Ratne kronike: Neoznačen put (poglavlje 10.)

 

 

Ratne kronike: Neoznačen put

Iako je bila zimska noć početkom 1992. godine, u zraku je vladala nekarakteristična toplina, prijanjajući uz kožu poput zaboravljenog sjećanja na ljeto. Bio je to jedan od onih rijetkih, gotovo čudotvornih zimskih dana koji su prkosili godišnjem dobu, nježna i varljiva pauza između oluja. Zrak je bio miran i svjež, a da nije bilo razdiruće tjeskobe koja mi se ugnijezdila duboko u želucu, scenu bi se moglo zamijeniti za romantičnu večer. Nebo, prostrano, baršunasto prostranstvo, bilo je pometeno od oblaka, otkrivajući mozaik od milijardu zvijezda koji je oduzimao dah — svaka od njih tihi, ravnodušni svjedok apsurdnosti naših života ispod.

Zrak je bio gust od neizgovorenog tereta svijeta. "Pravi se vojnik ne bori zato što mrzi ono što je ispred njega", šaputale su mi u mislima riječi G.K. Chestertona, "već zato što voli ono što je iza njega." Pokušao sam pronaći utjehu u tom osjećaju, da svoju brigu ukorijenim u nekoj plemenitoj svrsi, ali istina je bila jednostavnija i mnogo strašnija: moja jedina svrha bila je napraviti sljedeći korak bez da se spotaknem o vlastiti strah.

Moje dvije sjene, Jura i Gajo, kretale su se ispred mene, njihove siluete režući neprobojnu tamu koja je prekrila ulice. Noćna rasvjeta je davno bila žrtva rata, mala žrtva u naciji koja je davala sve od sebe da preživi. Kretali smo se poznatim, sada sablasnim ulicama našeg malog grada, mjesta utješnih sjećanja iz djetinjstva koje je sada progonio nevidljivi neprijatelj. Moje lice bilo je maska ​​ozbiljne odlučnosti, tanka fasada za oluju nesigurnosti koja je bjesnjela u meni. Svaki korak približavao me je zapovjedniku satnije, trenutku u kojem će apstraktna ideja vojnika biti ili odbačena ili zauvijek utisnuta u mene.

Jura, osjetivši moj emocionalni slobodan pad, gurnuo me je razigranim laktom, njegov glas bio je tih, zadirkujući melem protiv napetosti. "Opusti se, Kariću. Izgledaš kao da ideš na predavanje o antičkoj filozofiji." Pokušavao me je izvući s ruba, podsjetiti me da smo prije rata, prije uniformi, bili samo prijatelji s iste ulice. Gajo, uvijek teatralan, spotaknuo se komično ispred mene, ispredajući priču o lažnom padu i šarmantnoj djevojci. Njegove priče bile su spas, prijeko potreban podsjetnik na svijet u kojem je život bio jednostavan, a najveća opasnost bio je nagnječen ego.

Bili su prizor za vidjeti, Jura i Gajo, dva vojnika kao iz filma. Njihove američke vojne uniforme bile su besprijekorno krojene, oštre linije i savršeno pristajanje u oštrom kontrastu s lošim, loše skrojenim hrvatskim uniformama koje su mnogi naši sunarodnjaci bili prisiljeni nositi. Imali su prijatelje u dijaspori, mrežu podrške koja je ove krojačke simbole slobode i otpora isporučivala preko Njemačke. Ja sam, s druge strane, bio uljez. Moja odjeća bila je patchwork od svega što sam mogao pronaći, amaterski pokušaj da se uklopim. Bio sam dijete u muškoj odjeći, a pored njih, osjećaj neadekvatnosti bio je hladan, oštar nož.

Nisu bili obični vojnici. Jura je bio narednik, zapovjednik desetine. Gajo je bio zastavnik, zapovjednik voda. Bili su vođe. I u ležernoj okrutnosti prijatelja, pronašli su način da me ismijavaju, da me nježno sruše prije nego što me ponovno izgrade. Šalili su se da ću postati "pomoćni pomoćnik zapovjednikovog pomoćnika" s činom "nitko". Morao sam se nasmijati; apsurdnost je bila olakšanje. Njihov humor, sirova, nazubljena stvar, bio je upravo ono što mi je trebalo da razbijem zagušljivu tišinu vlastitih misli.

Duboki, tutnjavi zvuk pogodio nas je mnogo prije nego što smo išta vidjeli. Dok smo zaokruživali posljednji ugao, zujanje desetak motora vojnih kamiona ispunilo je noć, niska, neprestana rika. Vozila su bila tamna, prijeteća prisutnost, ugašenih svjetala, flota mehaničkih zvijeri koja je čekala signal. Scena je bila živa od jedva obuzdane energije. Tihi šapat stotina muškaraca—hrvatskih branitelja—ispunjavao je zrak. Ovdje, u srcu našeg malog grada, u dubokoj noći, odsutnost svjetla bila je znak života, a ne smrti. Neprijateljski avioni koji su vrebali noćno nebo mogli su lako uočiti okupljanje svjetala. Ali zvukovi—nisko brujanje motora, prigušeni glasovi—bili su svjedočanstvo tajnog života, skrivene snage.

