucat ću ti na vrata. Ponesi odjeću. Obuci nešto što barem malo sliči na uniformu. Zapovjednik te mora vidjeti kao čovjeka, a ne kao dijete."

Nije mi trebalo reći ništa više. Razumio sam. Bio je to izazov, test, prvi korak u svijet za koji sam mislio da ga toliko želim. Stajao sam tamo, gledajući ih kako odlaze, njihove uniforme simbol života u koji sam se spremao ući, nesvjestan prave težine i opasnosti koje su nosile. Magla se počela razilaziti, tek malo, ali još sam bio slijep za ono što leži iza nje. Znao sam samo da za dva dana idem u rat.