Razne priče: Mimice. Zagrebački restoran kojeg je vrijeme zaboravilo (a vi ćete ga voljeti) – Samo gotovina, kaos uključen

 

Mimice. Zagrebački restoran kojeg je vrijeme zaboravilo (a vi ćete ga voljeti)

Zagrebački restoran kojeg je vrijeme zaboravilo (a vi ćete ga voljeti) – Samo gotovina, kaos uključen

U srcu Zagreba, u Jurišićevoj 23, nalazi se malo mjesto zvano Mimice koje se više doima kao tajni prolaz u neko drugo vrijeme, a manje kao restoran. To je mjesto koje govori duši, a ne samo želucu. Dok drugi jure za najnovijim trendovima, Mimice stoje mirno, postojan svjetionik autentičnosti. Ovdje se užurbani ritam svijeta topi, zamijenjen utješnim ritmom prošlosti.

Redovan gost sam već dva desetljeća, privučen obećanjem savršene pržene ribe i izvanrednih prženih lignji. Moja narudžba je ritual: prilog pola-pola – salata od krumpira i graha – i čvrsto 'bez kruha', mali bunt protiv njihovog komičnog pravila da se kruh dodatno naplaćuje. Svaki posjet je putovanje u prošlost, topao zagrljaj prošlosti koja nikada nije otišla. Kvaliteta hrane ostala je netaknuta nemilosrdnim maršem vremena. Točno znate što ćete dobiti, a ta sigurnost je rijetka i prekrasna stvar u ovom svijetu koji se neprestano mijenja.

Humor tog mjesta je njegov najveći šarm. Polumračni podrum s antiknim, nezgrapnim stolovima i neudobnim visokim barskim stolicama djeluje kao pozornica za zaboravljenu predstavu. Stari tranzistor na šanku, relikvija iz prošlog doba, šapuće melodije Radio Sljemena, unoseći duh starog Zagreba u sam zrak. Kuhar i konobarica, koji kao da su tamo od početka vremena, bezvremenski su komični duo, a njihovi spori, nehajni pokreti tihi su prosvjed protiv moderne učinkovitosti. Turisti, svježi od sjajnih internetskih recenzija, ulaze i odmah su zbunjeni, a njihova zbunjenost razrogačenih očiju izvor je privatne zabave. Očekuju uglađenu uslugu i elegantan dekor, ali umjesto toga pronalaze prekrasnu, kaotičnu stvarnost u kojoj je vrijeme stalo krajem sedamdesetih.

Usluga, iako se čini nepristojnom, ima šarmantnu, gotovo buntovnu kvalitetu. „Ajde, platit ćeš kad pojedeš. Ne da mi se hodati do kase“, jednom mi je mahnula konobarica s pulta, a njezin je glas bio topla i poznata zapovijed. Njezine riječi nisu isprika već znak povjerenja, prepoznavanje mog statusa kao srodne duše, "susjeda". Odvojena blagajna, anahronizam iz doba starih kina, doprinosi divnom neredu. To je mjesto gdje niste samo mušterija; dio ste zajedničkog iskustva, tihe urote protiv modernog svijeta.

Vlasnik, Ante Mimica, duša je tog mjesta. Ovdje radi od svoje osamnaeste godine, a njegova ljubazna, vitalna energija stalno je prisutna. Zove me „susjedom“ i poznaje svakoga tko uđe, što svjedoči o dubokim vezama stvorenim ovdje. Ovo mjesto je živi spomenik vremenu kada su ljudi bili tu za ljude, kada su kvaliteta hrane i toplina društva bili važniji od brzine usluge ili estetike prostora.

 
Ovaj duh zajedništva podsjeća me na klasičnu humorističnu seriju Kafić Uzdravlje (Cheers), gdje svi znaju tvoje ime. To je mjesto gdje je jednostavnost dvije vrste piva, tri soka i nekoliko vina više nego dovoljna. Kada hrana stigne na te male tanjure, prijeteći da će se preliti, ništa od toga nije važno. To je filmska priča, scena iz klasičnog filma koja ima dubinu dobre melodrame s pozitivnim ishodom. Kao što je veliki francuski pisac Marcel Proust jednom rekao: „Pravo putovanje otkrića ne sastoji se u traženju novih krajolika, već u imanju novih očiju.“ U Mimicama, svaki posjet je ponovno otkrivanje nečeg jednostavnog i istinskog.

Prvi Ante Mimica, otac sadašnjeg vlasnika, otvorio je ovu konobu 1945. Volio je ribu i znao je da će ljudi cijeniti jednostavan, dobar obrok uz čašu vina. Počeo je s prženim srdelama, i od tog skromnog početka rođena je ostavština. Jelovnik se neznatno proširio, ali je ostao posvećen jednostavnoj, ukusnoj hrani. Apsurdna naplata kruha dio je inicijacije, mala naknada za ulazak u vremeplov, priča u kojoj je kolaps sustava na prvi pogled tek početak predivnog, kaotičnog putovanja.

Poznate zagrebačke ličnosti, od pisaca poput Ranka Marinkovića do pjesnika poput Dobriše Cesarića, sigurno su krasile ove stolove, tražeći utjehu i okrijepu. Tradicija Zagreba, tihi otpor brzom životu, ovdje je živa i zdrava.

Hvala ti, Ante, što čuvaš ovu priču, što ne popuštaš novim standardima. Živi dugo, jer kad ti odeš, duša Mimica otići će s tobom. To je mjesto koje nam pokazuje da najvažnije stvari u životu nisu najnoviji trendovi, već bezvremenske veze, jednostavne radosti i tiha ljepota savršeno pržene ribe na malom tanjuru. To je mjesto gdje smo svi susjedi, svi prijatelji i svi, na kratko, doma.

Primjedbe