Domoljubne teme- Otajstvo otoka: Mjesto gdje hrvatski branitelji pronalaze sebe
Pitanje koje razotkriva dušu: Tko si ti, čovječe?
Postoji jedno pitanje koje, kad se postavi iskreno, može protresti čovjeka do srži i izbaciti na površinu istinu koju je godinama skrivao: "Tko si ti?" Kad ga postavite hrvatskom branitelju, vjerniku, nećete uvijek dobiti isti odgovor. Neće odmah reći: "Ja sam kršćanin i branitelj." Možda će reći da je otac, suprug, inženjer. To je pošteno, ali nije potpun odgovor. To nije ono što mu srce prvo izgovara, ono što definira njegovu dušu. Izgovara ono što mu je društvo nametnulo da kaže.
Zašto se ustežemo izreći ono što nam srce najviše pjeva? Biti hrvatski čovjek, kršćanin, katolik i branitelj. Taj identitet je kompleksan, snažno povezan, isprepleten kao niti u najfinijem vezu. A ipak, mnogi su ga potisnuli, uvjereni da je to nešto čega se treba sramiti. Društvo i mediji, često nepravedni, nametnuli su nam ideju da je naš identitet pogrešan, da je riječ "branitelj" postala teret, a ne ponos. To nas je tiho i nečujno nagrizalo. Kao da smo izgubili svoj tim igrača, a s time i dio sebe.
Otok utjehe, mjesto preporoda
Ali, milost Božja uvijek pronalazi put. Nedavno, skupila se skupina od tridesetak hrvatskih branitelja, iz svih krajeva Lijepe Naše i susjedne Hercegovine. Skupili su se na jednom svetom mjestu, na otoku gdje miris mora i borova grli stari samostan. Neki su došli slomljeni, ranjeni, neki i bolesni. Mnogima nije ništa, Bogu hvala. Dolaze iz svijeta koji ih povremeno ne razumije, izolirani, neki čak i nevoljeni. Mnogi su se povukli u sebe, kao da se srame svog herojskog identiteta. Ali u tom samostanu, pod okriljem Crkve, pronašli su sigurno utočište. Voditelj te duhovne obnove bio je svećenik isusovac, čovjek snažnog karaktera, karizmatik koji je i sam bio branitelj. On poznaje dušu ratnika, njegove rane i boli. Za mnoge je postao očinska figura. Njegov autoritet nije se morao dokazivati; osjećao se u svakoj riječi, u svakom pogledu. On je znao da je ključ u ponovnom pronalasku identiteta.
U početku, teško su se otvarali. Rane su bile duboke. No, polako, zidovi su počeli padati.
Vidjeli smo visokog, mršavog čovjeka
koji je na prvu djelovao razdražljivo i vodio glavnu riječ. No kad je
počeo pričati o teškom djetinjstvu i ratnim patnjama, shvatili smo da
njegova glasnoća nije drskost, već pokušaj da zagluši tugu koja mu
razara dušu.
Sreli smo braniteljicu, nekadašnju ljepoticu iz
naše brigade. Vrijeme je prošlo, ali njena snaga i mirnoća ostale su
netaknute. Tu je bio i njen suprug, tih i povučen. Pomislili biste da je
blag, sve dok ne bi spomenuo Hrvatsku – tada bi iz njega provalila
bujica riječi, silina Duha, tri puta veća od njega samog. Neki su imali
srca ispunjena služenjem.
Tihi branitelj koji je već petnaest
godina u tišini pomaže suborcima na rubu egzistencije. Bez javne hvale,
bez nagrada, samo iz ljubavi.
Bio je tu i glazbenik, elokventan i
talentiran, koji nije uzeo gitaru u ruke od završetka rata. Odvojio se
od svijeta koji ga ne razumije. Ali u samostanu, ponovo je uzeo gitaru, i
iz njega je potekla pjesma, a s njom i rječitost koju je davno zakopao.
Najpotresniji je bio branitelj koji zbog bolesti jedva govori,
ali čija duša priča tisuću priča. On piše poeziju, knjige, fotografira, a svaka
njegova gesta je molitva.
A onda, dok sam se borio s vlastitim strahom od
gubitka vida koji me zatekao nespremnim, on netko novi, predivna duša, slijep nakon mine, stradao kao maloljetan, molio je
krunicu za mene. Za moje oči. Oči koje njega više ne služe, čiju muku daruje za moje zdravlje. Kako silno !Taj čin čiste ljubavi i žrtve ne može se opisati
riječima.
Bio je tu i bračni par, on i ona otac osmero djece, ona
glavna kuharica koja je volontirala s osmijehom na licu. Kad mi je
njen suprug, dok smo molili krunicu, položio ruku na potiljak i dao
cjelov u obraz, osjetio sam kako mi se duša liječi. To nije bila obična
gesta; to je bio Božji dodir.
Jedna profesorica glazbenog, koja nas je gitarom i glasom pratila, uvijek
snažna i pod kontrolom, jedne večeri je zaplakala što može
biti s nama. Taj izljev emocija iz tako čvrste žene bio je šok za sve.
