Balada o burgeru: Zagrebačka ljubavna priča (i upozorenje)
Bilo je to vrijeme, ne tako davno, kada je hamburger u Zagrebu bio jednostavno, nezahtjevno stvorenje. Bio je kulinarski ekvivalent spoja na jednu noć: jeftin, brz i nešto o čemu se idući dan ne bi pričalo s bilo kakvim divljenjem. Bila je to hrana iz nužde, skromni heroj kasnonoćnih žudnji i praznih novčanika. To je bilo ono što ste jeli kad ste bili previše bez novca za pravi obrok, prolazan, zaboravljiv trenutak masnog zadovoljstva. A onda se nešto pomaknulo. Klatno se zanjiše.
Velika američka infiltracija
Poput trojanskog konja sa sezamovim pecivom, američka kultura burgera ušetala je u Zagreb. Nije to bila samo namirnica; bila je to psihološka operacija. Odjednom, jelo nekoć poznato po svojoj iskrenoj, nepretencioznoj egzistenciji uzdignuto je na pijedestal prestiža. "Wannabe" kuhari, sa zvijezdama u očima i željom za nečim stranim i novim, počeli su dekonstruirati, obnavljati i komplicirati ono što je u svojoj srži bilo samo meso i kruh. Dodali su egzotične umake, zanatska peciva i pozadinsku priču koja bi posramila holivudskog scenarista. Ovo nije bio samo burger; bilo je to iskustvo.
Ova gastronomska grandioznost, ova patološka potreba za senzacionalizmom, tragično je-komičan prizor. To je kulinarski ekvivalent tinejdžera koji nosi lažni Rolex na svečani događaj. Jednostavne, duševne tradicije hrvatske kuhinje – suncem obasjane ribe s Jadrana, krepke variva iz unutrašnjosti, bogata baština talijanskih i austrougarskih utjecaja – gurnute su u stranu u korist strane novotarije. Mi, nacija s dubokim, svjesnim kulinarskim identitetom, kolektivno smo odlučili zamijeniti našu prekrasnu, složenu pripovijest za jednostavnu, unaprijed zapakiranu američku. To je tužan, suptilan oblik kulturne auto-sabotaže.
Opasno njihanje klatna
Rezultat ove kulturne prekomjerne korekcije je svojevrsna gastronomska amnezija. Zaboravili smo da su najljepša jela često najjednostavnija. Uvjetovani smo vjerovati da obrok ne vrijedi svojeg novca osim ako ne dolazi s visokom cijenom i dozom uvezenog pretvaranja. Cijena menija s hamburgerom u Zagrebu danas je slična cijeni hranjive, tradicionalne marende. Ovdje se ne radi samo o cijeni; radi se o vrijednostima. Biramo trenutno zadovoljstvo umjesto trajne hranjivosti, prazne kalorije umjesto kulturne suštine.
Ova pojava nije nova. Dio je šire, složenije priče o postkomunističkim društvima koja se nose s novim slobodama i priljevom zapadnjačkih utjecaja. To je mentalitet "brzog bogaćenja" primijenjen na hranu. Vidjeli smo nešto sjajno i novo i, bez koristi spore kulturne tranzicije, prigrlili smo to s primitivnim, gotovo djetinjastim žarom. Ovdje se ne radi samo o hrani; radi se o našem kolektivnom identitetu. To je tragična priča o kiču, o zamjeni istinske kulture blještavim, šupljim imitacijama.
Put prema kulinarskoj osviještenosti
Na kraju, izbor je naš. Možemo nastaviti jahati na ovom kolektivnom valu neznanja ili možemo sići s klatna. Možemo se sjetiti da je hamburger, iako divna poslastica za društvena okupljanja, gost u našem kulinarskom domu, a ne gospodar. On je pogodnost, a ne temelj. Pravo kulinarsko oslobođenje nije u odbacivanju novog; ono je u njegovom razumijevanju. Radi se o spoznaji da je hamburger, sa svim svojim modernim ukrasima, u suštini i dalje brza hrana – nutricionistički siromašna i ne predstavlja temelj za zdrav život.
