Ratne kronike: Podrum duše (epizoda 6.)

 

Ratne kronike: Podrum duše

Nisko obješena žuta žarulja u podrumu bacala je boležljiv, usamljen sjaj, jedva dovoljan da osvijetli vlažne kamene zidove prostorije. Sjedio sam tamo na prevrnutoj gajbi. Hladni betonski pod pod mojim tenisicama bio je loš provodnik topline. Zrak je bio gust od mirisa plijesni, zemlje i metalnog okusa straha. Svaki udaljeni udarac granate koja je eksplodirala odzvanjao je tlom i kroz moje kosti, ritmičan, nasilan udarac bubnja u ovoj simfoniji rata.

„Zašto je ova ovisnost u meni tako snažna?“ prošaptao sam, riječi koje je progutala teška tišina. Pomamna, gotovo mahnita energija kolala mi je venama, očajnička potreba za samim kaosom koji je bjesnio vani. Osjećao sam se kao ovisnička žudnja; ona prazna, grizuća bol za „dozom“ koja bi na trenutak utišala oluju u mojoj duši. Znao sam da je to ludilo, ova žeđ za adrenalinom i dopaminom koji su pumpali kroz mene. Kortizol, hormon stresa, strujao je mojim tijelom poput vatre, a ipak sam prigrlio njegovo gorenje. Bila je to prilika, izvrnuta, očajnička prilika da dokažem svoju vrijednost u svijetu koji do tada nije vidio ništa dobrog u meni. Da doživim konačni test života i smrti, iskustvo o kojem sam čuo samo u prigušenim sjećanjima mog djeda iz Drugog svjetskog rata.

Bio je sjena od čovjeka, progonjen sjećanjima koje sam mogao samo zamišljati. Njegove priče bile su mi jedino nasljeđe, jedina veza s lozom otpornosti i preživljavanja. Pomislio sam na Isusa, lik čiju sam žrtvu uvijek razumio samo apstraktno. Dao je svoj život s razlogom – da iskupi naše grijehe. Koja je bila moja svrha? Je li moja žudnja za ovim naletom adrenalina, ovim koktelom povišenog kortizola i serotonina, bila plemenita želja da branim svoju domovinu, ili je to bio samo sebičan, bezobziran rizik? Moj unutarnji glas mi se podsmjehivao, prozivajući me zbog mazohističkog užitka koji sam crpio iz opasnosti. Bila je to uzbuđujuća, groteskna igra, žeđ za avanturom za koju sam se bojao da je bolest.

Bio sam „Ranjeni ratnik“ u nastajanju, ili barem dio mene očajnički je želio u to vjerovati. Klasičan arhetip iz priča o junacima i stripovima: siroče, dječak s traumatičnom prošlošću, emotivno nerazvijeni lik koji traži mudrog mentora da ga vodi. Priče su uvijek završavale tako da heroj pronađe svoj put, postane plemenit ratnik. Ali gdje je bio moj mudrac i učitelj? Otišao je. Bila je to moja baka, koja nas je ostavila na smrtnoj postelji, kada sam imao petnaest godina. Do tada je život bio smislen i budućnost svjetla, a ona moj čuvar od navale bezobrazluka, nemara i zloga. Tada sam imao vrijednost. Sada se ona rasplinula poput dima cigarete. Sve što sam imao bila je vlastita sjena na zidu, iskrivljeni odraz dječaka koji briše tihe suze, osjećajući se potpuno i beznadno sam. Bio sam ljut na sve njih: majku, oca, djeda i ujaka. Trebao sam da mi kažu „ne“, da me povuku natrag s litice vlastite bezobzirnosti. Čeznuo sam da budem viđen, da mi se kaže da sam dovoljan, da budem bezuvjetno voljen. Vapio sam da mi netko zabrani da postanem vojnik i ode u rat. Tamo nisam imao što tražiti tako mlad. A ovako, jurcao sam u to, nespretno jer sam htio pobjeći od svega što me u životu snašlo. Tamo bih barem imao cilj i netko bi me cijenio. Ako bih i poginuo, bio bi to spas od ovakvog života gdje je breme preteško.

Moj ujak, sa svojom mračnom poviješću i nestalnim temperamentom, bio je najbliže što sam imao očinskoj figuri. Bio je opasan, proizvod svijeta koji je sam pomogao stvoriti. Bio je čovjek grubih rubova i oštrog jezika koji je vjerovao da je ljubav slabost. Nikada nije ponudio lijepu riječ, vjerujući da je strogost jedini način da me ojača, da me iskuje u nekoga tko može preživjeti. Njegova metoda bila je oblik okrutne, ali dobrohotne ljubavi, pogrešno uvjerenje da što me više boli, to ću postati jači. Imao sam petnaest godina, radio sam kao pomoćnik konobara kako bih zaradio vlastiti novac, mala pobuna protiv mojih okolnosti. Bio sam premlad, previše nespretan, previše krhak za zahtjeve posla. Kad sam dobio otkaz, njegove su me riječi sjekle dublje od bilo koje fizičke rane.

„Baš si kao tvoj otac koji te ostavio i propio se“, zarežao je,dok su  njegove oči bile poput dva tamna bazena razočaranja. „Puno priče, a na kraju – ništa. Ti pripadaš pored kante za smeće jer vrijediš koliko i on. Ništa!“

Te su riječi trebale biti šok, hladan udarac koji bi me probudio iz mojih dječjih ranjivosti. Ali umjesto toga, bile su smrtni udarac mom samopoštovanju. Bio je to čin uvjetne ljubavi, one koja se mogla zaraditi samo snagom i uspjehom. Ljubavi koju sam neprestano propuštao ostvariti. Moj djed i ujak, svatko na svoj način, neprestano su „tražili greške“ u meni, nudeći razloge da dokažu svoje uvjerenje da sam razočaranje. Njihova strogost me nije ojačala; pojačala je moju tjeskobu i egzistencijalni strah, razarajuću težinu osjećaja da je moje samo postojanje pogreška.