Jura i Gajo prestali su se šaliti onog trenutka kada smo stigli. Promjena je bila tako trenutna, tako potpuna, da je bila jeziva. Prijatelji s ulice su nestali, zamijenili su ih vođe, lica su im se stvrdnula, tijela ravna. Postali su ljudi od akcije, ljudi od svrhe. Bezbrižna šala je ugašena, zamijenjena zapovjednim držanjem. Osjetio sam kratak, dezorijentirajući trenutak straha—ne od njih, već od ljudi kakvi su postali. Vikali su naredbe, njihovi glasovi prodirali su kroz buku motora. Vojnici su bili rijeka, a moji prijatelji su bili stijene koje su usmjeravale njezin tok. Formirali su desetine, vodove i satnije, svaki vojnik jedan dio veće cjeline, pripremajući se da krenu na obrambenu liniju. Samo sam stajao tiho sa strane, tonući sve dublje i dublje u asfalt, izopćenik, duh. Nisam bio dio njihove priče. Odmetnik sa školskom torbom, pokušavajući je prikazati kao vojni ruksak.

"Ne miči se odavde. Stani tamo!" Juriin glas, sada prijeteća zapovijed, bio mi je stran. Uperio je čvrst prst, gestu autoriteta kakvu nikada prije nisam vidio od njega. Poslušao sam, a minute su se protegnule u sate.

Odjednom, nepoznata figura, divovska sjena u sumraku, materijalizirala se ispred mene. "Što radiš ovdje sam?" zaurlao je. "Ja, ja nemam vod", promucao sam, a riječi su mi se činile jadne i male.

Približio se, lice mu je bilo centimetrima od moga, i osjetio sam zastrašujuću toplinu njegova daha. "Jura, je li to tvoj mali zeleni o kojem si mi pričao?" zaurlao je, njegov glas bio je bučni odjek u tami. Jura je dotrčao. "Da, gospodine zapovjedniče, to je taj mali!" Pogled zapovjednika satnije, oštar i procjenjujući, bio je fiksiran na mene. "I zašto si mi doveo ovo dijete? Što ću ja s njim?"

"Znam se služiti oružjem i želim ići s vama. Ne idem kući", rekao sam, moj glas je bio jasan i postojan usprkos drhtanju u koljenima. "Nisam te ništa pitao, klinac", uzvratio je. "Kad ja pitam, ti odgovaraš. Kad ne, ti šutiš. Je li jasno?" "Jasno je", odgovorio sam. "Jasno je, gospodine zapovjedniče", ispravio je. "Jasno je, zapovjedniče!" ponovio sam, moj glas je bio djelić njegova, ali pun nove odlučnosti. Napetost je popustila. Val smijeha, zatim plima smijeha, prešla je preko grupe. Gajo je stigao i smijao se, topao, poznat zvuk. Lice zapovjednika satnije omekšalo je, a iskreni osmijeh zamijenio je mrštenje. "Hajde, klinac, samo se šalimo. Ovdje smo svi kao braća. Znam ti djeda, roditelje", rekao je, njegov glas sada je bio tiho brujanje utjehe.

Okrenuo se Juri i Gaji. "Pobrinite se za Karića. Neka uđe u treći kamion na kraju. Jura, u tvoju desetinu. Gajo, u tvoj vod. Vidjet ćemo što ćemo s Karićem na prvoj crti obrane", rekao je, njegove riječi bile su konačan, čvrst blagoslov dok se kretao prema kamionima. Jura me potapšao po ramenu, a gesta je bila tiha isprika. "Već smo se dogovorili dan prije. Znali smo da ćeš ići s nama, ali nismo ti htjeli ništa reći. Zapovjednik te zna i rekao je da nema problema." Govorio je brzo, a ritmično brujanje motora kamiona bila je pozadina njegovim riječima. "Samo moramo logistički smisliti kako opravdati to što nisi prvo u redovnoj vojsci, ali postoji način da se to mjesto u papirima ostavi prazno na nekoliko mjeseci. Nakon toga, ako preživiš, već ćeš biti ratnik i onda te nitko neće ništa pitati. Možemo samo napisati da si također u redovnoj vojsci preko naše brigade, jer smo kronično u deficitu s ljudima. To će proći. Još moramo smisliti što ćemo s tobom na prvoj crti obrane. Gdje da te stavimo negdje iza da ne nastradaš prvi dan", završio je, s nestašnim osmijehom na licu.

"Hajde, ulazi ovdje", viknuo je Gajo iz kamiona, njegov glas sada pun poznate topline našeg starog prijateljstva. I s tim, zakoračio sam s neosvijetljenih ulica svog djetinjstva u zujavi, zveketavi trbuh rata.