Stoga, sljedeći put kada se nađete pred izborom, zastanite. Razmislite o bogatoj, živopisnoj tapiseriji hrvatske kuhinje. Sjetite se jednostavnih, hranjivih okusa koji su održavali generacije. Neka hamburger bude povremeni užitak, kratkotrajno, slavljeničko prepuštanje. Ali, za ljubav prema svemu što je ukusno i zdravo, nemojmo dopustiti da zamijeni istinsku dušu naše gastronomije. Birajmo osviještenost umjesto pogodnosti, tradiciju umjesto trenda i zdrav, jednostavan obrok umjesto napuhane, preskupe pljeskavice. Uostalom, nije li to ono za čime istinski čeznemo? Za obrokom s pričom, obrokom koji se čini kao dom.
Balada o burgeru, II. dio: Od fronte do Zanzibara
Neki su se borili za slobodu, a ja sam se borio za to da u njoj znamo i možemo živjeti. Bio je to, uostalom, jedan od najvažnijih razloga – da naša zemlja, naš jezik i naša kultura ponovno stanu na svoje noge, ponosni i svoji. Demokracija je bila obećanje da ćemo moći prihvatiti svijet, ali pod našim uvjetima. Da ćemo biti otvoreni, a ne zaboravni. I zato, brate, srce me zaboli kad vidim Zanzibar.
Da, da, Zanzibar.
Nije stvar u hamburgeru. Nije me smetalo kad se hamburger, kao simbol te slobode i zapadnjačkog izbora, počeo širiti Zagrebom. To je u redu. Uostalom, borio sam se i za to – da imamo izbor, da imamo slobodu birati i hamburger i marendu, da je na svakome od nas da odabere. To je ono što se zove sloboda. Ali, što se dogodi kada sloboda postane moda? A kada moda postane ruglo?
Zanzibar: Apsurd u tri čina
Razumijem burger. Pojeo sam ih i ja, i dobrih i loših. Cijenim kvalitetno meso i dobar umak. No, što je Zanzibar? Kakve veze ima otok u Indijskom oceanu s pljeskavicom u pecivu na zagrebačkoj Trešnjevci? Nema nikakve. I to je ono što me najviše muči.
Ovo nije prihvaćanje tuđe kulture, već njezino bezglavo otimanje i iskrivljavanje. To je poput djeteta koje je vidjelo nešto šareno u izlogu, pa to nasumično baci na sebe, ne shvaćajući kontekst, priču, smisao. To je kič. Živimo u zemlji bogate povijesti i duboke tradicije, u gradu koji je mješavina Austrougarske i Mediterana, a mi na hamburger stavljamo naljepnicu iz Tanzanije? To nije domoljublje, to nije ni kosmopolitizam. To je, osjećam, nepoštivanje.
Tko smo, ako ne znamo gdje smo?
Mogao bi se taj hamburger restoran zvati "U Hrvata" ili "Branitelj" ili "Pljeskavica". No, ne mora se zvati tako. Može se zvati "Kod Štefa", "Zeleni grič", "Kraljevec" ili bilo kako. Sve to ima smisla jer poštuje prostor u kojem živi. A "Zanzibar" ne poštuje ništa. On je samo bljesak, privid, jeftini trik da se pozornost uhvati imenom, a ne kvalitetom. Kao da već samo to pretjerivanje o hamburgeru nije dovoljno, bez kulturološke poveznice sa nama, tu još i lokal koji se zove Zanzibar. Pa ubio je vlasnik sve ono iole što ima veze sa Hrvatskom: "Znaš li ti gdje živiš čovječe? Poznaješ li svoj kvart, ljude koji ti u lokal dolaze? Poznaješ li imalo povijest grada, države ? Tko si ti, čiji si ti? Imaš li išta u glavi osim vlastitog imena da te identificira?"
Zar smo se borili za to da naša djeca odrastaju u svijetu u kojem se sve trguje, pa i identitet, za malo senzacionalizma? Hamburger je postao simbol. Ne samo brze hrane, nego i našeg kolektivnog lutanja. Umjesto da budemo ponosni na svoje i da uvozimo ono što nas obogaćuje, mi uvozimo prazne kulise i besmislene nazive. I u tom besmislu, dragi moji, izgubimo se svi. Nije baš toliki problem u tome što jedemo, problem je u tome tko smo. A ako ne znamo tko smo, onda je svejedno što jedemo i gdje živimo. Tako i pas lutalica živi da preživi bez identiteta i svrhe.
Primjedbe
Objavi komentar