Domoljubne teme- Neopjevana himna: Odiseja hrvatskog veterana
I. Povratak proroka
Odjek topničke kanonade
Kad je kanonada utihnula i dim se razišao, svijet je vidio pobjedu. Hrvatska je očuvala svoje granice i osigurala neovisnost, ostvarivši upravo one ciljeve za koje su se njeni sinovi borili. No, za one koji su stajali na poljima tog teško izborene pobjede, rat nije završio prestankom neprijateljstava. Grmljavinu topništva zamijenila je dublja, osobnija tišina, tihi rat duše. Nacija se, u trenutku katarze i obnove, morala suočiti s uništenom ekonomijom, čiji se gubitak u infrastrukturi i proizvodnji procjenjuje na 37 milijardi američkih dolara. Ipak, ova ogromna, vidljiva šteta bila je samo djelić prave cijene. Daleko dublje i trajnije uništenje dogodilo se u umovima i dušama ratnika koji su podnijeli najteže terete. Vratili su se iz brutalnog sukoba obilježenog etničkom mržnjom i nasiljem , samo da bi se suočili s novom vrstom bitke, ne s naoružanim neprijateljem, već s duhovima svoje prošlosti i ravnodušnošću svoje sadašnjosti.
Prorok u svojoj zemlji
Snažan paradoks leži u srži iskustva hrvatskog veterana: jednog su dana bili heroji, a u tragičnom preokretu, već sljedećeg postali proroci. Prorok je, po samoj svojoj prirodi, figura koju se istovremeno štuje i odbacuje, nositelj neugodnih istina. Kršćanska tradicija drži da "prorok nije bez časti, osim u svojoj domovini". Život Isusa iz Nazareta, koji nije uspio učiniti "velika čuda u svojoj domovini", arhetip je ove duboke ljudske sklonosti. Hrvatski veteran, "ratnik svjetlosti", živo je svjedočanstvo iste sudbine. Vratili su se, noseći teret bolne, ali nužne istine o ratu, istine koju je društvo brzo odbacilo. Nakratko, u blistavom trenutku, bili su slavljeni. No, kako su se njihove neposredne žrtve povukle u sjećanje, to se obožavanje "brzo" ugasilo.
Ovaj fenomen nije jedinstven za Hrvatsku; to je motiv koji se ponavlja u analima ratovanja. Nakon Prvog svjetskog rata, afroamerički vojnici vratili su se u Sjedinjene Države kako bi se suočili sa zemljom koja je nastavila provoditi linč, rasnu segregaciju i brutalno, sustavno obespravljivanje. Priznati pisac W.E.B. Du Bois uhvatio je ovaj osjećaj u svom poznatom uvodniku "Vraćanje vojnika", izjavivši: "Mi se vraćamo. Vraćamo se iz borbe. Vraćamo se boreći se. Napravite mjesta za Demokraciju! Spasili smo je u Francuskoj, uz Velikog Jahvu, spasit ćemo je i u Sjedinjenim Američkim Državama ili ćemo saznati zašto nećemo".
Paralele s hrvatskim veteranom su opipljive. Obje su se skupine vratile iz rata za demokraciju i slobodu, samo da bi pronašle društvo koje im nije bilo spremno proširiti ista ta načela. U Hrvatskoj je početnu javnu zahvalnost ubrzo zamijenilo ogorčenje. Veterani, koji su pravedno zaslužili svoja prava i beneficije, brzo su osuđeni zbog toga što ih posjeduju. Ova kritika nije bila samo napad na njihova prava; to je bilo duboko ukorijenjeno društveno odbacivanje ljudske cijene sukoba. Prebacujući teret moralne odgovornosti s kolektivnih ramena na pojedince koji su nosili ožiljke, društvo ih je označilo kao "privilegirane". Bio je to čin društvenog samočišćenja, gdje je junak postao žrtveno janje za neugodnu moralnu dvosmislenost pobjede koju je sam osigurao. Prorok je sada bio ruglo u svojoj domovini.
Primjedbe
Objavi komentar