Ratne kronike: Najdulja noć (epizoda 9.)

 

Ratne kronike: Najdulja noć

Grad je bio truplo, njegov je puls bio slab, iscrpljen ritam. Bila je to tišina koja je nosila težinu svijeta na rubu propasti, koju je prekidao samo udaljeni, fantomski tutanj rata koji još nije stigao na naš prag. Bilo je prošla ponoć, taj proganjajući sat kada vrijeme postaje neprijatelj, mučitelj u svom sporom, promišljenom maršu. Uskoro će biti četiri ujutro. Tada je Jura, moj prijatelj i zapovjednik desetine u brigadi kojoj sam se želio pridružiti, trebao stići.

Živio je u Dudiću, našem malom dijelu naselja, a put do centra grada – gdje je rat postajao sumorna stvarnost – vodio ga je točno pokraj moje ulice. Do pet sati, brigada bi ukrcala svoje vojnike u vojne kamione koji su išli prema istočnoj Slavoniji, samo pedesetak kilometara udaljenoj, ali u svakom drugom smislu, cijeli svijet daleko. Jura, kao zapovjednik, morao je doći ranije. Gajo, drugi prijatelj, trebao je biti naš treći, tihi urotnik u ovom ritualu prije zore. Našli bismo se s njim i svi zajedno pješke otišli do centra. Ali za sada, bili smo samo ja i opresivna tišina noći.

San je bio stranac. Moj um, mahnita filmska traka, ponavljao je sve moguće scenarije. Želudac, stisnuta šaka straha, grčio se sa svakom novom mišlju. Srž mog bića bila je jedno, agonizirajuće pitanje: što ako me odbije? Bio je to najvjerojatniji ishod. Ja, osamnaestogodišnjak s licem petnaestogodišnjaka, jedva vidljivim brkovima i dječjim optimizmom, pokušavao sam uvjeriti zapovjednika satnije da mi dopusti da se borim. Kako bih podnio odbijanje? Sram. I što ako bi pristao? Kako bih se uklopio u prikolicu kamiona, novi dječak među iskusnim muškarcima koji su već okusili gorki pijesak borbe? Suočili su se s nadmoćnim neprijateljem – JNA vojskom i paravojnim srpskim snagama – više od godinu dana. Ja sam bio dijete koje se igra vojnika.

Moj oklop bio je kostim. Nosio sam zelene hlače s džepovima sa strane nogavica, izblijedjeli odjek vojne uniforme. Remen, artefakt iz djedovog ormara, bio je teška, umirujuća prisutnost oko mog struka. Crna dolčevita i crni prsluk, na vrhu s replikom jakne američkih pilota Avirex, upotpunjavali su izgled. Moje su čizme bile nove, nedavno kupljene u trgovini vojnom opremom u Zagrebu. Pedantno sam stvorio ovu fasadu, nadajući se da će prevariti zapovjednika, natjerati ga da vidi iskusnog ratnika, a ne naivnog dječaka.

Ali znao sam da će me lice izdati. Bilo je to lice djeteta. Baka je uvijek govorila da naša obitelj kasno sazrijeva, genetska osobina koja se sada činila kao prokletstvo. Sjetio sam se riječi Oscara Wildea: "Lice muškarca njegova je autobiografija. Lice žene njezino je djelo fikcije." Moje je lice bila otvorena knjiga i govorilo je svijetu da sam premlad za ovo. Odavalo me svaki put kad sam trebao biti ozbiljniji, projicirati opasnost. Što sam mogao učiniti? To sam bio ja.

A onda, tu je bila moja torba. Vojni ruksak, moćna, impozantna stvar koju sam nosio od početka srednje škole. Bio je izrađen od čvrstog, vodootpornog materijala i izgledao je novo, unatoč godinama korištenja. Bilo je to moje tajno oružje, fizička manifestacija ratnika kakav sam želio biti. U mojim rukama, ova školska torba bila je moj "Supersack", poput one iz crtanog filma Sport Billy. Bio je to mali dom, prenosivi svijet, kornjačin oklop. Bio je tri puta veći od uobičajene školske torbe, svjedočanstvo mog kaotičnog, nomadskog života od bakine smrti u petnaestoj. Nikada nisam znao gdje ću biti, gdje ću živjeti. Moja je torba bila moja sigurnost, držala je sve što mi je trebalo za tjedan dana. Bila je jastuk na klupi u parku i improvizirana deka. Držala je rezervnu odjeću za deset dana, koliko je Jura rekao da će biti na ratištu. Spakirao sam je prema djedovim uputama, tiha praksa u umijeću rata. Nadao sam se da će je zapovjednik primijetiti, vidjeti njezinu spremnost i biti impresioniran.

Moje su se misli vrtložile, vrtlog straha i nade. Moj djed nije znao da sam ovdje, da čekam. Naš je odnos bio napet, tanka nit ljubavi i napetosti. Bio je starac prisiljen odgajati me jer moji roditelji, koji su bili živi, nisu marili. Težina tog napuštanja, brige za sebe, bila je najteža stvar koju sam nosio. Duboko sam udahnuo, pokušavajući se usidriti, pronaći molitvu u tihom kaosu svoje duše. Zamolio sam Boga za vodstvo, za znak, iako nisam znao kako razgovarati s njim.

Kuc. Kuc.

Dva tiha kucanja na mom prozoru. Jura. Pametan potez. On je bio zapovjednik, uostalom. Znao je da ne probudi mog djeda. Prozor se odškrinuo i njegovo lice, sumorno i ozbiljno, pojavilo se u mraku.

"Srećko, vrijeme je. Jesi li spreman?" Gledao me je, a njegov je pogled bio pun teško stečene mudrosti veterana. "Još uvijek se možeš predomisliti. Nitko ti to neće zamjeriti. Znaš, tamo je lako umrijeti. Već sam stavio neke prijatelje pod crnu zemlju."

Dah mi je zapeo u grlu. Gledao sam ga, istinu u njegovim očima. Moj se um ispraznio, svi scenariji i strahovi otopili su se u jednu, odlučnu misao.

"Jura, dobro sam. Idemo."

Uzeo sam svoju školsku torbu. Sada, moj vojni ruksak.