Dokaz koliko joj je stalo. Dokaz koliko nas je ta zajednica dotaknula.
A
onda se u kutu, gotovo neprimjetan, skrivao Specijalac- Izviđač. Čovjek
koji je hrabro gazio duboko u neprijateljske linije, ne pitajući za
cijenu, ne misleći na strah. Silan ratnik čije su noge pronosile slobodu
tamo gdje je drugi nisu smjeli ni zamisliti. Danas? Njegova adresa je
kontejner. Skroman, tih, prepun emocija koje vire iz njegovih očiju.
Njegovo je tijelo umorno, ali duša mu je poput kule, neuništiva. Kada bi
progovorio, svaka riječ bila bi oprezno odabrana, puna dobrote i nekog
prigušenog bola. Teško je shvatiti kako takav heroj, takva snaga, može
živjeti u takvim uvjetima, zaboravljen od svijeta za koji je sve dao.
Ali u samostanu, u tišini molitve i razumijevanja, njegove se emocije
razlijevaju, a mi svi osjećamo duboku tugu i divljenje prema toj
ranjenoj, ali plemenitoj duši.
Iza povijesnih činjenica kriju se i duboke, osobne priče. Jedna od njih je priča o čovjeku, gotovo suosnivaču vodeće stranke, kojem su okrenuli leđa i oduzeli mu sve. No, jednu stvar mu nisu mogli uzeti — Boga. U samoći i tišini svojih zidova tražio je odgovore, a dobivao je vizije. Spoznao je da je supatnik uz Krista, shvativši da pravedni, posebno oni čista srca, uvijek bivaju proganjani.
Tu je i priča novinarke, koja je dobila zadatak pisati protiv Hrvatske, ali je vidjevši svu žrtvu i patnju, odlučila pisati za Nju. Snaga te milosti bila je toliko snažna da je njezina kći postala časna sestra.
Uza sve, tu je moja supruga, moja utjeha i snaga. Ona je moj tihi, ali čvrsti oslonac, svjetlo koje mi osvjetljava put kad me vid izda. Bez nje sam samo sjena. Mi smo jedno, i tako će zauvijek ostati. Ona, kao i svaka druga supruga branitelja, nosi nevidljiv teret. Njihova žrtva često ostaje neprimijećena, a rijetko tko se sjeti upitati kako se one nose s tim križem.
Ne stanu svi u tekst ali provlače se kroz svako napisano slovo. Tu su i oni od godina ranije koji su posjetili samostan. Program postoji i postojati će. Što li će iz njega proisteći ili je on dostatan sam sebi. Nemam odgovor. Znam tko ga ima pa Njemu prepuštam to sve.
Pronaći heroja u sebi
U tim danima, u tom samostanu, zidovi su se srušili, a poneke suze su tekle. Suze olakšanja, suze radosti, suze koje su lječile stare rane. Kroz sve to, pater nas je vodio s nepokolebljivom vjerom. Bez improvizacije, u Duhu. Ponovio nam je ono ključno: "Tko si ti, čovječe? Reci jasno i glasno: Ja sam kršćanin, katolik, hrvatski branitelj." Kada ponovno stavimo Boga i Hrvatsku na prvo mjesto u svom srcu, kada izgovorimo svoj identitet na glas, mijenja se naša perspektiva. Prestanemo biti žrtve i ponovno postajemo heroji. Oni heroji kakvi smo uvijek i bili. Ova duhovna obnova bila je podsjetnik da se ne smijemo sramiti tko smo. Naš identitet nije teret, već dar. U tom samostanu, u tom tjednu, shvatili smo da još mnogo toga možemo dati, ali samo ako pustimo Isusa da dođe i živi u nama. I da pronađemo utjehu i snagu u zajedništvu, u molitvi, u istini koju smo tako dugo skrivali.
Samostan čuva nebrojene priče, svjedočanstva koja govore o nevjerojatnoj snazi vjere i domoljublja. Ta dva elementa, kao nuklearna sila, nepresušan su izvor potencijala. Iako često nevidljivi svijetu, čuje ih Nebo, a to je ono što je najvažnije. Svaki hrvatski branitelj nosi u sebi priču dostojnu filma, priču koja ne zastarijeva. Ipak, u današnjem društvu, te priče često bivaju zanemarene kao „bilo pa prošlo“. Malo tko voli heroje i proroke kako je pater naglasio; radije se poistovjećuju sa žrtvama i patnicima, dajući time važnost sebi. No, Bog zna za trpljenje i žrtvu svakog heroja. Kao što zna za čovjeka kojem je sve oduzeto, osim Vjere.
Imena u ovom tekstu čak nisu niti važna, da se zaštiti dostojanstvo svakog od tih ljudi. Važno je mjesto gdje se to odvijalo i koja je poruka.
Jesmo li i mi ostali zaboravili na istinski identitet i snagu koju nam On daje? Možda je vrijeme da se i mi zapitamo, tko smo zapravo?

Primjedbe
Objavi komentar