I tako sam sjedio u podrumu, dok su moje noge kucale pomahnitali ritam po hladnom podu. Kortizol u mojim venama vrištao je za akcijom. Sama pomisao da bih čekao kraj rata skriven u podrumu, činila mi se kao izdaja vlastite duše. Bio je to kukavički izbor, konačno priznanje da sam neuspjeh, baš kao što je moj ujak rekao. Riječi su odzvanjale u mom umu, goruće zvono koje je udaralo s tornja župne crkve koja je sada bila lomača plamena u središtu grada.

Ne. Neću biti kukavica. Neću pripadati pored kante za smeće. Čak i ako su moji motivi bili kaotična mješavina sebičnog užitka i očajničke potrebe, možda je ipak postojala šansa za nešto plemenito. Možda bih mogao pomoći ranjenom vojniku, nositi streljivo, ili jednostavno ponuditi bocu vode. Mogao bih učiniti nešto, bilo što, da dokažem da sam više od samo dječaka s traumatičnom prošlošću. Granate koje su padale na moj prag bile su poziv na akciju. Nije li muška svrha braniti svoj dom, čak i dječaka poput mene? Odgovor je bio jasan „da“, i u tom sam trenutku znao da moram pronaći način da to i ostvarim.

Prigušen, boležljiv sjaj jedine žarulje malo je pridonio razbijanju teške tmine podruma. Moj djed, stari ratnik, bio je svjedok drugačije vrste snage. Bio je čovjek koji se suočio s istinskim užasom, a ipak je tu bio, drijemao usred kaosa. Nekada pravedan čovjek u oluji vatre i čelika. Njegovi plitki, naporni udisaji bili su jedini mir u sobi ispunjenoj paničnim kricima naših susjeda.

Jedna žena bila je provodnik kolektivnog straha, a njezin glas prodoran zvižduk očaja. „O moj Bože, majko, umrijet ćemo! Što će se dogoditi kad vojska izađe na ulice?!“ Njezina je panika bila zarazna, virus koji se širio skučenim prostorom. Ljudi su je pokušavali ušutkati, ali ona je bila sila prirode, živo utjelovljenje terora koji nas je sve grizao. Trebalo je čvrsto, drhtavo držanje njezinog muža da je konačno smiri, njegove ruke očajničko sidro u moru histerije. Ona je zanijemila, njezini jecaji prigušeni jastukom koji je grlila. Moj djed, nesvjestan, nastavio je drijemati.

Ovo je bila moja prilika. Dok su svi bili preplavljeni vlastitim strahom, moj izostanak bi prošao neopaženo. Odškrinuo sam teška vrata  podruma. Tračak svježeg zraka gurnuo se natrag protiv ustajalog podrumskog zraka. Kakofonija eksplozija bila je zaglušujuća, brutalna simfonija razaranja. Ali bio je to zvuk koji je odzvanjao u meni, poziv na svrhu koju još nisam mogao imenovati. Stajao sam tamo, hipnotiziran, promatrajući nebo. Tragovi svjetlećeg streljiva presijecali su noć, a tlo je drhtalo sa svakom detonacijom.

Morbidna znatiželja me obuzela. Misao, hladna i proračunata, presjekla je maglu ispunjenu adrenalinom: djedova oružarnica. Ta je misao bila poput droge, obećanje vrhunskog zanosa. Jurnuo sam gore u kuću u svoju sobu po moj školski ruksak, sada simbol drugačije vrste obrazovanja. Ispraznio sam knjige, beskorisne ostatke mog starog života, i uzeo ključ s djedovog noćnog ormarića i odšetao se do šupe.

Mala šupa je mirisala na hrđu i barut. Otključao sam teška vrata, dok je mali osjećaj moći nabujao u meni. Zgrabio sam pištolj „Zastavu 7.65“ i lovački karabin sa snajperskim nišanom. Njegov hladan metal bio je šokantan kontrast toplini vlažnog noćnog zraka. Pedeset sam metaka ugurao u torbu i potrčao natrag u kuću. Vratio sam ključ, posljednji, tajni čin prkosa. Moja torba, nekoć posuda za domaće zadaće, sada je držala litru vode, nešto konzervirane hrane, jabuku i instrumente rata.

Drhtavim rukama napunio sam pištolj, klik magazina bio je metalna potvrda mog izbora. Stavih ga za pojas. Osjetim tešku težinu koja se činila čudno ispravnom. Napunio sam lovačku pušku i zakočio osigurač. Molitva, očajnički, nespretni poziv Bogu kojeg sam jedva poznavao, oblikovala se na mojim usnama. „Bože, pomozi mi“, prošaptao sam. Duboko sam udahnuo. Bilo je to sidro protiv nadiruće plime straha. Pomislio sam na svog ujaka, njegove otrovne riječi koje su mi odzvanjale u ušima. „Ti pripadaš pored kante za smeće.“

Ne. Neću. Ovo je bio moj odgovor, moj bijesni, bezobzirni odgovor. Možda sam budala, klinac na rubu katastrofe, ali nisam ljudsko smeće. S srcem koje je kucalo pomahnitali bubanj u prsima, izašao sam u noć, prema željezničkoj pruzi koja je vodila do gradskog groblja. Nisam imao plan, nikakvo znanje o tome što me čeka. Samo sam znao da moram vidjeti rat, ne iz podruma, već s prve crte.