Jutarnji blues i kvartovska simfonija
Kao i svakog drugog utorka, dan je svanuo s nekom suludom obećavajućom energijom koju sam odlučno ignorirao. S Brunom, mojim prijateljem, dogovorio sam se za jutarnju kavu, taj sveti ritual modernog čovjeka, premda se naš ritual svodio na pijenje kave dvaput mjesečno, a ostalih dvadeset i osam dana smo se divili svijetu u pokretu, a ne kroz zadimljeni izlog.
Za taj današnji ritual, Bruni se pridružio njegov ljubimac, Toto, udomljeni pas čija je narav toliko nestalna da bi mu i sam Schrödinger pozavidio na dualnosti postojanja. Bio je istovremeno i najljepši pas u kvartu i živčani kolaps s repom. Od milja ga zovemo Brko, zbog brkova, jer se furamo da smo duhoviti do bola. I tako nas tri, dva čovjeka i jedan pas s brkovima, krenusmo u misiju pronalaženja savršenog kvartovskog kafića. A u našem kvartu, to je misija ravna onoj Odisejevoj – duga i puna peripetija. Kvart je, naime, epicentar kavanske kulture, gdje svaki drugi ulaz krije kafić, a svaki kafić krije istu priču. Priču o ljudima koji su od kave, cigarete i tračeva stvorili trojedinu svetu misu.
Ritual dana
Uđosmo u prvi lokal. U glavi mi odmah odzvanja misao: "Ne treba mi psihoterapija, treba mi kava." Ali ovdje, kava je bila samo izlika. Zvuk house glazbe na 135 BPM-a u 10 ujutro, bez basa, probio nam je uši poput zrakoplova koji slijeće. U jednom trenutku pomislih da se Brko uplašio, ali sam se ubrzo sjetio da se uplašio i onaj pas koji je preživio Hirošimu, pa me je ubrzo preplavila tuga.
"Gdje mi odoše novci?" - često netko upita dok ispija kavu. "Na kavu u birtiji više puta dnevno i na kutiji cigareta pa zbroji " - odgovorili bi uglas Bruno i ja s brkom. Naš ritual je drukčiji. Mi ne trebamo sjesti i piti kavu. Mi trebamo biti u pokretu, šetati, obavljati stvari i usput razgovarati. No, povremeno evo nas, pokušavamo guštati, iako nam to ne uspijeva.
Sjetim se, jednog gospodina tu u kvartu, nakon što je naručio svoju treću kavu i pelinkovac. Duboko je uzdahnuo i sjetno rekao:
"Nemoj mi to još uzeti, to mi je sve."
Osjetio sam kako mi se kosa na glavi diže kao seizmograf na potres.
"Dovoljno mi je težak dan i život i ako mi još to malo gušta uzmeš, što mi je ostalo?" – doda.
Diskretno sam se nasmiješio, i odmahnuo glavom, misleći u sebi: "Možda da se prošetaš 1-2 kilometra umjesto što sjediš i truješ se cigaretom i zakiseljuješ si organizam alkoholom? Možda da malo vježbaš, duhovno se razvijaš, posvetiš vrijeme supruzi, odeš u kazalište i slično?"
Ali ne, mi smo na kavi, i to je to.
Bruno i ja smo kozmopolitski ljudi, osjetljivi na ljepotu i trendove, i ovakvi prizori su sve samo ne lijepi. Ispada da smo razmaženo umišljeni narcisi, a zapravo samo tražimo malo mira i dostojanstva. Na kraju ispada da smo mi problem, i da tražimo previše. Ovaj igrokaz u kafiću je poput predstave Beckettova "Čekajući Godota", samo što mi ovdje čekamo konobara i dobro uređen kafić koji se nikada neće obistiniti.
Prevarili smo se
Ubrzo pobjegosmo iz tog kafića, tražeći spas u drugom, no ipak odustanemo jer se priča ponavlja. Zadimljen prostor, glazba i toliko toga. U jednom trenutku osjetio sam kako su nam osjetila izudarana do te mjere da nam nije bilo dobro. Kava je koštala malo manje nego na Piazza San Marco u Veneciji, a usluga, komunikacija, i cjelokupni ugođaj bili su miljama daleko.
Pitam se, zar moram trpjeti i još to platiti? Gdje je priča tih lokala? Zašto se ne pita gosta što mu treba? Ili možda je cijela priča u tome što je u Hrvatskoj kafić postao utočište, prostor gdje se pije kava, puši i trača, a ne mjesto za uživanje svim čulima ?
Kako osvijestiti te vlasnike ? Zar je tako teško ujutro pustiti lagani lounge, pa tek navečer pojačati ritam? Zar je problem biti u malo tamnijem prostoru ako je vani dan i paše nam se osjećati kao kod kuće? Zašto se uvijek daje prednost pušačima, koji koštaju i državu i vlastito i moje zdravlje više nego onaj koji ne puši?
