Ratne kronike: Krunica (poglavlje 11.)

 

 Ratne kronike: Krunica

Zrak, gust od mirisa dizela i vlažne zemlje, bio je zagušujući pokrivač u stražnjem dijelu kamiona. Bili smo nagurani, a konzerva ljudskosti kloparala je prema glavnom gradu Slavonije—Osijeku. Rečeno mi je da ćemo tri dana biti na drugoj liniji obrane u Čepinu pa onda prema Ivanovcu na prvu liniju na sedam dana. Zona odlaganja, privremeno čekalište. Prilika da pripremim svoj um za neizrecivu stvarnost prve linije, gdje je simfonija rata svirala u neprestanom, zaglušujućem krešendu.

Promatrao sam vojnike koji su se vraćali s fronte, duhove svojih prijašnjih ja, kako vuku noge pokraj našeg konvoja. Oči su im bile upale, a uniforme umrljane grotesknom umjetnošću bitke. Mogao sam osjetiti njihovu iscrpljenost, njihove tihe krikove i njihovu čistu volju da jednostavno ostanu uspravni. U nekom sam bolesnom smislu bio zahvalan na tom predahu. Druga linija bila je još uvijek ples sa smrću, kockanje s minobacačkom vatrom i nevidljivom rukom sudbine. Ali to je bila druga vrsta terora, sporo sagorijevanje umjesto užarenog pakla.

Sjedio sam pogrbljen, klupko tjeskobe, spuštene glave kao u molitvi. Kamion je bio kakofonija smijeha i razgovora. Bili su to stari iskusni vojnici, većinom u tridesetim i četrdesetim godinama, mješavina dragovoljaca i rezervista otrgnutih iz svojih svakodnevnih života. Svijet udaljen od profesionalne vojske, mladih, prekaljenih vojnika kovanih u loncu rata. Ali ovdje, u ovom trenutku, svi smo bili samo ljudi, jureći prema istoj neizvjesnoj sudbini.

Držao sam se po strani, tihi promatrač u moru zajedničke solidarnosti. Iznuđena vedrina bila je u potpunoj suprotnosti s olujom koja se kovitlala u meni. Očekivao sam svečanu tišinu, odraz ozbiljne svrhe koju smo dijelili. Umjesto toga, bilo je šala, priča o domu i gromoglasnog smijeha koji je odzvanjao u skučenom prostoru. Bili su poput jata ptica koje su cvrkutale i dotjerivale se, dok sam ja bio usamljena vrana koja je čekala prvi znak opasnosti. Osjećao sam njihove poglede na sebi, mlado, nepoznato lice u njihovoj sredini. Čekao sam neizbježnu provokaciju, pošalicu na moj račun, trenutak kada će moje neiskustvo biti razotkriveno. Ali to se nije dogodilo. Bili su nježni prema meni, kao što bi se bilo prema izgubljenom djetetu.

Toplina mi je procvjetala u prsima, krhka žeravica zahvalnosti. Borio sam se u vlastitom ratu, tihoj borbi protiv rastuće plime vlastitih misli, kad sam ga primijetio. Čovjek, možda četrdesetih godina, s licem izbrazdanim vremenom i tihom snagom koja je iz njega izvirala poput opipljive sile. Njegove oči, tamne i pune razumijevanja, bile su uprte u mene.

"Dečko, sve će biti u redu, samo se drži nas", rekao je, a glas mu je bio tiha tutnjava. Nasmiješio se i u tom jednostavnom činu osjetio sam tračak nade. Tračak koji je brzo ugasio glas do mene.

"Lijepa ti je ta jakna. Izgledaš kao Tom Cruise u filmu Top Gun", otegnuto je rekao glas.

"Avirex, replika pilotske jakne. Dobio sam je na poklon od prijatelja za rođendan", odgovorio sam, a glas mi je bio šapat.

"Samo pazi, Tom Cruise. Nemoj izgledati previše lijepo, ili će te četnici uhvatiti. Bit ćeš njihova glavna cura!" hihotao se, okrutna šala koja je visjela u zraku poput otrovnog oblaka.

"Pusti dečka na miru. Zašto ga nepotrebno plašiš?" glas starijeg muškarca presjekao je smijeh. Šaljivdžija, prekorivši se, progunđao je i okrenuo se.

Stariji muškarac, onaj s tihom snagom, ustao je i posegnuo za ogrlicom oko svog vrata. Bila je to krunica. Pružio mi ju je.

"Znaš li što je ovo?" upitao je.

"Da. Krunica. Simbol naše borbe", odgovorio sam, a riječi su mi djelovale strano i nespretno.

"Ne, ne baš", rekao je, a glas mu je bio pun strastvene, nepokolebljive vjere. "Ovo je tvoje oružje. Jedino koje uistinu ima smisla. Sada je vrijeme za molitvu. Samo te Bog može spasiti. Krunica će biti tvoje najbolje, možda i jedino oružje u ovom ratu."

Govorio je o našem zajedničkom identitetu, o tome da smo Hrvati, katolici, ljudi koji se boje Boga. Govorio je o molitvi, o našoj svrsi kao branitelja, kao Božje vojske. Govorio je o nadmoćnom neprijatelju i o našoj vlastitoj hrabrosti, rođenoj ne iz fizičke snage, već iz vjere utjelovljene u malim, drvenim perlama krunice. Uzeo sam krunicu, a raspelo mi se usjeklo u meko meso dlana. Kimnuo sam, tiho priznanje težini njegovih riječi, težini ovog novog tereta koji je stavio na mene.

"Ali moraš naučiti moliti", nastavio je, nježnim ukorom u glasu. "Ovo nije nakit. To je pravo oružje protiv zla. Molit ćeš, zar ne? Za svoje dobro?"

Potapšao me po ramenu, jednostavna, očinska gesta koja je poslala val topline kroz mene, niz moju kralježnicu. Bio je to prvi trenutak istinske ljudske povezanosti koji sam osjetio otkako sam otišao od kuće. Bio je to osjećaj da se netko brine za tebe, da si dio nečeg većeg od sebe.

Kamion se zaustavio, iznenadna tišina u potpunoj suprotnosti s bukom motora prije nekoliko trenutaka. Stigli smo. Izašao sam, dezorijentiran, stranac u stranoj zemlji. Očima sam pretražio nepoznato okruženje. Škola. Naš novi privremeni dom. Stajao sam smrznut, nesiguran kamo ići, što učiniti. Tada me ruka uhvatila za ovratnik jakne.

"Keka, tu si." Bio je to Jura, prijatelj otprije, relikt prošlosti kada je rat bio samo riječ u povijesnoj knjizi. U tom je jedinom trenutku fasada prekaljenog vojnika koju sam tako očajnički pokušavao održati raspala, i ja sam bio samo dječak, dječak kojemu je prijatelj dao nadimak, stojeći na rubu nove, zastrašujuće stvarnosti.