Volim svoju domovinu i za nju sam se borio, s puškom u ruci, ali i za neku profinjenu priču. Mislio sam da će ta zapadnjačka kultura donijeti neku revoluciju. Prevario sam se.
Ali, postoje naznake tihe revolucije nekih lokala čiji vlasnici osvješteno pričaju neke druge priče, gdje se ide po iskustvo. Do njih moram ipak prošetati dalje ili se odvesti autom. Tako su rijetki ali ipak postoje. Nude i nešto za gricnuti što je odlično ako je netko preskočio obrok. Sjetim se talijanskog "rebechina" (klikni na priču), koji se sramežljivo uvlači i kod nas. U tim lokalima se ne puši, vlada neka druga priča. Zvučnik pulsira nekom drugom meldoijom od neslušljive distorzije. Je, ali takav lokal ne postoji u kvartu, a mi smo bili limitirani vremenom.
Bijeg od divljaštva i šank kao putokaz
U zraku se osjetio miris pepeljara i vječne sumnje – jesmo li mi ti koji smo ludi, ili je svijet oko nas izgubio kompas? Dok je Brko nervozno njuškao pod stolom, kao da traži skrivene dokaze o smislu postojanja, misli su mi odlutale mojim prijateljima.
Sjetih se prijatelja koji je prije nekoliko godina odselio u Kaliforniju. Kaže, ne vraća se nikada. Je, Kalifornija nema dušu, tamo si sam, ali kad negdje sjedneš, znaš gdje si sjeo. Nema iznenađenja. Nema piskutave glazbe u deset ujutro. Pozitivan oblak malih razgovora uvijek je odmjeren i nema ružnih tonova. Nema agresivnog poduzetništva gdje profit gazi kulturu. Ne moraš se tuširati nakon svake kave.
Drugi prijatelj, otišao u Zürich. I on kaže, ne vraćam se. Fali mu Hrvatska, ona iskonska ljepota, ali ne može više podnijeti to "divljaštvo" određenih poduzetnika, kako kaže. Agresivni su u tom svom poduzetništvu, bez profinjenosti i bez želje za učenjem. Zanima ih samo novac, a ne kultura življenja.
Šank kao putokaz u propast
A onda mi se u misli prikrao jedan stari prijatelj, davno preminuo. Bio je vlasnik kultnog zagrebačkog kafića, onog gdje su se okupljali glumci, pisci, boemi. Znao je reći: "Svaki šank je putokaz u propast." I dodao bi, po stare dane mu je žao što je ikada otvorio kafić. Kaže, lokal ga je prerastao zbog popularnosti, nije ga mogao zatvoriti. Postao je Frankensteinova kreacija, živa, nezaustavljiva, koja je proždirala ljude.
Kava, cigareta, ujutro i do podne, a onda alkohol, cigareta i pijane priče navečer. Vidio je kako se ljudi tope, kako njihovi životi klize niz grlo s svakim gutljajem. I osjećao se odgovornim. "Mnogima sam davao i besplatno", rekao bi. "Jer sam se smatrao odgovornim što ih trujem." To je bila njegova ispovijest, njegovo priznanje. Priznanje da je šank, umjesto mjesta susreta i radosti, postao tihi svjedok propasti. Na kraju ga je taj lokal i došao "glave" jer ga je uništio birtijaški svijet.
Pitanja bez odgovora
A mi, Bruno, Brko i ja, sjedimo u tom zadimljenom kafiću, okruženi tišinom koja je trebala biti glazba, i piskutavom glazbom koja je trebala biti tišina. Pijemo naše kave, preplaćene, i pitamo se: gdje je ta profinjena priča za koju smo se borili? Gdje je ta kultura življenja koju smo sanjali?
Možda je problem u nama. Možda smo previše očekivali. Možda je naša borba bila uzaludna. Ili možda jednostavno nismo naučili uživati u "malim guštima" koje nam nude kvartovski kafići, onim "malim guštima" zbog kojih se, izgleda, isplati trpjeti sve ostalo.
Na kraju, dok izlazimo iz još jednog "grobno uređenog" kafića, pitam Brunu: "Italija ili Austrija?" On se nasmiješi, a Brko, kao da razumije, radosno zalaje.
Tješim se s Brunom, ja sjećanjima, a on planovima za bijeg, onim našim rutinskim, kratkim bijegom preko granice I tako se, vratismo kući na tuširanje i presvlačenje, jer smo previše zadimljeni, ali još uvijek s nadom da ćemo jednom naći kafić u našem kvartu koji će biti oaza, a ne prepreka.
Primjedbe
Objavi komentar